Jeste li i vi ovih dana na nekom štandu kupili žuto cvijeće i time pomogli ženama oboljelima od raka dojke? Jeste. Dobri, dobri ljudi. Kupili ste cvijeće jer se rak ne događa samo njihovim mamama i zato jer se rak u dojkama Hrvatica i onih drugih širi poput požara, da ne kažem poput raka. Slušate li radio ujutro, prije nego krenete na posao? Onda vam još u uhu zvoni muški glas koji poziva žene na besplatnu mamografiju? Čini mi se, zaista nisam sigurna, da nas budi hrvatski ministar zdravstva i ženama poručuje, krenite na besplatni pregled dojki, ostalo je naša briga. Ostalo je briga Države? Kako to izgleda kad žena zaista krene na besplatnu mamografiju, pa joj otkriju rak, pa priopće kako će joj, za početak, odrezati sisu? Odrezati sisu! Noćna mora svake žene, hodati svijetom bez jedne ili obiju sisa! Ali... Nije ovo srednji vijek. Liječnik ili liječnica reći će gospođi ili gospodični, postoji silikonska proteza ispunjena gelom koja može zamijeniti odrezanu sisu, ako... Ovo, ovo je riječka priča. Ako nesretnica preko daruvarske ljekarne “Kuna“ naruči silikonsku protezu punjenu gelom. Proteza će stići u bolnicu u roku od dvadeset i četiri sata, plaća se liječniku. Gospođa Senka Bulatović, jedina odgovorna za silikonske implantante u daruvarskoj ljekarni “Kuna“, reče preko telefona, implantat košta između 2500 i 3000 kuna. Kad bolesnica krene na operaciju, neposredno prije zahvata potpiše izjavu kako je inzistirala da sama plati svoju buduću silikonsku sisu koju će prije operacije d o n i r a t i bolnici.

Čemu ova morbidna donacija? Ništa vam nije jasno? Ni meni nije bilo. Blago rečeno, ostala sam zapanjena. Žena bez dojke ne može normalno funkcionirati. Ona je invalid onako kako je to čovjek kojem su zbog bolesti ili neke nesreće odrezali nogu. Iako je Hrvatska siromašna zemlja, pacijenti koji ostaju bez noge još uvijek imaju pravo na protezu koju ne moraju sami platiti a zatim donirati. Mislite, noga nije isto što i sisa? Čemu frka oko sisa, ionako ih imaju samo žene? Ne slažem se s vama, zato sam nazvala riječki HZZO i tražila objašnjenje od diplomirane pravnice Ire Tomljanović. Gospođa je bila više nego ljubazna. Rekla je da pacijentice “izjavom o doniranju“ HZZO dovode u “šah-mat“ poziciju, prevedeno, iako imaju pravo na besplatni implantat, HZZO im ne može pokriti trošak jer se ne može platiti “dar“. Gospođa Tomljanović mi je objasnila kako bi riječki KBC morao sam nabavljati implantate, a ne nabavu prepuštati pacijenticama, ali živimo gdje živimo, KBC često nema ni za... Toaletni papir, posteljinu, pristojnu hranu, uređene sanitarije... Sve su ovo moje opaske. Gospođa Tomljanović je rekla da jako malo žena traži povrat novca, možda jedna u tri mjeseca, većini bolesnih žena jasno je o čemu se radi. Razgovarala sam i s pročelnicom Odjela za plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju KBC-a Rijeka, doktoricom Aleksandrom Pirjavec. Gospođa mi je objasnila kako pacijentice imaju pravo preko HZZO-a na povrat novca što su ga uplatile za implantat. Postupak je vrlo jednostavan, gospođe trebaju sačuvati račun, podnijeti zahtjev, svaka dobije i preporuku KBC-a kojom KBC preporučuje HZZO-u da plati ono što bi morao kupiti KBC. Doktorica Pirjavec ističe kako se izjave o doniranju više ne potpisuju. Pravnica Tomljanović tvrdi suprotno.

Nazvala sam poznatu riječku ljekarnu preko koje se također mogu kupiti implantati. U toj su ljekarni u posljednjih deset godina prodali možda dva ili tri implantata. Od njihova dobavljača iz Zagreba doznala sam da implantate u Hrvatsku uvoze tri tvrtke, kvalitetnije proteze koštaju od 4 do 7 tisuća po komadu. Zagrebački uvoznik nije znao zašto je baš daruvarska ljekarna “Kuna“ posebno draga riječkim liječnicima. Možda sam ih ja to morala pitati? Nisam jer mi se od čitave priče okretao želudac. Ubila me spoznaja da u ovoj zemlji nikoga nije briga za odrezane sise i bolesne žene. Ugrađivanje implantata u hadezeovskoj Hrvatskoj tretira se kao estetska operacija iako je implantat p r o t e z a koja bolesnoj ženi pomaže, među ostalim, i da sačuva zdravu kičmu. Ali koga briga za šutljive ženice koje bez pogovora moraju Državi dati poklon ako ne žele da im se život pretvori u baš totalni pakao.

Dok sam slušala ovu horor priču, palo mi je na pamet kako bi bilo puno poštenije i formalno ukinuti pravo na implantat kad se već mora platiti i donirati. A onda mi je sijevnulo da pravo na implantat ostaje da bi ga besplatno ipak mogle dobiti neke gospođe. Jebena, jebena hadezeovska država! Hadezeovska Hrvatska? Ovo je zlobno? Nije. U onom socijalističkom mraku još su se davnih i pradavnih 70-ih bolesnim ženama rekonstruirale grudi i ugrađivali implantati na teret zdravstvenog osiguranja. Sve ste zaboravili? Naravno. Naša bolja prošlost pretvorena je u prah i pepeo. Zaboravljeni su hrvatski kirurzi s međunarodnim ugledom, ali su zato sveprisutni lažljivi ministri medena glasa. A zašto se ja pravim blesava? Kao, ne znam da su mužjacima koji vladaju ovom zemljom na umu samo mlade i zdrave sise. Znam sve o hrvatskim mužjacima. Ipak, nikad, nikad se neću pomiriti s tim da u ovoj zemlji zdrave žene šute dok bolesne daruju zadnju kunu za umjetnu sisu. I još se sirotice osjećaju krive jer djeci otkidaju od usta da bi bile “lijepe“. Čujem vas. Vi ništa niste znale! Sve je ovo za vas novo! Sada znate. Hoćete li dignuti glas? Krenimo na cestu, mi, možda zdrave, krave šutljive! Urlajmo! Napunimo Ljubičiću lažljiva usta žutim cvijećem.