Marija Nemčić nerado daje intervjue ženskim magazinima. Ovaj za Extru jedan je od rijetkih. Razlog tome je, kako objašnjava, taj što kao ravnateljica javne televizije ne može pustiti novinare u svoju kuhinju, pokazati im svoje ormare ili bilo koji djelić svog privatnog života: "Moj se privatni život ne razlikuje od onog drugih ljudi. Ne volim o njemu javno govoriti. Nekima je to lako, no ja to ne mogu podijeliti s milijunom ljudi. Koga je zapravo briga tko će se i kada, hoće li se i u čemu udati".

Na televiziju je došla sasvim slučajno, preko audicije koja je objavljena 1986. godine na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti koji je upisala paralelno sa studijem komparativne književnosti i francuskog jezika na Filozofskom fakultetu. Nakon te audicije dolazi u prvu redakciju, onu "Zagrebačke panorame" u kojoj su svoju karijeru započeli brojni mladi televizijski kadrovi pa su tako u isto vrijeme tu svoja prva novinarska iskustva stjecali i mnogi njezini današnji kolege: Denis Latin, Tanja Šimić, Veljko Đuretić i drugi.

Epitet najmoćnije žene javne televizije Marija Nemčić ne može prihvatiti, naprotiv, on za nju ima negativno značenje. Sebe, kako kaže, doživljava običnim šljakerom koji radi, ima puno obaveza i problema, te pokušava normalno živjeti. Prostranu sobu njezina ureda na Prisavlju u kojoj je s njom razgovarala Extrina novinarka Ivana Matić, jednoga će dana ionako zauzeti netko drugi: "Sva ova mjesta su prolazna. Od početka sam zauzela stav da nisam nezamjenjiva. Naše karijere mjere se brojem ljudi koje ste odgojili da vas lako i brzo zamijene, koje ste naučili poslu. Trudila sam se cijelo vrijeme ostati svoja i realna. Naravno, to je lakše iza ekrana nego ispred. Od svoje 29 godine ne pojavljujem se u programu. Nije me previše oduševljavalo to da me ljudi prepoznaju na ulici dok neki u tome vide smisao televizijskog posla".