Moj prijatelj s deska Milan, umjesto da je ostao na svome Biokovu i bavio se u Makarskoj kojim zdravim i poštenim poslom (dilanjem droge, muškom prostitucijom ili ribolovom s dinamitom), došao je u Zagreb i sada tu u novinama upropaštava duh i tijelo. To i on osjeća pa sve češće hrli mislima u svoju postoj(e)binu. Budući da je diplomirani filolog, naglas ponavlja riječi iz svojeg zavičaja i onda nam tumači da je karpatur poplun, a kaštradina suho meso od kozleta ili jarca; istovremeno pljuje po svim zagrebačkim izrazima, napose deminutivima (pesek, stolček, dečec) koji mu zvuče pederski i germanizmima (auzgust, apšisati, saft). "Naravno da se tako govori", kažem mu ja, "to je civilizacija. To vi kad izađete na Biokovu iz svoje kučerine, pa uzmete kamenčugu u ručerdu i opalite vučinu po glavurdi..." U svojoj filološkoj pomami za domajom pitao je kolegicu Mariju iz Dubrovnika kako oni kažu "štala", na što ga je ona zaprepašteno pogledala. "Idiote", kažem ja, "pa njeni ti zadnjih 700 godina žive u gradu, a prije 400 godina sagradili su si ljetnikovac da se maknu iz te vreve. A ti je pitaš kako reču za one lance na kojima im visi lonac dok sjede oko ognjišta!" Najsmješnije je što Milan normalno govori "kaj" i ne ubraja se one Dalmatince u Zagrebu koji su se zarekli da tu groznu riječ nikada neće prevaliti preko usta i tako zabiti nož u srce materi. Pa ipak se nervira što "kaj" govore likovi u crtićima i onda to dica na moru nemoru razumit. "Stari", kažem mu ja, "trebate nam biti zahvalni za to, kao da dobijete besplatne satove stranog jezika. Onda ćete se lakše snaći tu u magli kad nam dođete u gastarbajtere".