Objavljeno u Nacionalu br. 598, 2007-05-01

Autor: Damir Radić

SPIDER-MAN 3

Mračni junaci

TOBY MAGUIRE kao Spider-Man u trećem nastavku serijalaTOBY MAGUIRE kao Spider-Man u trećem nastavku serijalaOd niskobudžetnog nezavisnog horor prvijenca „Zli mrtvi“ do najskupljeg filma ikad snimljenog kad su apsolutne dolarske cifre u pitanju, Sam Raimi prešao je dug put. Netko bi metaforički mogao reći da je to put od vagine do anusa, tj. od entuzijastičke kreativnosti do uvlačenja hollywoodskom megakapitalu, ali bila bi to pojednostavljena dijagnoza. Raimi je dijete tzv. trivijalne kulture i u njegovu filmskom bavljenju stripom o Spider-Manu srce je pronašlo zajedničku frekvenciju s razumom, ugoda s koristi, nezavisnjačko ishodište s korporacijskim dosezištem, ili da ostanemo na metaforičkom tlu - vaginalni seks s analnim. Netko idealističan, odgledavši prošli tjedan na televiziji „Jednostavan plan“, uz „Zle mrtve 2“ najbolji film Raimijeva opusa i posljednji kojim dominiraju njegovi nezavisnjački korijeni, sa žaljenjem će komentirati današnje Raimijeve pozicije, no stvari ipak stoje bolje nego što su mogle stajati.

U Raimijevoj izvedbi, a on je tom projektu od početka pristupio i kao autor, a ne tek puki plaćenik, trilogija „Spider-Man“, kao uostalom i ona o X-Menima Bryana Singera i Bretta Ratnera, ispala je ozbiljnom filmskom cjelinom koja popularnom i (takozvanom) trivijalnom daje umjetnički dignitet. I dok je prvi film trilogije još bio pomalo dezorijentirano zagrijavanje, „Spider-Man 2“ inzistirao je na psihološkom utemeljenju likova i pitanju njihova identiteta, osobito onog središnjeg, Petera Parkera alias Spider-Mana, a u tom smjeru nastavlja se i „Spider-Man 3“, navodno zadnji Raimijev prilog serijalu (izjavio je da je njime rekao sve što je namjeravao kad se prihvatio realizacije filmske adaptacije stripa Stana Leea i Stevea Ditkoa). U sceni spašavanja jurećeg vlaka i njegovih putnika, „Spider-Man 2“ izravno je uspostavio vezu s kršćanskom simbolikom. Paralela povučena između naslovnog junaka i Krista bila je više nego jasna - Spider-Man je razapet na lokomotivi pokušavao zaustaviti pomahnitali vlak (čovječanstvo koje srlja u propast djelovanjem Zlog), a nakon što ih je spasio, zahvalni putnici su ga iscrpljena i klonula prenosili na svojim rukama, kao Krista skinuta s križa. Čitava sekvenca dio je pak šireg konteksta, u kojem su kolebanja Petera Parkera oko odabira vlastita puta življenja i djelovanja metonimijski usporediva s Kristovim tjeskobnim trenucima konačne odluke u getsemanijskom vrtu.

Ova kršćanska nota iz „Spider-Mana 2“, u novom se filmu pretvorila u otvorenu kšćansku moralku uglavnom lijevo-liberalne redakcije. Naime, središnji tematski problem trećeg dijela serijala, itekako poznat iz „Supermana III“ Richarda Lestera, jest sukob superjunaka sa samim sobom, odnosno psihoanalitički rečeno, sraz njegova ega i ida. Ili jednostavnije - njegova dominantna svijetla strana počinje uzmicati pred onom tamnijom; altruizam biva nagrižen samozadovoljstvom i taštinom, plemenita ljubavna čuvstva počinju uzmicati pred zavodljivim djelovanjem sexusa. Spider-Manovu benignost zamjenjuje batmanovski opora osvetoljubivost u kojoj nema puno prostora za milosrđe. Ljubavi i dobrim djelima prijeti pakleni savez larpurlartističkog seksa i nasilja. Sve to prati i promjena junakova osobnog dizajna - štrebersku zalizanost i odjelce s kravatom Peter Parker zamjenjuje coolersko-frajerskim outfitom na tragu beatnika i rockera, a crveno-plavom Spider-Manovu kostimu pretpostavlja onaj posve crn. Dakako, ovdje je crno boja mraka i zla, kojem je komplementaran beatničko-rockerski imidž, jednako kao i seksualna osvještenost te potencijalna sklonost promiskuitetu. Konzervativan kršćanski dodir gotovo da vrišti iz ovakve idejne postave, a onaj, uvjetno rečeno, ljeviji i liberalniji ogledat će se u sagledavanju i priznavanju dobrih strana svakog čovjeka, u vjeri koju mekši dio kršćanskog stada dijeli s marksističkim i anarhističkim komunistima, da je dobro temelj svakog ljudskog bića, pa i okorjelih zlikovaca, ali i da je svakom čovjeku, još od vremena Adama i Eve, data sloboda izbora između dobra i zla (ovdje kršćansko shvaćanje otvara dragocjen, egzistencijalizmu srodan prostor individualnoj inicijativi i tako se udaljava od socijalističko-komunističkog korpusa koji odgovornost s pojedinca dominantno, često gotovo bez ostatka, želi prebaciti na društvo).

