Rak je bolest usklađena sa životinjom čije ime nosi jer nas tjera da pogledamo unatrag. Čineći budućnost neizvjesnom, ostavlja nam prošlost i potrebu da rezimiramo. To se čini na osobnoj i privatnoj razini, ali i u javnom prostoru ako se razboli netko od ljudi za koje se javnost zanima. Čim se pojavi ta dijagnoza, javlja se i potreba za rezimiranjem, za gledanjem unatrag da se vidi što se napravilo, da se bolje osvijesti i osvijetli prijeđeni životni put. To je normalna reakcija pojedinca koji sagledava vlastiti život, uspoređuje ono što je želio napraviti s onim što je napravio i što se dogodilo u onome što nazivamo realnost. U istoj mjeri, to je normalna reakcija javnosti kad se radi o istaknutom političaru. Tako je i s Ivicom Račanom. Sagledavanje, rezimiranje, nagađanje javilo se zajedno s dijagnozom. Odjednom su se Račanovo političko djelovanje i život počeli vrtjeti unatrag, kao kad se premotava film. Ali pri premotavanju filma akteri obično ispadaju smiješno, pokreti su im ubrzani, hodaju unatrag, čitava se realnost obrće i kao da pokazuje svoje naličje, ono što je oduvijek bilo prisutno, ali se nije vidjelo. Glavni junak ovoga filma, međutim, ni u jednom trenutku nije izgledao smiješno niti je groteska počela nagrizati njegov javni lik, kao što se to događalo s teško bolesnim političarima prije njega. Tuđmanova perika bila je tako smiješna i groteskna da mu je ugrozila vjerodostojnost i bez Feralova velikog naslova “Imamo periku“.

Nasuprot njegovoj jadnoj umjetnoj kosi stajala je tada u javnosti dostojanstvena, razbarušena i uvjerljiva frizura Ivana Supeka. I te su dvije frizure, na neki način, obilježile vrijeme Tuđmanova silaska s političke scene. Groteskno je zapravo bilo pokušati skrivati ono što se ne može sakriti. Račan je pak sišao s političke scene prošloga tjedna istodobno se u teškim bolovima boreći za život. Međutim, od samoga početka stvari su u slučaju prvog čovjeka najjače oporbene političke stranke bile transparentne. Čovjek je jednostavno rekao da ima rak i da se ide liječiti. Rezimirati su onda počeli političari, analitičari i novinari. Mene pak u ovome slučaju prvenstveno ne zanimaju ni političke ni društvene analize stanja, sudbine SDP-a i temeljite promjene na političkoj sceni koje eventualno slijede nakon onoga što u trenutku dok se čovjek bori za život nitko ne spominje. Jer tu riječ, kad se netko bori, nije pristojno ni spomenuti. U petak posjetili su ga predsjednik i premijer. Premijer je, recimo, bio pristojan. Rekao je da je stanje teško, ali da se on još nada. Verbalno izražena nada pretvorila se u oružje pristojnosti. A pristojnost je oduvijek jedno od najjačih oružja politike. Normalan čovjek si, međutim, odmah postavlja i jedno neizbježno pitanje: šef SDP-a leži na Rebru u teškim bolovima, s metastazama u mozgu i samo ponekad dolazi k svijesti, bolestan od neizlječive bolesti za koju i liječnici kažu da nisu vidjeli tako brzo napredovanje, a premijer kaže da se još nada i to čini zato da bi bio pristojan. Jer, dakako, nepristojno je i neukusno pokapati čovjeka dok je još živ. No neukusno se i pretjerano nadati da bi se iskazala pristojnost. Jer zdrav razum i realnost postavljaju nam neke granice. Ili nam je premijer implicitno htio pokazati i svoju religioznost. Čuda su uvijek moguća, kao da kaže.

Ipak, takozvani obični ljudi realniji su od premijera. Oni su bezobrazno pesimistični. Naime, uz Račanovu bolest može se povezati i fenomen koji se, koliko se sjećam, dosad nije pojavljivao kod nas čak i kad su se ljudi kudikamo više vezivali uz političara. Radi se o nekoj vrsti kolektivne hipohondrije. Budući da slovim kao iskusan hipohondar i na neki čudan način stručnjak za bolesti, iako nisam liječnik, pa ni nadriliječnik ni iscjelitelj, ljudi mi se često obraćaju sa svojim zdravstvenim problemima. Kad se pojavilo to s Račanom, nekoliko prijatelja odmah nakon postavljene javne dijagnoze požalilo se da ih boli rame, kuk, trbušna šupljina ili noga. I svi su mi oni, bez razlike, rekli: “Da nije to kao kod Račana.“ I činjenica je da rakova ima toliko da baš sve može biti simptom. Uostalom, svaka bol u bilo kojem dijelu tijela može biti simptom smrtonosne bolesti. Pa čak i zubobolja. To je ono što svaki odrastao čovjek zna. Ljudi koje je zahvatila ta vrsta hipohondrije nisu samo oni koji su voljeli Račana ili bili glasači SDP-a. Prije bih rekao da su neki prema njemu kao političaru, dok se nije razbolio, bili ravnodušni. Ne možemo govoriti, dakle, o nekoj histeričnoj identifikaciji. Takve identifikacije nije bilo ni kad se masovno cmizdrilo po stadionima.

Ovo je, naprosto, fenomen. Transparentna javna dijagnoza izazvala je val privatnih zdravstvenih strahova koji nemaju nikakve veze s destabilizacijom države, padom dionica, čak ni s mogućnošću da opet pobijedi HDZ. Stvar djeluje prilično iracionalno, iako možda nije. S Račanovom bolešću o raku se počelo više govoriti u medijima, njegov je netipični tumor postao glavni junak dnevnika i informativnih emisija i pri takvom stanju stvari možda je i logično da se javlja pojačani strah. Jer, istini za volju, svi mi svoje male živote živimo u sjeni smrti i u sjeni raka. To jest, živimo ih normalno dok su ta dva fakta u sjeni, dok su izvan naše svijesti i dok o njima ne mislimo. Izvuče li nam ih netko iz mraka podsvijesti, stvar se može pretvoriti u masovnu hipohondriju. Ipak, zašto se onda svi skupa smrtno ne uplašimo kad traju javne kampanje protiv pušenja, kad se mozak secira pred kamerama, kad jumbo plakati podsjećaju naciju na liječenje hepatitisa? Ne. To se tada ne događa. Neka vrsta javne histerije javila se sada, neovisno o političkim stajalištima. I to nikako ne mogu objasniti. Tu ima još nešto. Iracionalno. I to iracionalno, osjećam, na Račanovoj je strani.