ORFEJ

Malo moram prelistati enciklopedije biljaka.
Čujem da će se i one povinuti kad zapjevam, da će se razlistati.
Ali mislim da je fer kad sam tako svemoćan
da upoznam bića na koja tako djelujem. Listam i nalazim: perunika, gospina trava, islandski lišaj, artičoka. Ne znam, nisam vjerovao da će moj pjev imati baš takav učinak. Obično, kad pjevaš, misliš na zaradu: koliko milijuna CD-ova, koliko tantijema, koliko fanova. A vidim da sam sanjao premalo, da sam mogao biti megaloman, slobodno, da sasvim slobodno. Moja je pjesma nadišla sva zamisliva očekivanja, kao da sam Krist, koji će doći poslije mene, kao da sam uskrisivao mrtve, recimo Lazara. Zapravo, malo sam ganut svim tim. A Euridika. Nju nisam mogao vratiti. Zašto se okrenula. Radio bih tri tisuće trbušnjaka dnevno da mi se vrati. Pisao pjesme o pjesmama. Upisao kineski, na vlastiti trošak. Ne, firma ne plaća. Firme danas ne plaćaju ništa. Tranzicija. A socijalizam, koji je došao nakon poljuljane vjere u Krista, je imao dobru startnu poziciju, ali nije mogao promijeniti svijet. Ah, a kako sam ga ja mijenjao svojom pjesmom. Kako im je to promaklo, ne znam. Valjda zato što sam mrtav, i sve u svemu, polumitološki lik. Ili skroz mitološki, ako ćemo cijeniti preciznost.

KSANTIPA

"Ušuti, pobogu, sve se više ukopavaš. Sa svakom izgovorenom riječi sve mi se manje sviđaš!" kazao mi je.
Ali, ne mogu prestati, riskiram nesviđanje, nelijepost.
"OK, dok je poetički opravdano bit ćeš iluzija koju sam gradio i srušio, svojom voljom. Previše si pričala, i to je to."
Nema veze, ja sam pronašla sebe, a za tebe mi se fućka. Narušila sam neki zakon, to osjećam, da ga upravo sada rušim, da, to je oslobađajuće, iako opasno. Izgubila sam zbog svojeg jezika tvoju ljubav. Ali ti si izgubio više, ti i ta tvoja umjerenost, i vaša samodostatnost koju će pametni ljudi stotine godina nakon nas prezreti. I više će cijeniti mene, alapaču, nego tebe. Da znaš, da samo znaš. Osim toga, nisi me cijenio pa sam svaki dan sve više pričala, da ti pokažem što mislim o tome: sve najgore. Ti si pametan ali dosadan, i ne znaš ljepotu afektivnog govora. Ne znaš kako je vrištati, kljucati, gristi, bosti, i kakvo je olakšanje reći kretenu da je kreten, u lice. Pa što ako sam groteskna, ako sam potrošena od vlastitog temperamenta. Što onda. Danas to radi svaki reper. Svatko psuje, svatko se može smatrati bijesnim: na poredak, jutro, buđenje, bivšu ljubav. Vidiš, a ti si passe, prošlost, ti si stari moj previše smiren.

ANTIGONA

Morala sam pokopati brata, iako sam mogla i dati sagraditi
bazen, svirati harfu. Mogla sam biti potrošenija
umornija, pristati da s Bregovićem bude sve kako oni hoće.
(jeftin štos, zar ne) pa ja sam mrtva, i ne slušam pop.
Mogla sam biti ljubiteljica jeftinih štoseva (naprimjer
običaja koji nalaže da se ne dira pokojnika, nalaže da se piše veliko slovo, da se provodi sibilarizacija). Mogla sam, nadalje, izmisliti
neku proročicu, koja bi svima rekla da ja moram biti uz svojega brata, i tad kad je umro, baš tada. Ah, kao da on zna išta od toga: Eteokle ili Polinik, sve mi se pomiješalo. Mogla sam voljeti više balade, od tragedija, imati komičnu manu, koja će svima jasno dati do znanja da zaslužujem ovakvu kaznu. Možda je Bergson mislio na mene kad je rekao da je krutost karaktera izvor smijeha. Je li moguće da sam nekome smiješna, ne znam. Sve je danas moguće, ili kako se to kaže, anything goes. Prohujalo s vihorom. Čujem da je Anui (oprostite, ne znam francuski) pisao nešto slično, da ljudi izvode moju patnju na pozornici. Ali to i nije bila patnja. Sreća je, ako ne znate, u moje doba, značila život u vrlini, ne užitak, ne. Pa tko bi mogao podnositi nestalnosti života samo zbog uživanja, te površnosti - napisao je poslije mene ili prije mene, tu negdje, ne znam (oprostite još jednom) Aristotel. Ne znam što bih rekla. U zadnje vrijeme, čini mi se da je moja sestra sve pametnije napravila. Iako, to samo ponekad, dođe mi, da iskočim iz tog mitskog statusa koji mi je dodijeljen. Kaj, samo sam voljela svojeg brata.

FAUST

To o prodaji duše, to je namještaljka.
Nisam se prodao nikome, mene ne privlači novac
to je za mafijaše. I njihove odvjetnike. Ja sam profinjen
stvor, koji nedjeljom jede kod punice, koji puni glavu
bezazlenostima kad govori: dobar dan? kako ste gospođo majka?
Da, Davor je na treningu, a Marin je na rođendanu. Mi ćemo poslije u City centar. Kad mi moja draga kaže da joj je nešto lijepo, ja joj kupim.
Osamsto kuna, osamsto kuna, neka ih vrag odnese. To, ta rečenica
koju često izgovaram (a marljiv sam, nisam kriminalac) to je rečenica
zbog koje su ljudi pomislili svašta. Ja na to zapalim crveni Marlboro, a oni i u tome vide znak, i to što popijem rakijicu prije ručka, i to što mi svaka kćer vozi terenac i svaki sin ide na školovanje gdje treba, tata plaća. Nisam se prodao, pa živimo u Hrvatskoj, kakva je to legenda o nečastivom, te smijurije. Ugledan sam, ne čitam puno (ah, tako kažete, Goethe). Smijurije. Ja sam vam znak, amblem, zamka za puno toga o čemu se ne smije govoriti. Belzebub, Belijar, gost iz Betanije, to da. To su moji poslovni partneri. Sve je to kod Trgovačkog suda, i rješava se, da, rješava. Mala utaja poreza, a tko, molim vas, nije nešto sitno skrivio: neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha. Hm, čekajte, zvoni mi mobitel. Pa dosta sam vam rekao, dosta. Živjeli, svako dobro! Ma da me Goethe cinkao, to ne vjerujem. To ste izmislili. Da me opisao, ma ne, krivo, krivo. Neka greška.

EMMA

Ma tko me ne bi volio. Zavodim Rodolphea, i onog prije njega (oprostite, davno je to bilo). Osim toga, ako Antigona može imati rupe u sjećanju, zašto ne bih mogla i ja. Nisam glupa. Ma kakvi. Iako mi nije bilo previše važno predstavljati se kao intelektualka, to će doći poslije mene, sufražetkinje, Mary Wolstonecraft, Sophia Loren (ili ona ne pripada?). Bile su mi važne haljine, da apsolutno, lijepa haljina je pola posla zavođenja. Onda, naravno, zavodnica postane i sama zavedena. (ah, paradoks don Juana). Onda, dalje, dijete: moje dijete! Nikako se ne može reći da ga nisam voljela, to jesam. Samo nisam bila skrbna, ako je to ono što roditeljstvo podrazumijeva. Imala sam neko ludo povjerenje u svoju djecu (pardon, dijete), a onda tu je bio i Charles, sav satkan od dužnosti i obveza. Onda, moj stav prema muškarcima: eh, tu je izvor svih mojih problema. Danas, nakon toliko vremena, mislim o toj riječi svaki dan po nekoliko sati: što ona označava. Koji je njezin semantički opseg, gdje su interferencije, gdje se to polje grana: u muškost, muževnost, muža. Ma ne muža! Muškarac tvojeg života ne može biti tvoj muž. I točka. Zakaj sam se otrovala? Došlo mi je. A zakaj je junakinja filma «Život drugih» skočila pod automobil? Ana pod vlak? One su to više zbog drugih, jedna je izdala svojeg muškarca obavještajcima. Ana, dobro, to svi već znaju, to je lektira. A ja? Ja sam to napravila zbog sebe. Kad mi je dobro išlo nisam se namjeravala ubiti. Kad je krenulo nizbrdo, i kad su me ostavili svi moji muškarci osim mojeg muža (a on je, ponavljam, ishod semantičkog krivog grananja riječi muškarac pa muž, vraga crnoga) onda sam uzela arsen. A kaj, svi se trujemo, ali u manjim dozama. Sigurna sam da vi pijete, ili pušite, da ste izloženi raznim stresovima. Svi moramo jednom otići, a ja sam to učinila malo dramatičnije od drugih. I nisam neka kršćanka, pa to se vidi iz priloženoga. Ali zato je Flaubert rekao: Emma, to sam ja. To me jedino razljutilo. Kako on može biti ja, kako je to nespretno rekao. On, toliki stilist. Eh, eh, ali opraštam mu. Ali ne Rodolpheu, ne tom gadu. Njemu nikada.

DON JUAN:

Ima li smisla da ja govorim nakon Emme. Pa mi smo
prirodni neprijatelji: ona zavodi, ja zavodim, tko će koga
nitko ne može biti žrtva. Svatko voli sebe. Mi se nađemo, tako,
a ona kaže: "Zar misliš da bih pristala biti jedan od tvojih komada? Ti si don Juane, raskalašen čovjek, to svi već znaju, a meni treba čista duša." Pa sve ti to mogu dati ja - kažem joj. "Ali kako, kad znam da si ti don Juan, da ćeš me ostaviti na kraju, da voliš samo svoju mamu, i sebe, i tako…" - tu je malo stala, ostavila mogućnost da je pokolebam. Ali Emma, ti si po prirodi naivna. Otkud ti odjednom sav taj psihoanalitički aparat, to prodiranje u srž mojeg bića?
"A gle, stari, pa ništa se ionako nije dogodilo. Ja sam imala svojeg Leona i Rodolphea, i Charlesa, da (ha ha), i još jednom da budem naivna?"
Da, želim upravo to, da povratiš sav svoj idealizam, iz ljubića koje si čitala… "Da, da, a ti? Da nisi u biti homoseksualac, znaš pročitaj si malo što kaže Judith Butler (ili je to Shoshana Felman, ups) da su najmačoidniji muškarci zapravo znaš već, to…." (tu se Emma malo gnuša). Eh, draga moja Emma, ajmo to isprobati. Ali nešto ti još moram reći: znaš, volim žene, volim žene s krivim prstenjem na rukama, volim žene s rasporkom, žene bez rasporka, istinske ljubavnice, i one koje simuliraju, volim ljubiti njihov nos, njihove doskočice su mi zanimljive, ali gledaj, to kad me pitaš hoćemo li trajati, to ti ne mogu reći. Sreća kratko traje, kad bi bila vječna, ne bi bila sreća. Euforija je tu, približi mi se i ne misli tom lijepom glavom, hajdemo na sve ili ništa.
A Emma je samo šutjela. Na kraju, rekla je ovo: "Ja imam prednost, jednu značajnu prednost. Znam da ću moći okončati svoj život, tako je to uredio moj autor (hvala, Gustave: ali, jesi li i u tome kao ja? koji ti je bio bog, kako si tako nešto glupo mogao reći). A ti don Juane? Jesi li vrijedan igre na sve ili ništa? Ti koji se ne usuđuješ misliti o smrti, koji se bojiš kad spomenem bolest, počevši od prehlada. Ah, razmislit ću još. Daleko je jutro."

STARAC:

"Gdje je ona velika riba? Znate, na koju ribu mislim
i onaj dječak, koji vam je donosio kruha, i malo vina
ili neku paelju. Zašto ste voljeli tu ribu i htjeli je usmrtiti? Zar niste znali da ne možemo usmrtiti ljubav?"
Joj, čitateljice, ti dolaziš iz neke druge sfere. Sve promatraš tim očima ljubavi. Pa u romanu "Starac i more" nema govora o ljubavi, nego o borbi, kao u Moby Dicku, borbi s nečim jačim i snažnijim od tebe. Ti sigurno slušaš Britney Spears i njezina ludovanja, i brijanje glave. To vam nude danas.
Ja ti nisam puno čitao, ali sam znao da mi Britney ne bi mogla biti uzor
pa čak i prije nego što je puknula. Ne. Meni su uzori bile ribe: kako savršena bića! Ne bih ih ubijao, da ne moram. Volim što ne moram ubijati zvijezdu. S druge strane, volim tihi poziv mora, napetost, tu veliku mogućnost da nešto postignem u životu. Nazovi me ambicioznim starcem, ali iskušenje tako velike ribe je bilo prejako. Mogao sam je pustiti. Ali kako bih se hranio cijelu zimu? Sve je to još previše svježe, nemoj me puno pitati, bolno mi je. Uhvatit će me budnog sljedećeg jutra, spremnog da opet isplovim, i reći: gle, starac nije pobijeđen. Gle, starac i more, opet se javila nada. Santiago isplovljava i misli, opet, samo jedno: možda danas. Možda danas. A možda zbilja danas, kažem odgađajući sve ostalo, sve bi moglo biti dobro: puno malih riba, dovoljnih za preživljavanje, ali ne i za metafiziku.

ALICA:

Popila sam za doručak sojino mlijeko (od njega raste
razina ženskih hormona), pa da, ako niste znali
ja želim ubrzati pubertet, ne želim više biti djevojčica
meta pedofila. Ne. Želim pravi odnos, s onim kojega odaberem, a ne tamo neku traumu koje ću se rješavati ostatak života. Od svih svojih poteza najbolje pamtim ništa. Recimo, danas mislim da je Harms
da je i Ionesco bolji od Carrolla. Nekad nisam tako mislila, pa bila sam mlađa, osim toga bila sam glavni lik djela. Pa to je dječja literatura, i eventualno, za studente koji mogu pisati ovakve seminare: o realizaciji figurativnog značenja u Alici u zemlji čudesa. U stilu, da je moje kretanje skokovito kao u partiji šaha. Pa i jest: rekla sam vam, želim skočiti u pubertet, naglo, odjednom, preko noći, hoću da to bude sutra. Da se probudim s mjesečnicom i ulošcima. Onda, jesam li vas iznenadila? A kako bi bilo da sam vam pričala o šašavom zecu i satu, o gospođi stonogi, rekli biste da sam retardirana. Alica je, društvo moje, nešto više od toga. Nisam retard, razvijam se u skladu s vremenom, i prilikama, fenotip, genotip, ta spika.

MOLLY BLOOM

Izravno u priču
o ljubavi. Pričala mi ju je poznanica
kad sam bila raspoložena slušati
a to je često.
Ljude do kojih mi nije baš stalo srednje
do odlično slušam, ljude do kojih mi je više stalo
češće prekidam, i želim im puno toga dati, pretpostavljam.
Znate li da ju je moja poznanica čula od prodavača novina
dakle, ta ljubav je bila javna
svima osim zaljubljenima. Oni su bili
muškarac i žena. Uvijek se misli da je lako pričati
o ljubavi, ali ne, tu se sam po sebi nameće talijanski jezik
održavanje puno samoglasnika na okupu, i tihi glas
i bijela raskopčana košulja i svijeće na plaži i zato
je bolja sve u svemu Kalifornija, a ne Irska. Solidno, zar ne, do sada?
Pa nadalje, idemo: i ti misliš da je ovaj život nešto skupocjeno, i da svaki dan kao Sting možemo napraviti dobro djelo. Taj ti je krug
začaran, rekla mi je frendica (i Stephen je poznaje)
ali ni tvoja kocka nije bolja, tvoje su mi geometrije površne i ziher, mogla bih i ja tako, biti kockasta ali meni se to ne slaže s ritmom: never in my life. Što, kako se samo usuđuješ pitati me za riječi, kao da sam James Joyce. Možeš li me spriječiti, možeš ohladiti svoje opterećenje i svoje rasterećenje.
A zašto mi ne bi bila kao prva pristojnost koju ću izgovoriti, prvo lijepo i neobavezno potrošno dobro, žrtva moje prevare, davanje usluga i predsjedavanje, i sve skupno, novi zakon o zaštiti potrošača. Jedino što ti mogu reći a da se ne nasmiješ, da mi ne prekineš broj (u nizu, svi brojevi su nanizani, kao što obje znamo), da mi ne dođe prijava i račun, jedino što ti mogu reći je: ja sam ti stara narušena kuća. Ja sam ogranak mojeg tijela i moje su misli kao MIG-ovi i kao rafal, kad se sve tako odvija, ti u miru razmisli želiš li. Iako u dva imamo dogovor. Mogle bi, ha. Mogle bi. Onda ćemo si ispričati onu priču o ljubavi, i puno ćemo se i toplo i sve će biti puno pravilnosti, pravde, sve će slijediti jedno iz drugog, i bit ćemo nakratko bez samosvijesti.

ALBERTO CAIERO:

Čuvam stado, vjerujem u prirodu.
Pa zašto tog boga ne bismo nazvali priroda
puteljci, zašto ne tako? Zašto ne cvijet, pahuljica koja pada
zeleni sag? "Jer ako se on zbiva, da ga vidim, kao sunce i mjesečina i drveće i cvijeće, to znači da želi da ga spoznam kao drveće i brda i sunce i mjesečina." Lijepo, zar ne? A sad malo mojeg istinskog bića: najviše bih volio upoznati starca. Meni je ovca doduše, prijateljica, a opet mislim, da možda i u njoj počiva bog. Starac je drugi sklop: on mora ne uspjeti
naći ono što je tražio. Meni je OK da bog bude tu
da mi mekeće, da bude sadržaj a ne forma. (A i da ga ne ubijam). Imam i MP3, pa slušam Tracy, mislim o ledenjacima koji se otapaju.
Za Fernanda kažu da mi je on otac, ali ni on nije bio u to siguran. Službeno, zovem se: Alberto Caiero. Tu je još Alvaro de Campos , pa Ricardo Reis, i još nas ima dosta. Svi smo polubraća, ali samo sam ja senzualist, samo sam ja upoznao boga u prirodi, samo sam ja ekstatičan. Ma je, baš mi je to neki užitak: da nije moje ovčice, i da nije Tracy, davno bih već otišao u grad, oblačio odijela i sjedio s Nescafeom u PVC ambalaži pred ekranom, išao na ručak, pa se vraćao s ručka, sjedao u auto. A kad naiđem na riječ bitak, sav se stresem. Tražim prijevod: bitak je bog? je biće? Uglavnom, kad me iživcira i bitak i Tracy i nijedna knjiga ne pogodi moj senzibilitet, razmišljam o tome što bi bilo da sam gradski čovjek, da sjednem pred ekran, s Nescafeom, kao u američkim filmovima, pa malo na teren, pa natrag u ured, da riješim zaostalo. Ponekad se, u takvom malodušju, uspoređujem s drugim heteronimima: pa nije ni njima bolje. Svaki ima svoju posebnost, koja mu je i prokletstvo. Zgodno sam ovo rekao, kao da sam psihijatar, ili neki humanistički intelektualac (ne kantovac). Uglavnom, da, a što ste mislili? Da konkretni ljudi ne čitaju? Da pastiri ne čitaju? Da ekstaze ne traže logos? Oprostite, vi ste u zabludi. Ali o tom potom. Credo quia apsurdum est. Aha, i to sam naučio: stari Tertulijan. Danas sam govorljiviji nego inače. Sutra ću opet biti onaj stari Alberto, koji kaže, a vi mu se divite: Što sam razmišljao o Bogu i o duši i o stvaranju Svijeta? Ne znam. Za mene je misliti o tome zaklopiti oči i ne misliti.

LIK HAROLDA PINTERA

Obbbraćam vam. Ajmo ispočetka: dakle, obraćam vam se kad kradem tuđe rečenice, one besmislene, što besmislenije to bolje, kad jedem bez teka i pijem i kad se budim i kad ustajem, kad sam točan, i kad se pravim neupoznat sa situacijom, što je često, s godinama dolaze neke nove crte ličnosti. I kad izgovaram bijedne trule riječi, i kad izgovaram jake i smisaone, one koje mogu same stajati, i kad mi se čini, i kad mi se ništa ne čini.
A koji su normalni putovi obraćanja. jednostavno, budalo: reci što imaš. Just because. Jednostavno izgovori riječi zbog njih samih, ako već to ne možeš učiniti zbog sebe, ili njega, ili nje, ili zbog toga, pusti da im isteče srž, da se otope kao šumeće tablete u vodi, da se nešto pobogu dogodi, da se iskristaliziraju i potegnu onda veznici, i upadnu upadice, da se dogodi važno pozdravljanje, ili predstavljanje knjige, da se svečanost ozvučenosti ili svečanost govora obilježi.
S druge strane, gotovo je jasno da se više ne sjećaš zadovoljstva ili arome tišine, da ti ona više nije po mjeri. Sad su tvoja zadovoljstva profinjenija, putovi složeniji: možeš mi reći just because. Možeš mi reći: tako mlado. Jučer. Probuđenost u jezik, prvo sricanje, i meni se vrti u glavi, malo mi se vrti. Vrti li se tebi od mogućnosti, reci jezike i postotke pronađenosti, spretnosti, sačuvajmo sve što želimo, isprobajmo novu kolekciju imenica, za proljeće, za ljeto.
Nemam ništa bolje. Znam, moj je odabir negativan, ali ja često kažem: loše je realnije od dobrog. I tako, sva je prilika da ovaj zapis ništa ne vrijedi i ne samo zbog subjekta koji ga piše, ne, nego tako, zbog vjerojatnosti.

PRUFROCK:

I tako dok ulaze žene i izlaze
i pričaju o Michelangelu
je se pitam: što reći u ovakvim prigodama
da li da se drznem. Da se drznem.
Tako to obično biva: previše nesigurnosti
jednog dana.
Ali, ne, ja sam poznat u povijesti književnosti.
Zašto onda želim odjednom
biti Kamov, biti psovač, mračni, kovač, Hefest, najgori muž
najgori od poznatih (a svi su dosta loši, tuže se žene). Nalazim da u mojoj animalnoj duši ima još neistraženih dubina. Da kad bih krenuo psovati
i psovati i psovati, i sve slati u materinu ja, sama profinjenost?
Da li da se usudim?
Baš mi je dosadila ta rečenica. Do besvijesti.
Kad drugi put ne budem znao što reći
prestrašen malograđanskim i građanskim
razgovorom o Michelangelu, zapjevat ću: ta ja sam Prufrock, osjećam bilo vremena, hvatam vaše tajne misli i strahove. Ali zaključujem samostalno. Najbliži sam vam od svih, nije li tako? Zato ću se najviše osamostaliti, otići daleko, past ću u neprepoznatljivo i pitat ćete se: kako sam mogao, kako sam se usudio? Svi će se početi pribojavati Prufrocka, postat će strašan, vidovit čovjek. Ili sociopat, barem toliko.
"Nešto se čudno događa s njim, u zadnje vrijeme, jesi li i ti to primijetila?" reći će jedna od tih žena. A druga će na to: "Da, da. Jako naglo mijenja raspoloženja."

ŽENA IZ PJESME VESNE PARUN:

Kad govorimo o tvojoj omiljenoj temi, a to su žene, onda ti oči zasvijetle. Žene, dobro. Lijepe, ugodne, iskričave, poluprozirne, izdvojene iz gomile, raskošne, izlazeće, zalazeće, šarolike žene s puno boja, monotone u crnom i smeđem, iz ateljea, žene iz prizemlja, s prvog kata, voljene, pažene, krivotvorene, mačkaste, pustopašne, koje jure, koje kuckaju olovkom, izdaju prijatelje, koje te poklope i koje te uzvise, koje se smiju široko, koje listom padaju na tlo, žene koje izvikuju imena umrlih i rođenih u Petrovoj ili Fenninger Strasse, koje pahuljasto nose sve što je ispalo vragu iz torbe, koje se okreću na svaki šum, žene polunervozne, one istinski mudre, perverzne, one koje ti sliče na majke, koje su najsretnije kad odu na skijanje, koje se ne libe psovki, ne vjeruju u idiome, i vjeruju u idiome. I ti, jedna od njih, koja imaš ruke, ti jedna od nabrojanih, koja ćeš mu biti bolja od mene. Koja imaš što ja nemam više, što nikad nisam imala, ali mi se učinilo da imam.
Onda, jesu li ti oči još uvijek tamne, kao morsko dno, kao mirodije, kao te mucho corason, zatvoreni tunel za promet, stablo biljke koja uvene, božić bez veselja (i s puno buke), sistematski pregled, kao zakučasta prepredenost, slušalica telefona, kao crtanje flomasterom po zidovima….

CRNI LABUD:

"Uzmi me
crni labude, ja sam slutio
da ćeš doći.
i odvedi me…"
Ali ja nisam crni labud. Ja sam bijeli labud.
Crni labudi ne postoje (jedino u noći). Đorđe je govorio metaforički, prenijevši nešto od mene na ženu koju je upoznao, koja ga je pogodila. Je, lijepo je to zvučalo, on joj se predao
on je bio spreman: right time, right place, right person.
Ali ipak sam trebao ostati kakav jesam: bijel.
Valjda ima nešto kod ljudi da kad se sastanu sa svojim sudbinskim parom
da ih obuzme strah, počnu treptati i titrati, puše tu priču o sudbini, zovu tarot telefon (brr, skupo). Nisam pod tim mislio ništa loše, niti im se ismijavati, ne. Sve što tražim je malo korektnosti: ja sam, ljudi, bijeli labud. Svi labudi su bijeli, ima malo tamnijih, među nama, koliko znam,
Ali nijedan nije crn. Ne, to je prenategnuto.
Ja svojoj curi ne pjevam. Jedino, ponekad zajedno čitamo iz ofucane sive knjige. Njoj se to jako sviđa, pogotovo kad se kaže: u modroj noći tvoje tijelo sniva. kroz tvoje tijelo crvene i plave struje teku. ja slušam njihov šum i ja se u san opijam. ja tonem. na površini svijest u zadnjim trzajima (ko sunce što se u vodama gasi). Onda i meni dođe da pustim sve, da, sve. Da pustim. ljubičasti, zelenkasti, akvamarinski labud… labud na površini. Na prozorskoj dasci. A moja svijest: u zadnjim trzajima!

KATARINA:

Uglavnom se služim znakovima
koje povezujem s ritmovima: tri puta crveno svjetlo
dva puta zelena salata, tri puta za vječnost, četiri izlaska
iz kina. Dosta sam glazbeno nadarena.
Kažu mi da često služim kao muza.
A mene muče ovakva pitanja: tko sam ja, Katarina?
Zašto pjevaju o meni, a ne kažu mi ništa?
Ta ljubav koja se pretočila, sublimirala? Ili ta ljubav koja ide, kaže ti tip ajmo na kavu, ti kažeš može. (sutra seks)? Recimo da je pjevanje Katarine, ovo, koje sada čujem, da je to najrealnije što se u ovom trenutku
događa. Kurva, svinja, Katarina mala, da su Gustafi najveća realnost
realissimus magna. Da je tome tako, da: harmonika svira i užasno je uvjerljiva (ja se zovem Katarina.) A da se to što nas dotiče nama sviđa ili ne sviđa, tu već onda nastupa umjetnost, gluma, mane, proizvodi za odmašćivanje i kutijice za led i slične darovitosti. I, pliz, shvatite, mogla bih ja i bolje, pribranije govoriti. Ali sutra, sutra.

ANICA:

"Zbog Anice i bokala vina
zapalit ću Krajinu do Knina
zapalit ću dva tri srpska štaba
da baš ne bih dolazio džaba."
Čujem te na radiju, gle,
ja sam tu, u Kninu, ne čekam te, nema vina
nego je na stolu kava. (turska, bez mlijeka)
Da, u ulici kralja Zvonimira
sjedim i pijem kavu s prijateljicama.
Jedna od njih gata: to radimo, ali ne vjerujemo
da utječe na ishod ratovanja, na nacionalni BDP, na ništa.
A ti. Ljudi te vole jer vole imati neprijatelja
i kad nisu imali veze s ratom. Znaš, Derrida je ovako rekao (ima ga u našoj knjižnici "Stari grad"): Oh, prijatelji moji nema prijatelja!
Razmisli o tome: obratiti se nekome koga zoveš
prijateljem da mu priopćiš da nema prijatelja.
Nije to Derridina rečenica
on je samo interpretira. Ali htjela sam ti reći,
kaži i ti tako, zapjevaj, štoviše: o neprijatelji moji, nema neprijatelja!
Tako ćeš zadržati svoju publiku (one koji čuju samo ono prvo: o neprijatelji moji!) i dobiti nove publike, kojoj se ni ne nadaš, one koja će čuti samo ono drugo: da nema neprijatelja!
I znaš, tvoja Anica nema drugog posla danas nego da se zajebava. Bolje i to, nego guliti krumpir ili voditi krave u pašu. Zato su me roditelji školovali. Cure mi kažu da nikad neću naći muža, a ja mislim isto. I u kavi mi piše isto.

PALE:

Moram mijenjati priču, biti radikalan. Možda, da mi ostave neku curu
u koju bih se mogao zaljubiti. Znam, sramota je koliko zaljubljeni isključuju ostali svijet. Bio bih: "Pale s njom na svijetu". Odbacio bih štetne navike, zarađivao za život. Imali bismo djecu, puno djece. I obitelj. Pravu, u kojoj se planira ljetovanje, pišu se zadaće, pa na košarku, ili u Konzum po sladolede. Nedjeljom u kineski (ili kod Pere). Nikakvih ideja u zraku. Pa da mi postanu individualci, da postanu ličnosti koje traže svoj prostor. Evo, ja sam dobio cijeli svijet da ga ispunim sobom. Prvo što ću ih naučiti bit će skromnost. Početi ispočetka život, je li to moguće. Doživjeli smo velike krize, i velike obrate: burno dvadeseto stoljeće, stoljeće rata, polemosa. Krahovi ideologija, društvo rizika: nikad nije bilo nesigurnije. Znam samo jedno: ovaj Pale ne voli liberalizam. Obuzimaju me često globalne misli, apstrakcije, osjećam da gubim kompas, da to nisam ja. Neću se praviti pametniji nego što jesam: mali Pale, koji nikad nije prestao biti dijete, bi htio biti sretan. On ne voli liberalizam. Ne voli komunizam. Ni socijalizam. Ne voli fundamentalizam. Pale bi želio da svijet počne ispočetka. Da se javi dobri Bog, i da kaže, mogao bih promijeniti svijet. Ili da se javi Orfej. Evo, vidite što se dogodi kad ostavite čovjeka dugo samog, kao što su ostavili mene: nema nijedne razonode, ne ide mi se u kino sam, ne ide mi se u teretanu sam, ne ide mi se na ručak sam, ni na kavu. Čovjek koji prezire sebe barem razlikuje preziratelja od onoga kojeg on prezire. Igram takve igre, dan i noć, pa onda slušam malo depresivne Smithse, napravim si sendvič, popijem američkog otrova koji se sad zove "Cola zero". No, moj urođeni smisao za pristojnost mi nalaže da pustim malo vedrije glazbe (može Madonna? ne, onda može Oliver?), da vam se za kraj učini da nisam tako fucked up, da mirni odete u svoje domove. Ovo je teatar, gospodo, sretan vam rođendan. Vi koji danas imate svoje rođendane, imendane, veselite se. Dođite doma, poljubite dijete. Pomazite mačku. Zalijte biljku, zatvorite prozore da vjetar ne uđe u vaš dom, da vas ne pomete.