Znači, glavna po(r)uka „Spider-Mana 3“ jest o svjetlu i tami što postoje u svakom od nas te o slobodnom odabiru dobra ili zla, odabiru koji u konačnici nadvladava društvene okolnosti i slučajnosti što pojedinca mogu odvesti u smjeru koji nije birao posve svjestan i slobodan. Druga je ključna po(r)uka ona par excellence kršćanska o oprostu kao moralnom imperativu. Zanimljivo je pritom vidjeti koji likovi životom plaćaju svoje zastranjenje i zašto. Od trojice uvjetnih negativaca, samo Sandman ostaje živ.

Jer njegov je zločin nehotičan, a njegovo iskonski dobro srce dat će sve za dobrobit bolesne kćerkice; figura brižnog oca mora imati osiguranu budućnost. ‘Golden boy’ Eddie, alias Venom, nije takve sreće; prepotentni, ljepuškasti i uglavnom praznoglavi šminkeri dijametralna su suprotnost geekovima poput Petera Parkera, svojevrsni arhetipski antipod, a to se plaća glavom. No zašto je stradao Harry, nasljednik svog oca, Zelenog Goblina, i to nakon iskupljenja definitivnim optiranjem za stranu dobra? Nisu mu geni valjda toliko zatrovani da je morao nestati, a valja se nadati da ni njegova zaštitna zelena boja nije percipirana kao neoprostivo islamska u ovoj kršćanskocentričnoj storiji. Bit će ipak da je problem sasvim erotski. Dražesna Mary Jane našla se je pred iskušenjem istovremene ljubavne naklonosti prema dvojici mladića, Peteru i Harryju, a kako Raimi nije Singer da dopusti ženskom biću slobodu implicitnog erotskog trokuta („Povratak Supermana“), onda je Harryju morao reći zbogom.

Za idejno-značenjsku analizu vrlo podatna kršćanska moralka, „Spider-Man 3“ dobro je posložen film koji sigurno uravnotežuje psihološke dionice i akcijske vratolomije (više nego prije stripovske izvedbene prirode), te kao i čitava trilogija ima jasnu autorsku prepoznatljivost, kako značenjsku, tako i oblikovnu. U vremenima kad se u skupim hollywoodskim produkcijama malčice ozbiljnija psihološko- moralna razmatranja i sofisticiranije metode oblikovanje obično smatraju nepotrebnim balastom, „Spider-Man 3“ ostvarenje je koje se može nazvati relativno ambicioznim i uglavnom uspjelim.
Ni glumački moćna mama Gena Rowlands u dva filma, ni veliki Sean Penn u njegovu dosad najpoznatijem ostvarenju „Ona je tako slatka“, nisu pomogli Nicku Cassavetesu da u svom dosadašnjem opusu zabilježi ijedan pamtljiviji uradak. Sin „pape“ američkog independenta Johna Cassavetesa kao da nije povukao pravu kombinaciju gena, pa je svojim dosezima tisućama milja ostao daleko od ingeniozna oca. A onda se prošle godine sve promijenilo.

Nick Cassavetes polučio je gotovo izvrstan film. Utemeljen na istinitoj priči o otmici i ubojstvu tinejdžera koje je organizirao losangeleski kriminalni mladac nevjerojatna ali sasvim stvarna imena Jesse James Hollywood, Cassavetesov ostvaraj na tragu je najhrabrijeg istraživača tinejdžerske seksualnosti i nasiličkih poriva, Larryja Clarka, s tom razlikom što su Cassavetesovi tinejdžeri i kasni adolescenti iz imućnih obitelji, a Clarkovi su pripadnici bijelog smeća.

Zbog pravnih razloga (Hollywood očekuje suđenje) Cassavetes je promijenio imena likova, ali njegov „Alpha Dog“ zbog toga ne ostavlja ni trunku manje autentičan dojam, uostalom uvelike se temelji na dokumentima iz istrage koje mu je tužiteljstvo ekskluzivno dalo na uvid. Riječ je o doista iznimno neobičnu slučaju, jer tragična žrtva odbila je višestruke mogućnosti bijega, a u posljednjoj noći svog života upoznala je eros u njegovom najljepšem i thanatos u najstrašnijem izdanju. Cassavetes maestralnim realističkim stilom ocrtava složen suodnos likova, a u trenucima užasne likvidacije film doseže rijetko viđenu potresnost. Da je znao u pravom trenutku označiti kraj i eliminirati hollywoodski lažnu posljednju scenu seksa, Cassavetes bi bio vrlo blizu remek-djelu. No i ovako, riječ je o filmu koji je doista grijeh propustiti.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika