'SUNSHINE' Dannyja Boylea do sredine je dojmljiv SF, a zatim počinje popuštatiBritanski filmaš Danny Boyle debitirao je relativno kasno, ali vrlo zapaženo. U dobi od 38 godina, nakon gotovo desetljeća rada na televiziji, realizirao je 1994. kinematografski prvijenac “Sasvim malo ubojstvo”, osebujnu i dojmljivu, no i ponešto precijenjenu triler-dramu moralističkog nagnuća, koja ga je navijestila kao moguće autorsko ime od formata. Potencijal je ispunio idućim ostvarenjem “Trainspotting”, nadahnutom i u svakom pogledu ultradinamičnom adaptacijom istoimena romana Irwinea Welsha, koja je i svog redatelja i omiljenog mu glumca Ewana McGregora lansirala u zvjezdanu orbitu. Silan kritičarski i gledateljski uspjeh “Trainspottinga” odveo je Boylea i njegove ključne suradnike - scenarista Johna Hodgea i producenta Andrewa Macdonalda, zajedno s novopečenim glumačkim starom McGregorom, u Ameriku, međutim pomaknuta krimi-komedija “Manje običan život” ispala je poprilično neuvjerljivim proizvodom. Boyle, Hodge i Macdonald osvježenje su potražili u kultnom romanu prvijencu Alexa Garlanda “Žal”, računajući kako će nakon “Trainspottinga” prilagodba još jednog izdanka razvikana novog vala britanske književnosti uroditi punim pogotkom. U projekt je ponovo uvučen američki kapital, McGregora je zamijenio megazvjezdani Leo DiCaprio i činilo se da ništa ne može poći krivo. Ipak, otišlo je baš sve. Slavljeni roman pretvoren je u adolescentski pretencioznu pseudoutopiju koja je malo koga mogla zadovoljiti, pa iako je glavni glumac u kina privukao znatan dio tinejdžerske populacije, ukupni prihod jedva je pokrio krupan budžet od pedesetak milijuna dolara. Boyle i Macdonald tada raskidaju suradnju s Hodgeom, kao scenarista angažiraju samog Alexa Garlanda, a pronalaze i osebujno otkriće - Cilliana Murphyja, irskoga glumca neobična i iznimno izražajna lica čija svijetla put i magnetske plave oči ostvaruju jak karizmatski dojam. Novi projekt, postapokaliptični triler-horor “28 dana” iz 2002., polučuje odlične komercijalne rezultate i naklonost kritike, a pet godina poslije ista ekipa - Boyle, Macdonald, Garland i Murphy, udružuje se na SF-trileru “Sunshine”.

Priča filma odvija se 2057. i prati posadu svemirskog broda Ikar II, čiji je zadatak stići u Sunčevu blizinu i ispaliti u umiruću zvijezdu raketu koja će izazvati nuklearnu eksploziju te joj tako obnoviti vitalnost o kojoj ovisi život na Zemlji.
Sedam godina prije na istu je misiju bio krenuo brod Ikar I, ali njegova posada, s kojom je izgubljen svaki kontakt, zadatak nije izvršila. Osmočlana međunarodna posada Ikara II, pojačana superkompjutericom Ikar, skreće sa zadanog kursa pošto je primila signale prve letjelice, Ikara I, i od tog trenutka sve kreće krivim tokom. Ljudska greška u proračunu i potom odlazak na Ikar I fatalno ugrožavaju primarnu misiju spašavanja čovječanstva koju pokušava osigurati kompjutorica Ikar, međutim tajanstveni uljez učinit će sve da je onemogući.

Očito, “Sunshine” je kompilacija motiva, a i stilskih postupaka, klasičnih SF filmova, s jedne strane Kubrickove “2001: Odiseje u svemiru”, s druge Scottova “Aliena”, s primjesama Tarkovskijevog “Solarisa” i De Palmine “Misije na Mars” kao svojevrsnim premosnicama između dva pola. Prvi dio filma, koji elegantno i vizualno bogato opisuje brodski ambijent, profilira likove i postavlja temeljne motive, ono je što “Sunshineu” donosi dojmljivost. Međutim, od trenutka kad počinje rast dramske napetosti, kad film iz, recimo tako, neutralnog SF konteksta počinje skretati prema SF-trileru s elementima horora, odnosno prema eksplicitnoj SF alegoriji s metafizičkim pretenzijama, stvari postaju neuvjerljive. Spomenuti zaokret iskorišten je za sukobljavanje prosvjetiteljsko-znanstvenog i religijskog koncepta, no na pojednostavljen način: znanstveni objektivizam nije dovoljan za ostvarenje izravnog (ispaljivanje rakete) i prenesenog cilja (potraga za smislom bez odustajanja od humanosti), pa su junaci filma što duhom (Irac i Maor), što čeličnom voljom i fizičkom kompetentnošću (“dobri” Amerikanac), što visokim moralom (većina, uz iznimku “lošeg” Amerikanca) obdarene osobe, dok nasuprot njima stoji poludjeli vjerski fanatik (začudo Britanac, a ne Amer ili možda Iranac, što ovaj put na dobar način svjedoči o političkoj korektnosti po načelu počisti prvo vlastito dvorište) koji fantazira o susretu sa Svevišnjim i spreman je na svaki način spriječiti ometanje “božjeg plana” o skorom kraju svijeta. Znači na jednoj je strani humani racionalizam sa značajnim primjesama plemenite duhovnosti, na drugoj slijepa iracionalna sila zanesena fundamentalističkom vjerskom “inspiracijom”, bez ikakve autorske potrebe da se situacija postavi slojevitije i intrigantnije. Kad se tome doda da se žanrovski zaokret iz “neutralnog” SF-a u triler-horor inačicu žanra garniranu metafizičkim težnjama doima iznuđenim, a spoj trilerno-horornog s metafizičkim i značenjski i oblikovno kaotičnim, onda je jasno da Boyle i suradnici nisu imali daha da (vrlo) dobro započet posao na istom nivou izguraju do kraja. Šteta, jer produkcijsko-dizajnerski film je većim dijelom impresivan, režija mjestimično nadahnuta, a glumačka ekipa vrlo zanimljiva (od poznatih imena uz Murphyja prisutni su i Australka Rose Byrne, najpoznatija kao Ahilova robinjica iz Petersonove “Troje”, malezijsko-kineska heroina Michelle Yeoh, nezaboravna u Leejevu “Tigru i zmaju”, Japanac Hiroyuki Sanada, proslavljen glavnom ulogom u Yamadinu “Sumraku samuraja”, a vrlo su sugestivni i nama malo znani Amerikanac Chris Evans i Novozelanđanin Cliff Curtis). Problem je međutim nastao na generalnom redateljsko-scenarističko-producentskom planu, jer zamišljen film morao je istovremeno zadovoljiti i tzv. ozbiljnu, “art” publiku, i onu tzv. manje zahtjevnu, žanrovsku, a Boyle i Garland kao ključne osobe u provedbi tog plana nisu mu se pokazali doraslima. Stoga je konačan rezultat što mehanički, što konfuzno sklopljen hibrid, kvalitativno korektan, ali bez mnogo aduta koji bi mu omogućili da nekog ispuni ili oduševi.

'SAVRŠENI STRANAC' Hollywood već dugo muku muči s trileromHollywoodska kinematografija već jako dugo muku muči sa žanrom trilera, o čemu sam na ovim stranicama više puta pisao. “Savršeni stranac” Jamesa Foleyja - u čijoj se filmografiji najbolje drži sumorna krimi-drama “Iz blizine” (1986.) sa Seanom Pennom, Christopherom Walkenom i Mary Stuart Masterson, a znan je i po djelcu “Tko je ta djevojka” s Madonnom te adaptaciji Mametove drame “Glengary Glen Ross” - nije ništa drugo doli savršen primjerak tog nesnalaženja.
Riječ je o priči s tri bitna lika: istraživačkom novinarkom Ro koju utjelovljuje Halle Berry, njenim suradnikom i kompjuterskim genijalcem, ujedno i nesuđenim dečkom Milesom (Giovanni Ribisi), te moćnim poslovnim čovjekom i nepopravljivim ženskarom Harrisonom Hillom (Bruce Willis). Dakako, dogodio se zločin, glavni sumnjivac je Hill, a jake su sugestije da bi zločinac mogao biti i emocionalno-seksualno nezadovoljni Miles. Tu je međutim i Hillova supruga, atraktivna i bogata, te upravo stoga još frustriranija muževom serijskom nevjerom - i ona bi mogla biti zločinka, kao i Hillova asistentica, “amazonska lezbijka”. Uglavnom, pitanje svih pitanja jest tko je ubojica. I samo na to pitanje sveden je u današnjoj hollywoodskoj kinematografiji nekoć iznimno potentan žanr trilera, iako ono čak ni usko dramaturški gledajući nije nužno njegov ključni sastojak, nego jednog drugog, doduše srodnog, ali ipak bitno različitog žanra - detektivskog krimića. Dok je za Hitchcocka triler bio žanrovski okvir u kojem se bavio svojom primarnom temom - odnosom dominacije i podčinjavanja u muško-ženskim (erotskim) odnosima, dok su brojni vrijedni autori kroz taj žanr propitivali najraznovrsnije motive i opisivali uvjete i prirodu egzistencije, današnji hollywoodski triler usredotočen je samo na jedno - kako zavarati gledatelje i šokirati ih odgovorom na ono jedino važno pitanje. Vjerojatno ni u snu nećete pogoditi tko je ubojica u “Savršenom strancu”, ali sumnjam da će vam to išta značiti na kraju ovog slabašnog djelca sastavljenog otprilike po principu Frankensteinova čudovišta.