Objavljeno u Nacionalu br. 594, 2007-04-03

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Ubojite bitke na HTV-u

U Vijeću HTV-a koje je raspravljalo o izboru novoga ravnatelja udario je zadnjih dana čovjek na čovjeka, odnosno muškarac na ženu i vice versa - ruka u glavu, cipela u obraz - a predsjednik Mesić komentirao je slučaj izjavom da “ti ljudi doista ne znaju što je to demokracija”. Ta uzgredna izjava mogla se shvatiti kao oblik Mesićeve ironije, a možda je i promašila kontekst. Poznato je da demokracija ne mora uvijek biti povezana s uglađenošću. Vi mislite drukčije? Svaka čast, izvolite, dajem vam prednost. Ne baš. U praksi, običaji su ponešto drugačiji od pokera na neviđeno među džentlmenima. Ljudi se ponekad makljaju i u parlamentima, institucijama koje su navodno vrhunski izraz demokracije, a ako se ne makljaju, često su na rubu izmjene psovki.

Dr. Danko Bljajić, designirani izazivač spomenutoga sukoba, uspio je - u svakom slučaju - samome sebi solidno zakomplicirati život. Funkcija u Vijeću bila mu je iznimna statusna radost; nje se sada morao odreći, a dočekale su ga osim toga policijska prijava i suspenzija na poslu. Koji ga je vrag tjerao da zbog kandidata Vanje Sutlića uđe u drastičan konflikt s Jadrankom Kolarević, to zna samo on. Ni u konfliktu kao takvom, uostalom, nije dobro prošao. Kao agresor, dobio je potpeticom po zubima i završio - za razliku od žrtve - na hitnom ambulantnom tretmanu. Priča je, kao što pjeva Đorđe Balašević, “i za suze i za smeh”.


Neki promatrači smatraju da se preko navedenoga incidenta Vijeće HRT-a potvrdilo - u bizarnome smislu - kao antiestablišmentska institucija, s obzirom na činjenicu da su neki njegovi članovi spremni zbog principa staviti karijere na kocku. U percepciji autora ove kolumne, Vijeće je u prvome redu potvrdilo svoju društvenu besmislenost i interesnu determiniranost. Ono već godinama funkcionira na principu tajnih nagodbi s televizijskim i političkim centrima moći. Neke njegove članovi transparent-no korumpiraju privilegirani proizvođači TV serija, cijela se država tome smije, i nikome ništa. U pozadini bitke između gospodina Bljajića i gospođe Kolarević vjerojatno se skrivaju nekakve specijalne obaveze koje je Bljajić imao prema klubovima koji su ga u Vijeće delegirali, i kojima je većina u Vijeću stala na put. Nema drugog objašnjenja.

Zašto je dr. Bljajić bio toliko protiv izbora Vanje Sutlića za ravnatelja da je zbog njega na kraju izgubio svaku kontrolu nad svojim ponašanjem ? Novine pišu da je u svađi čak izjavio kako “ne će dopustiti da prođe taj Srbin”. Ako je to točno, na djelu su iracionalne budalaštine. Kad je riječ o gospodinu Sutliću, on je savršeno optimalan izbor za ravnatelja HRT-a. Oko njega evidentno postoji nekakav consensus na najvišim državnim razinama, ne bez razloga. Sin jednog od najistaknutijih hrvatskih filozofa, obrazovan, pomalo cinik s osjećajem za humor, što je uvijek zdravo, najveći dio radnoga vijeka proveo je u medijima - posebno na televiziji - i vrlo dobro zna kako ona iznutra funkcionira.

Gospodin Sutlić bio je dovoljno mudar da se ne eksponira u frakcijskim bitkama za moć, i to ga - otvoreno rečeno - u današnjim demokratskim okolnostima čini posebno pogodnim za funkciju ravnatelja. Držao se malo podalje od fokusa javnosti, ne obilježava ga nikakva specijalna stranačka pristranost, a ljudima koji ga poznaju jasno je - u isto vrijeme - da se radi o plivaču građanskoga svjetonazora koji posjeduje određeni intelektualni ukus. Njegovu relativnu medijsku anonimnost i samozatajni boravak u Galićevoj sjeni neki su bili skloni tumačiti kao hendikep, ali pokazuje se da je ona zapravo prednost. Ni na televiziji, ni izvan nje, gospodinu Sutliću nitko ne može ništa bitno predbaciti, i sa svojom posturom neprovokativne osobe - koja ipak raspolaže misaonim i komunikativnim predispozicijama da na postgalićevskoj televiziji nastupi kao tihi nastavljač skrivenih reformatorskih trendova - Sutlić se nameće kao prihvatljiva rezultanta političkih dogovora oko budućega kontrolora nacionalne televizije.
HTV kao država u malom

Većini u fatalnome Vijeću to je bilo jasno, i demonstrirali su spremnost da gospodina Sutlića već u prvome krugu izaberu za ravnatelja. Za televiziju, i za publiku, to bi u svakom slučaju bio poželjan ishod dramoleta. Nacionalna scena odavno je već preopterećena Galićevim odlascima u ambasadore i nedoumicama tko će ga na HRT-u zamijeniti. U političkim sferama dugo su za univerzalnoga gospodina Galića tražili općeprihvatljivu zamjenu, puštali su sonde i probne balone, davali zamah intrigama i špekulacijama i na HTV-u time paralizirali gotovo svaku pozitivnu aktivnost. Svi su se tamo - po provjerenoj metodi - povukli u zakutke i čekali da završi opterećujuća neizvjesnost. HTV je, kao država u malom, bez formalnoga lidera gotovo nesposoban za funkcioniranje.

Kad je zamjena za Mirka Galića napokon pronađena u liku Vanje Sutlića, i kad se procedura ustoličenja trebala obaviti brzo i ekspeditivno, na stražnje noge neočekivano se podigao spomenuti doktor Bljajić i počeo - u ime male disonantne skupine vijećnika - deranjem i šakama istjerivati nekakve svoje antisutlićevske ideje. Doktor je time učinio medvjeđu uslugu i sebi, i televiziji, i Vijeću u kojem je bio podpredsjednik. Skandalizirao je javnost, ruinirao svoju karijeru, nepotrebno produljio travestiju oko izbora Galićevoga nasljednika, i na kraju nije postigao ništa ni za struju čije interese zastupa. Ako nije formalno izabran sada, Vanja Sutlić biti će izabran u narednoj fazi.

STUPAC TJEDNA

Slučaj Bulj; Obitelj Olujić; Ratko Rudić

Oslobođen je - nepravomoćno za sada - Pavle Bulj, čovjek koji je u istražnome postupku priznao da je ubio Anđelu Bešlić, sedamnaestgodišnju Sinjanku koja se vraćala kući iz diskokluba. Njegov rođak Ivan Bulj, koji je prije ubojstva silovao žrtvu, služi kaznu od dvadeset dvije godine. U Hrvatskoj čovjek može dopasti robije ako ga uhvate da je negdje primio par stotina kuna mita, ali može - kako vidimo - biti i najgori zločinac pa da završi na slobodi. Trijumf pravosudne etike, nema što.

* * *

Petorica “branitelja” poubijali su 1992. godine obitelj Olujić u Cerni kod Vinkovaca, roditelje i dvoje djece koja su pisala školske zadaće. Šesnaestgodišnja Milena Olujić - čija sudbina asocira na Anu Frank - izražavala je u svome sastavku vjeru u ljude, neposredno prije negoli su ubojice u nju ispalili rafal.

Ispred zgrade Suda, u kojoj se zločincima sudi, okupilo se više desetaka ratnih drugova koji su s njima izražavali solidarnost i tražili njihovo oslobađanje. Fenomen nije potrebno komentirati; dovoljno govori za sebe.

* * *

Ratka Rudića nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka u vaterpolu danas s punim pravom slave kao hrvatsku trenersku legendu. Pošteno je u tom kontekstu spomenuti da su ga za vrijeme Tuđmana pojedini hadezeovski domoljubi iz čistih šovinističkih motiva napadali kao psa, i nisu mu davali disati. Vremena se mijenjaju. Gospodin Rudić danas je tu gdje jest, a domoljubi su ostali bez glasa. Ipak, sumnjamo da im je neugodno. Ne pate ti ljudi od viška morala.

Vezane vijesti

Milanović neaktivan, Čačić u prvom planu

Milanović neaktivan, Čačić u prvom planu

Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i bivši ministar gospodarstva, Ljubo Jurčić, izjavio je kako sadašnja Vlada ne poduzima prave mjere kako bi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika