Objavljeno u Nacionalu br. 597, 2007-04-24

Autor: Damir Radić

FILM

Ubiti živu metu

'SAVRŠENA META' je dopadljiv film koji populistički spaja žanrovski i agitacijski diskurs

MARK Wahlberg i Michael Peña u 'Savršenoj meti'MARK Wahlberg i Michael Peña u 'Savršenoj meti'U veljači 1986. izlazili smo u rana jutra i prolazili ulicama Valjeva prekrivenima snijegom do streljane na rubu grada. Bili smo skupina vojnika poslana iz Beograda na snajpersku obuku, i tih sedam zimskih dana u Valjevu ostalo je čvrsto u mom sjećanju. U Beograd sam se vratio s medaljom, ali mnogo važnije od tog zgodnog komadića metala bilo je iskustvo baratanja poluautomatskom snajperskom puškom kragujevačke Crvene zastave. Laka i elegantna, duge crne cijevi i kućišta od svijetlosmeđeg drva, savršeno je ležala u rukama i prianjala uz rame i obraz. I bila je nepogrešivo precizna. Nevjerojatan je osjećaj nepromašivosti mete udaljene šesto ili osamsto metara, pogođene mekim pritiskom kažiprsta na još mekši obarač, koji pokreće udarnu iglu, a ona onda izbaci sivo zrno iz žute čahure. Pripremajući Marka Wahlberga za ulogu vrhunskog snajperista u filmu “Savršena meta”, marinac Patrick Garrity bio je silno uzbuđen kad je glumac nakon samo dva dana obuke pogodio metu ljudske veličine na udaljenosti od tisuću metara. Mi smo u Valjevu, međutim, na tisuću metara pogađali neformalnu metu veličine i oblika trokutnog prometnog znaka, štoviše, uspijevali smo pogoditi čak i lampaše koji su sa svake strane na nju bili obješeni. Jer imalo nadareni strijelac s kvalitetnim snajperskim oružjem dobro podešenih nišanskih sprava pogodit će jasno razabirljivu nepokretnu metu do tisuću metara udaljenosti, osobito pri povoljnim vremenskim uvjetima. Gađati pokretnu metu, sasvim je druga priča. A pogoditi je na udaljenosti od 1600 metara već je visoka matematika. Upravo to je zadatak snajperista u “Savršenoj meti”, novom filmu režisera “Dana obuke” Antoinea Fuque, s Markom Wahlbergom i Radom Šerbedžijom kao vrhunskim snajperskim znalcima. Šerbedžijin lik zove se Mihajlo Šandor i lako je moguće da je riječ o nekadašnjem jugoslavenskom kadru, a ako je tako, sasvim je izvjesno da je prva snajperska iskustva stjecao finom puškom iz arsenala JNA.

“Savršena meta” adaptacija je prvog od tri romana o Bobu Leeju Swaggeru Pulitzerom nagrađena filmskog kritičara Washington Posta, Stephena Huntera. Swagger je elitni snajperist kojeg je američka vlada, kako sam kaže, istrenirala u savršeno oružje za ubijanje, te ga naučila kako da preživi i u najnepovoljnijim uvjetima. No onda ga je jednog dana ta ista vlada, odnosno netko od njezinih terenskih agenata, izdala na rogu Afrike, prepuštajući ga, zajedno s najboljim prijateljem, hudoj sudbini. Swagger je, naime, nesvjesno obavio prljav zadatak misleći da časno služi domovini, a zatim je ostavljen na cjedilu. Prijatelj mu je poginuo, no on sam stvoren je od prečvrste kovine da se ne bi izvukao i osvetio podlom agentu. Potom napušta vojnu službu i izolira se u planinskoj brvnari, gdje dane provodi s vjernim psom. Na površini, patriotske je iluzije izgubio, no ispod tvrde opne cinika on je još uvijek onaj naivni boy scout, pa kad mu pristupe tajni agenti s molbom da im pomogne spriječiti atentat na američkog predsjednika, aktivirat će se i tako postati savršenim žrtvenim jarcem u najboljoj tradiciji Leeja Harveyja Oswalda. Samo što je ovaj momak puno tvrđi od Oswalda, ujedinjuje u sebi Ramba, Jacka Bauera i Shanea, što mu omogućuje uspješan bijeg i završni obračun sa zavjerenicima. Ipak, s Oswaldom nešto i dijeli, osim pozicije Pedra za žrtvovanje, a to je žestoko nezadovoljstvo američkim društvenim i političkim stanjem. Sam Swagger doduše nije poput Oswalda ljubitelj u međuvremenu iščezla SSSR-a, ali zato njegov novostečeni saveznik, agent FBI-a (Michael Peña), nosi majicu s likom Che Guevare! To je i najveća zanimljivost filma. Spoj ramboidnog (pustolovnog) akcića i političkog trilera intenzivno kritičkog spram američke politike, ali na poprilično ironičan način, gdje se deklamira o nafti kao ključnom motivu američkih ratnih angažmana po svijetu, i gdje se ionako jasna paralela sa slučajem Kennedy - Oswald mora i eksplicirati da slučajno nekom ne bi promakla. Doista, neobičan spoj i nimalo sofisticirano izveden, pa su stoga usporedbe trilerskog sloja filma s izvedbeno suptilnim, tjeskobnim političkim “napeticama” 70-ih poput “Tri Kondorova dana” posve pretjerane; uostalom, “Savršena meta” film je sasvim drugih namjera. Poput kakve davne sovjetske agitkovke, Fuquino ostvarenje populistički spaja žanrovski i agitacijski diskurs, a da sve bude zanimljivije, i pored svih fabularno-dramaturških i ideoloških pojednostavljivanja, ono ostavlja poprilično simpatičan dojam, čemu značajno pridonosi spomenuti ironijski pomak koji sugerira kako Fuqua i ostatak autorsko-producentske ekipe nisu poruke koje njihov film odašilje poštom shvatili pretjerano ozbiljno. Odnosno, možda i jesu, ali su dovoljno pametni da ih u jednom po svemu zabavljačkom filmu plasiraju na zabavan način, a opet zadobivajući pozornost iskorakom u političko-idejnom smjeru koji nije karakterističan za takvu vrstu produkcija. U svakom slučaju, “Savršena meta” dopadljivije je djelce od patetično- stereotipnih “Suza boga Sunca”, jednog od Fuquinih prethodnih uradaka, koji se također, samo izravnije, bavio turbulentnom političkom zbiljom Afrike i njezinim odnosom sa Zapadom. No ni u jednom od ovih filmova, kao ni u prošlom Fuquinu ostvarenju “Kralj Arthur”, nije lako ući u trag poprilično moćnom režiseru “Dana obuke”. Na žalost, čini se da će taj rad ostati tek vrijednom iznimkom u osrednjem opusu trenutačno najpropulzivnijeg afroameričkog filmaša. Fuqua, međutim, i u “Savršenoj meti” pokazuje da nesumnjivo ima nekog redateljskog šlifa - scena u kojoj prikazuje zbližavanje Swaggera i Sarah (Kate Mara), rasne američke djevojke i udovice poginulog mu prijatelja, u ostakljenoj kuhinji po čijim se prozorima slijeva poslijepodnevna kiša, vrlo je atmosferična, kao i ona nešto kasnija, višestruko simbolična, snimljena u tami sobe, kad Sarah Swaggeru donosi suprugovu pušku i tako definitivno postaje njegova saveznica. U nekom drugom, ambicioznijem filmu, ovakvi prizori ne bi ostali tek izolirani ekskursi. Za ovaj film, međutim, znakovita je postava njegove najlucidnije sekvence, one na gorskom uzvišenju, s ganc novim, blještavim plavim i crvenim helikopterima na bjelini snijega; boje (plava, crvena i bijela) simboliziraju američku zastavu, a oni koji ih sadržajno ispunjavaju pokvareni su političar (crvena) i pokvareni obavještajci (plava), ali će se zato u bijeli kombinezon odjeveni Swagger potruditi, koliko je to uopće moguće, bijelim zvjezdicama s američke zastave vratiti izvornu čistoću. Naravno, ako je tako nešto ikad postojalo mimo iluzije idealista, čega je “Savršena meta”, čini se, savršeno svjesna.

JOHN TRAVOLTA i ekipa u zabavnom i duhovitom filmu 'Divljaci na kotačima'JOHN TRAVOLTA i ekipa u zabavnom i duhovitom filmu 'Divljaci na kotačima'Filmski kritičari, taj čudan soj, našli su novu žrtvu. Sjajan komercijalan uspjeh filma “Divljaci na kotačima” prate porazne kritike u kojima se tvrdi da je riječ o dosadnjikavom homofobičnom filmu prizemna humora koji nipošto nije vrijedan cijene kinoulaznice. Zapravo, riječ je o tipičnom Disneyjevu proizvodu u kojem četvorica građanski situiranih sredovječnih muškaraca kreću motorima na put k pacifičkoj obali, želeći obnoviti vitalnost i “divlji duh” iz mladosti. Isprva su predmet ismijavanja poželjnih tinejdžerica i pravih bajkera, odnosno krivo percipirani kao homići, no s vremenom, na velikim iskušenjima, dokazuju svoju vrijednost, zadobivaju ili pojačavaju poštovanje supruga i djece, a “slobodnjak” među njima, iako “geek”, pronaći će jako zgodnu country curu. Dakako, sve je tu posve benigno, pa se i strašna bajkerska banda na kraju ispostavi kao velika dobra porodica, a našim dečkima usprkos pustolovnom duhu na koji se furaju neće na kraj pameti pasti kakva usputna seksualna aferica, kako ne bi došlo do ugroze obiteljskih vrijednosti. Međutim, unutar zadanog konteksta film sasvim pristojno funkcionira. Zabavan je, duhovit, s nizom simpatičnih likova, a i ta sporna homofobna nota sasvim je bezazlena. I stoga politički korektne kritičare treba ostaviti da uživaju u “Mojem grčkom vjenčanju” i njegovoj degutantnoj afirmaciji multikulturalnosti koja s guštom ponižava liberalne vrijednosti, a publici preporučiti Travoltu i ostatak ekipe u vrlo raspoloženom izdanju.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika