Objavljeno u Nacionalu br. 594, 2007-04-03

Autor: Damir Radić

FILM

Art-drama o Indiji

'VODA' indijsko-kanadske redateljice Deepe Mehte spoj je art-filma i bollywoodske romantike

Lisa Ray i John Abraham kao ljubavnici u filmu 'Voda'Lisa Ray i John Abraham kao ljubavnici u filmu 'Voda'Dominantni zapadnjački pogled na Indiju kao zemlju radikalno produhovljene kulture, kolijevke meditacije i budizma, usmjerene transcendenciji i potrazi za čistim sferama duha, ali istovremeno prožete i intenzivnom, sofisticiranom senzualnošću, uvijek se neugodno razbijao o neke druge činjenice iste te kulture. Idealiziranu sliku Indije ponajprije je, dakako, prizemljivao njen ekstremno rigidni kastinski društveni sustav, a sa snažnim nastupom feminizma uspjelo se uočiti i da je položaj žena u tom društvu i kulturi bio katastrofalan, te da se presporo mijenjao čak i u vrijeme legendarne Indire Gandhi. Kao i drugdje, i u Indiji je ishodište i opravdanje svakovrsnih represija bila religija: sveti hinduistički tekstovi smatraju ženu dijelom muškarca, odnosno muža, nakon čije smrti i ona mora umrijeti na njegovoj pogrebnoj lomači, ili se eventualno, uz odobrenje njegove obitelji, udati za muževa mlađeg brata, dok je treća i najčešća solucija društveno izopćenje i zajednički život udovica u svojevrsnoj komuni izoliranoj od ostatka društva.

I dan-danas deseci tisuća indijskih udovica žive na taj način, pri čemu nije neuobičajeno da sredstva za život namiču prosjačenjem i prostituiranjem. Deepa Mehta, kanadska redateljica indijskog porijekla, odlučila je obraditi tu temu smještajući je u kontekst reformatorskog djelovanja Mahatme Gandhija, no unatoč povijesnom, a ne aktualnom smještaju problema, hinduistički fundamentalisti razorili su joj filmski set i zaprijetili smrću. Bilo je to 2000. i Mehta je produkciju iz Indije morala premjestiti na Šri Lanku, ali snimanje je počelo tek tri godine poslije. Film je naposljetku dovršen 2005., a kad je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg ostvarenja na stranom jeziku, uspio je osigurati i redovitu hrvatsku distribuciju.

IZVRSNA djevojčica Sarali u filmu 'Voda'IZVRSNA djevojčica Sarali u filmu 'Voda' Deepa Mehta emigrirala je iz Indije u Kanadu 1973., u dobi od 23 godine, a 1991. debitirala filmom “Sam i ja“ koji je tematizirao odnos mladog indijskog useljenika u Kanadu i starog Židova o kojem je preuzeo skrb; film je u Cannesu dobio specijalno priznanje kao drugi najbolji prvijenac prikazan na festivalu. U sljedećem ostvarenju “Camilla“ iz 1994. Mehta je iskoračila iz manjinsko-etničkog zabrana i okupila impresivnu glumačku ekipu (Jessica Tandy, Hume Cronyn, Bridget Fonda, Elias Koteas, Graham Greene, a u filmu je nastupio čak i čuveni kanadski sineast Atom Egoyan), ali kritike su bile mlake, a gledanost osrednja. A onda je pronašla dobitnu formulu. Smislila je ciklus filmova labavo oslonjen na načelo tzv. četiriju osnovnih elemenata, u kojem će ono što se uobičajeno naziva univerzalnim temama spojiti sa specifičnim uvjetima i egzotikom rodne Indije, a jednako tako povezati kanadsku s indijskom kinematografijom na produkciji tih filmova. Ne manje važna bila je odluka da u središte zbivanja postavi ženske likove i ženske probleme, koji su zadnjih petnaestak godina vrlo in. Početni dio ciklusa, “Vatra“ iz 1996., prvi je indijski film s motivom lezbijstva, kojem se prepuštaju dvije privlačne žene frustirane emocionalnim i seksualnim zanemarivanjem muževa. Dvije godine poslije, “Zemlja“ je spolno-rodnom pridodala eksplicitno politički angažman, smjestivši radnju u 1947., kad Indija stječe nezavisnost, ali se muslimanski dijelovi, Pakistan i budući Bangladeš, odcjepljuju. Kao poslije u Bosni, idealiziranu multikulturalnost smjenjuje etnička i vjerska netrpeljivost, a ljubav dvoje mladih, hinduistice i muslimana, u takvim okolnostima nije dobrodošla.

Oba filma, međutim, mogla su se pohvaliti snažnom dobrodošlicom - dočekale su ih jako dobre kritike, naklonost gledatelja i brojne nagrade na nizu manjih festivala. Deepa Mehta u kratkom je roku postala međunarodno relevantno kinematografsko ime. Kako treći dio ciklusa, “Voda“, iz prije spomenutih razloga nije snimljen kad je planirano, Mehta je u međuvremenu ralizirala dva filma nevezana za “elementarni ciklus“: hit “Bollywood/Hollywood“ u “žanru“ kulturalnog sukoba istočnjačkih roditelja, nositelja konzervativnih vrijednosti, i njihove znatno liberalnije djece na zapadnjačkom, u ovom slučaju kanadskom tlu, te “Republiku ljubavi“, drugi njezin iskorak iz etničko-manjinske tematike koji, predvidljivo, nije polučio uspjeh. No kad je napokon uspjela dovršiti “Vodu“, kanadsko-indijska filmašica ponovo se našla u sedlu.

Radnja filma smještena je u 1938., kad se Gandhi vratio političkom djelovanju te indijskom nacionalnom pokretu protiv britanske vlasti pružio dragocjen reformatorski dah. Za ondašnje indijske prilike on skandalozno zbori o ljudima iz najniže kaste nedodirljivih kao o božjoj djeci te odbacuje sve društvene predrasude i regule koje se protive, kako kaže, istini. Nesumnjivo, i položaj indijskih žena, u ovom slučaju ponajprije drastično diskriminiranih udovica - bitno navodno motiviran ekonomskim razlozima maskiranima u religijske dogme, kako to poučno objašnjava Narayan, mladi, zapadnjački obrazovani Gandhijev sljedbenik koji se zaljubio u podjednako mladu, erotičnu udovicu Kalyani - protivi se istini. Onoj istini pristigloj sa Zapada, ali svakako univerzalnoj, da je svaki čovjek rođen slobodan te da se njegovo pravo na slobodu ne može ograničiti, osim dakako jednakom takvom slobodom drugog čovjeka, ili, praktičnije govoreći, dobrovoljnim odricanjem od dijela slobode tzv. društvenim ugovorom radi zajedničke dobrobiti. Kad Shakuntala, najinteligentnija, a čini se i jedina pismena među filmskim udovicama, upita propovjednika o sukobu osobne savjesti i vjerskih kanona, on joj ne zna odgovoriti, ali u završnoj sekvenci filma ona, želeći spasiti osmogodišnju, seksualnoj eksploataciji već izloženu “udovicu“ Chuyiu, odlazi na Gandhijev skup i dobiva odgovor: “Mislio sam da je bog istina, a onda shvatio da je istina bog,“ Gandhijeve riječi kao zrake svjetlosti oslobađaju Shakuntalin um i duh, i daju joj snage da spasi Chuyiu, iako ona sama i zastrašujuće velik broj drugih žena spas možda neće dočekati, kako sugerira završni kadar, dok nas tekst koji ga slijedi upozorava na spomenuti podatak o desecima tisuća udovica u današnjoj Indiji koje pristaju na degradirajući društveni položaj i život.

Nesumnjivo, “Voda“ se zalaže za prave vrijednosti, ali to ju samo po sebi ne čini vrijednim filmom. Nominirana je za Oscara i ostvarila je odličnu gledanost u Americi, a angloamerički kritičari uglavnom su joj iskazali puno poštovanja, no zapravo riječ je o čudnom i ne naročito uspjelom spoju tzv. art-filma polagana, odmjerena ritma i interesa za detalje, s posve papirnatom ljubavnom pričom po principu Romea i Julije (na veronske se ljubavnike, za svaki slučaj, i izravno referira), da bi na kraju sve bilo začinjeno prokristovskom pojavom Mahatme Gandhija i njezinim spoznajnim učincima.

U prvom dijelu filma u kojem se zbivanja sagledavaju iz perspektive nepokorne djevojčice Chuyije, Deepa Mehta se doima kompetentnom redateljicom koja suvereno vlada konvencijama art-drame; međutim, smrtno ozbiljno ubacivanje bollywoodsko-socrealističke melodramske pričice, čiji su protagonisti didaktični reformator i nepismena, a lijepa i dobra udovica prostituka, autoričin kredibilitet dovodi u pitanje. Kad na samom kraju propušta sjajnu priliku da dosegne emocionalni i duhovni vrhunac neizravnom interakcijom Shakuntale i Chuyije s mesijanskim Gandhijem, na tragu Wylerova “Ben-Hura“, jasno je da joj je film iskliznuo iz ruku. Negdje do sredine njegova trajanja strpljivo ga je gradila, a onda sve zbrzala i krajne pojednostavila. Kanadska zvjezdica indijskih korijena Lisa Ray (Kaylani) i indijski katolik John Abraham (Narayan), oboje bivši modeli, “romantično“ snimani u “romantičnim“ riječnim ambijentima, zasigurno su razgalili sentimentalni dio publike, međutim, nepotrebno kradu film maloj Sarali (Chuyia), glumački nevjerojatno nadarenom djetetu sa Šri Lanke, i fascinantno sudržanoj Seemi Biswas (Shakuntala), kraljici bandita iz istoimena kultnog filma Shekhara Kapura. A upravo njih dvije najvredniji su sastojci “Vode“, korektnog, no bez ikakve sumnje precijenjenog ostvarenja.

Vezane vijesti

Južnoafrikanac izmislio tuširanje bez vode

Južnoafrikanac izmislio tuširanje bez vode

Potaknut prijateljem koji se nije tuširao i nakon višemjesečnog istraživanja, južnoafrički student Ludwick Marishane dobio je svjetsko priznanje za… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika