M-84 opremljen je topom 125 mm glatke cijevi i strojnicom 12,7 mmNedavnom izjavom hrvatskog ministra obrane Berislava Rončevića pred najvišim kuvajtskim državnim dužnosnicima kako hrvatska vlada garantira da je tvrtka “Đuro Đaković” tehnološki i organizacijski potpuno sposobna zadovoljiti i ispuniti zahtjeve modernizacije 150 kuvajtskih tenkova M-84 i po potrebi proizvesti 66 tenkova koji Kuvajtu nikad nisu isporučeni, a trebali su biti još početkom 90-ih, “Đuro Đaković” našao se u poziciji da dobije najunosniji posao u svojoj povijesti vrijedan približno 300 milijuna dolara. Vrijednost modernizacije po jednom tenku iznosila bi do milijun američkih dolara, ovisno o tome kakav paket opreme Kuvajt želi, a cijena novog tenka je približno 2,5 milijuna američkih dolara.

Kuvajt već nekoliko godina razmatra ponude za modernizaciju svojih tenkova M-84, međutim, još nije pozitivno odgovorio niti na jednu ponudu, pa tako niti na one najozbiljnije iz Poljske i Srbije još 2005. Također, nije pozitivno odgovorio niti na prijedlog SAD-a da proda M-84 i zamijeni ih dodatnim brojem tenkova Abrams koji se već nalaze u sastavu kuvajtskih oklopnih postrojbi. Nekoliko je razloga zbog čega je Kuvajt pokazao veliki interes za Republiku Hrvatsku. Kuvajtu je bilo iznimno važno što je “Đuro Đaković” zadržao kontinuitet i razvoj tenkovskog programa na M-84 svih prošlih godina, što se tenkovi proizvedeni u “Đuri Đakoviću” koriste u postrojbama Hrvatske vojske, što je hrvatska država nastavila financirati program i što će Hrvatska vojska koristiti također novi modernizirani tenk pod oznakom M-84D zbog kojeg se želi sklopiti posao s Kuvajtom.

Uz to, modernizirani hrvatski tenk imat će iste gusjenice njemačkog proizvođača Diehla kao što ih već sada imaju kuvajtski tenkovi M-84 na kojima su one promijenjene prije nešto manje od dvije godine, što pokazuje da je zadržana kompatibilnost proizvoda u Hrvatskoj s onim u Kuvajtu.

---

Tenk M-84D imat će sustav upravljanja vatrom 'Omega' slovenskog proizvođača Fotona Kuvajt je iznimno zadovoljan tenkovima M-84 proizvedenima još za vrijeme bivše Jugoslavije zbog njihove prohodnosti u pustinjskim uvjetima, malo kvarova i mnogo lakšeg održavanja nego što je to slučaj s američkim teškim tenkovima Abrams čiji motori znatno češće otkažu u pustinji. To se događa zbog loše riješenog sustava pročistača zraka, pa onda pustinjski pijesak ulazi u turbine motora koje se guše, motor se pregrijava i mora stati. Kad strada turbina, na nju se mora čekati i po mjesec dana da stigne iz SAD-a. Abrams je teško prohodan zbog svoje težine i lakša je meta, jer je za 2,5 četvornih metra veći po površini od M-84, što je u uvjetima velike otvorenosti na pustinjskom terenu gdje nema nikakvog zaklona velik problem. M-84 je i deset tona lakši od Abramsa pa prelazi sve mostove preko kojih voze i kamioni, a Abrams to ne može.
Osim toga, cijena Abramsa je približno 5 milijuna američkih dolara, što je dvostruko više od cijene novog M-84D. Kuvajt je procijenio da je očuvana bazna proizvodnja i tenkovski program modernizacije M-84 jedino u Hrvatskoj, za razliku od Srbije koja je zbog nedostatka financija i podrške države ostala samo na jednom prototipu tenka M-84AB1 već treću godinu, a prototip je zapravo stvoren u krugu tvornice koja se bavi građevnom mehanizacijom, a ne tenkovskim programom. Srbijanski prototip je zapravo ruski tenk T-90, jer su na M-84 postavljene sve komponente podrijetlom iz Rusije i Bjelorusije. Kuvajt je država koja ima vjerojatno najširi spektar naoružanja i vojne opreme kad je riječ o njihovu podrijetlu, a sve je to učinjeno zbog političkih razloga, odnosno dobrih odnosa sa svim vodećim svjetskim silama.

KUVAJTSKI TENKOVI izvorno su proizvedeni u 'Đuri Đakoviću' i Kuvajćani žele održati kontinuitet Tako u sastavu svojih oružanih snaga već imaju rusko oklopno vozilo BMP-3, kinesku haubicu 155mm, britanski tenk Warrior i američki Abrams. Povjeravanje posla srbijanskom proizvođaču tenka M-84AB1 s 80 posto dijelova ruskog podrijetla značilo bi zapravo plaćanje modernizacije i kupnje novih tenkova Rusiji, što bi narušilo ravnotežu kad je riječ o podrijetlu naoružanja.

Kako smo doznali u MORH-u, tvrtka iz Slavonskog Broda ne razmišlja o suradnji u realizaciji ovog projekta sa srbijanskim tvrtkama, jer već ima razgranatu mrežu partnera s kojima potpuno može zaokružiti projekt tenka M-84D. Za razliku od tenka M-84 kojim raspolažu kuvajtske oklopne postrojbe, modernizirani tenk će imati i termovizijsku kameru kojom će detektirati sve ciljeve koji toplinski zrače s udaljenosti i do nekoliko kilometra od tenka, bilo da je magla, noć ili da su skriveni u sjeni nekog objekta.

Električni pogon topa i kupole, kao i prateći međusklopovi, čija je instalacija u obradi, nabavljat će se od poznatih zapadnoeuropskih proizvođača tenkovske opreme. Sve do sada pogon kupole i topa bio je hidraulični. Električni pogon topa i kupole tendencija je u razvoju modernih tenkova, a imaju ga američki tenk Abrams i francuski Leclerc. Zapovjednik tenka će imati mogućnost gađanja dvaju ciljeva odjednom, čak i ako mu drugi član posade zadužen za gađanje bude onesposobljen, jer će moći iz kupole upravljati i gađati vatrenom stanicom, kako topom 125mm tako i daljinski upravljanom strojnicom kalibra 12,7mm bez izlaganja neprijateljskoj vatri. Također, u tenk će se ugraditi klimatizacijski uređaj. Zaštita tenka i posade, zapovjednika, ciljača i vozača, bitno je poboljšana novim sustavom zaštite SZ-D koji, primjerice, u slučaju nuklearnog udara i bojnih otrova trenutačno isključuje motor i zatvara njegove izlazne žaluzine, isključuje kompresor za nadtlak te osigurava filtriranje zraka posadi, ali brže i učinkovitije nego dosad. Ubrzo nakon takve havarije, sustav zaštite podiže sve postojeće borbene funkcije tenka bez obzira na stanje zagađenosti tla i atmosfere.

STROJ ZA RAZMINIRAVANJE RM-KA-02 je humanitarni stroj za čišćenje mina, težak 14 tona i relativno malih dimenzija, svrstava se u kategoriju srednje velikih strojeva za razminiravanje Tenk M-84 prvi put je prikazan javnosti 9. svibnja 1985. na paradi “Pobeda-85”. Međutim, sve je počelo dosta ranije, sredinom 70-ih godina, kad je vojni vrh bivše Jugoslavije postao svjestan da se pitanje nabave novog tenka ne može više odgađati. Nabava tenkova T-55 je bila završena sredinom 70-ih i već je prošlo 20 godina od početka proizvodnje tog modela. Približno 35 posto tenkovskog parka tadašnje JNA otpadalo je na zastarjele tenkove T-34, koje je trebalo zamijeniti. Analize su tada pokazivale da bi u sljedećih deset godina do 1985. za zamjenu dotrajalih T-55 bilo potrebno tisuću novih tenkova, a u idućih deset još toliko. U tom se razdoblju pojavio i T-72, ali SSSR nije htio prihvatiti nikakve razgovore o prodaji tog tenka. Čak su i njegove saveznice Poljska i Čehoslovačka dugo pokušavale dobiti licencu, što im je tek 1976. uspjelo. Tek poslije razgovora na najvišoj državnoj razini SSSR je primio veću skupinu jugoslavenskih stručnjaka, kojoj je bio prikazan T-72. Opća prezentacija tenka održana je na vojnoj akademiji Vistrel, 30 km od Moskve. Radi objedinjavanja svih aktivnosti oko eventualnog domaćeg tenkovskog programa ustrojena je operativna skupina Kapela. Na temelju izvještaja stručne skupine i mišljenja Glavnog vojno-tehničkog savjeta donesena je odluka da se kupi licenca tenka T-72.

Prilikom posjeta SSSR-u, Tito je isposlovao kod predsjednika Brežnjeva prodaju licence unatoč protivljenju sovjetskog ministra obrane. Licenca je prodana za 39 milijuna američkih dolara, s trajanjem od 10 godina ili tisuću proizvedenih tenkova. Jugoslavenska strana nije mogla prodavati, modificirati ili ulaziti u koprodukciju s drugim zemljama bez odobrenja SSSR-a. Kupnja licence bila je samo jedan od potrebnih koraka, jer se javilo mnogo novih problema. Svaka republika nastojala je prigrabito što veći postotak učešća u budućoj proizvodnji tenka, a osobito je bilo neizvjesno gdje će se finalizirati proizvodnja. Smatralo se da uvjete ispunjavaju tri tvrtke: “Đuro Đaković” iz Hrvatske, te srbijanske tvrtke GOŠA i MIN. Na kraju je presudio Josip Broz Tito: “Neka bude kako stručnjaci kažu. A što se tiče finalista tenka, pošto stručnjaci tvrde da sva tri poduzeća imaju približno iste uvjete, a kako Hrvatska ima najmanji postotak angažiranja na vojnim programima, neka finalist tenka bude u Hrvatskoj, pa da s tim završimo.” Prije početka proizvodnje trebalo je nabaviti mnogo strojeva i alata vrijednih 121 milijun američkih dolara.

Plan realizacije predviđao je da se probna serija tenkova završi do 1983., nulta serija do kraja 1984. i prva serija 1985., što je bio prekratak rok, zbog čega se u serijskoj proizvodnji kasnilo sa završavanjem pojedinih serija tenkova M-84. Prvi prototip je dovršen u travnju 1983. i bio je dobrim dijelom napravljen od uvoznih komponenti.

Ukupno, prototipova je bilo pet, koji su kasnije rastavljeni i korišteni u nastavi. Prva prava provjera domaće proizvodnje bila je nulta serija od 10 primjeraka napravljena 1984. U sljedeće tri godine proizvedeno je 370 tenkova M-84, a od 1988. nakon razvoja novog motora i usvajanjem koncepta poboljšane oklopne zaštite rješenjem načelnika Generalštaba JNA od 29. travnja 1987. tenk s tim izmjenama nosio je oznaku M-84A i do 1991. serijski se proizvodila poboljšana verzija M-84A, pri čemu je napravljeno i 150 primjeraka M-84AB za kuvajtske oružane snage. Proizvodna cijena tenka je bila 700.000 dolara, od toga su troškovi rada činili 74 posto, 18 posto su bili materijali i 8 posto uvozne komponente s materijalima. Kuvajtu su tenkovi prodani po cijeni od 1,7 milijuna američkih dolara.

Kuvajćani stižu u lipnju

KUVAJTSKI SUVEREN (desno) emir Sabah al-Ahmad al-Jaber al-Sabah s hrvatskim ministrom obrane Berislavom Rončevićem u rezidenciji BayanPosjet ministra obrane Berislava Rončevića Kuvajtu i njegova izjava o garancijama hrvatske vlade da će “Đuro Đaković” ispuniti sve zahtjeve koji se pred njega postave, bili su ipak ključni da se Kuvajt nakon nekoliko godina traženja rješenja okrene izvornom proizvođaču njegovih tenkova. Stoga će već u lipnju kuvajtsko vojno izaslanstvo prisustvovati premijeri moderniziranog hrvatskog tenka oznake M-84D na poligonu Kindrovu kod Slavonskog Broda nakon čega bi Kuvajt vjerojatno u rujnu ove godine mogao s hrvatskim tenkom provesti konačno testiranje i donijeti odluku do kraja godine.