Srećko JurdanaNajavljujući svoju kandidaturu za položaj šefa SDP-a, Tonino Picula izjavio je kako “nudi poštenu Hrvatsku, a ne jamstvene kartice”. Izjava je impresivna. Ne znači savršeno ništa, ali može se - kad je o političkoj semantici riječ - zaključiti da i njezin autor znači koliko i ta njegova izjava, a toliko je značio i kad je bio na važnoj državnoj funkciji. Manjak značajnosti eter je u kojem gospodin Picula postojano razvija karijeru. Jasno je da su Piculine odlike podložne usporedbama i relativizaciji: njegova nasljednica na spomenutoj državnoj funkciji, na primjer - gospođa Kolinda Grabar-Kitarović - realno znači jednako koliko i on, što joj ne smeta da se stalno promovira po medijima. Picula je bio Račanov priručni vanjskopolitički maneken u istoj mjeri u kojoj je K.G.K. Sanaderov, a odakle sad kod Picule visoke stranačke ambicije - to je psihološko pitanje. Promatrano iz manekenskoga stilističkoga aspekta, pretenzija gospodina Picule da postane Račanov nasljednik usporediva je s hipotetskom pretenzijom gospođe K.G.K. da naslijedi Sanadera. Tu bi bili egal.

---

Čini se da kandidaturu za šefa SDP-a najavljuje i Milan Bandić, kontrolor grada Zagreba, najjače tvrtke u državi. Kad je riječ o Zagrebu, gospodin Bandić upravo je uspostavio strateški dogovor s Ivom Sanaderom o izgradnji nove, tuđmanovski rečeno: velebne, rukometne dvorane na Laništu, koja će navodno moći udomiti petnaestak tisuća duša. Ta konstruktivistička strast prema dvoranama nije lišena skupe bizarnosti. U Zagrebu već postoji Dom sportova, s velikom dvoranom koja može primiti preko deset tisuća ljudi, i malom kapaciteta preko pet tisuća. Nakon preseljenja K. k. Cibone u Novoselovu dvoranu spomenuti Dom kronično traži svoj smisao, i ne će ga - kako stvari stoje - pronaći u rukometu. Bandiću i Sanaderu potrebna je nova specijalizirana dvorana, bez obzira na činjenicu da se časni rukomet ovdje najviše prati u prvome redu za vrijeme velikih međunarodnih natjecanja. Bandićev političko-poduzetnički motto glasi: graditi, rušiti, graditi, imala stvar urbanoga smisla ili ne. Sam Bog će znati zašto pišem pjesme, i kome treba to što sada sanjam, mogao bi Bandiću za rođendan otpjevati Ibrica Jusić.

Primjenjiv je i nastavak stiha: Još od djetinjstva znadem što se ne smije, pa ipak to sad svog života ganjam. Postane li šef SDP-a, Bandić bi stranku mogao pretvoriti u razvijeni građevinarski biro, ili možda - po uzoru na svoj holding - u univerzalni servis za naplatu komunalnih nameta koji će se na svim raspoloživim prostorima reciklirati u garaže i dvorane. Delegati će, dakako, na izvanrednome kongresu demokratski odlučiti tko će postati novi vođa SDP-a, a široj publici preostaje u međuvremenu dužnost i zadovoljstvo da se bavi kandidatskim specifičnostima. Milan Bandić pokušava nametnuti ideju da predsjednik stranke mora po automatizmu postati i kandidat za premijera, što je kao princip diskutabilno u situaciji opterećenoj kadrovskim hendikepima. Međunarodni primjeri pokazuju da šef stranke i njen kandidat za najvišu državnu funkciju ne moraju biti iste osobe. Za publiku je savršeno irelevantno je li George Bush ili netko drugi šef američke Republikanske stranke.

Na drugoj strani, podatak da SDP za svoga šefa bira osobu u čije premijerske sposobnosti ne vjeruje, mogao bi - u kontekstu hrvatskoga političkoga mentaliteta - pojačati skepticizam prema toj stranci, i Bandić na tom planu vjerojatno ima nekakvu psihološku polugu. Problem je, međutim, objektivne prirode, i proizlazi iz činjenice da u SDP-u danas doista ne postoji ime koje se može nametnuti kao prihvatljivi zajednički nazivnik za sve suprotstavljene frakcije, i u isto vrijeme fascinirati stranku i javnost svojim premijerskim kvalitetama. Postoje na sceni ljudi koji bi mogli s određenim efektom operativno preuzeti stranku, ali neadekvatni su kao premijerski kandidati, a cinik bi dodao: postoje i ljudi koji su neadekvatni i za jedno i za drugo.

Ljubo Jurčić i službeno je navodno ušao u SDP da bi ga mogli - ili da bi se mogao - kandidirati za šefa Vlade, ali nitko ga pouzdano ne vidi kao šefa tog SDP-a nakon njegove izjave da mu stranka služi isključivo kao politički stimulator ili poligon za realizaciju njegovih ekonomskih vizija. Zoran Milanović u javnosti sugerira da su upravo njega odabrali za budućega vođu SDP-a, no ako je sugestija i točna, teško da bi ga SDP - s obzirom na njegovu skromnu političku reputaciju - mogao u isto vrijeme lansirati i kao premijerskoga kandidata. Jurčić i Milanović imaju - po svemu sudeći - različite destinacije u SDP-u, ali i jedno zajedničko obilježje koje se zove dvojbena politička elokvencija ili nedostatak komunikacijske provokativnosti. Može se pretpostaviti da će obojicu taj nedostatak limitirati u ostvarivanju njihovih specifičnih ambicija.
Postoje, kako vidimo, naznake da se situacija u SDP-u razvija prema načelu “dvije funkcije - dva čovjeka”, uz vjerojatnost da će Bandić i njegovi saveznici radikalno intervenirati u tu situaciju zagovaranjem načela “dvije funkcije - jedan čovjek”. Tko će i što će prevladati? Za SDP je zapravo prilično loše da se frakcijske bitke u njemu vode razmjerno prigušeno, oprezno i ispod površine, jer se sudionici boje da bi njihovom dramatizacijom pojačali krizu u stranci. Takva taktika pogoduje netransparentnosti i sprečava afirmaciju osobnosti, a afirmacija liderskih osobnosti jedan je od elemenata koji bi SDP-u u aktualnom trenutku najviše mogli pomoći.

STUPAC  tjedna

Transkripti; HRT; Miroslav Poljak

Još jednom se podigla velika buka oko objavljivanja Tuđmanovih govora uoči operacije “Oluja“, i promatrač u tom povodu može samo zaključiti kako je doista došlo vrijeme da se građani prestanu artificijelno opterećivati fenomenima na koje nemaju nikakvoga utjecaja i koji su za njih u krajnjoj liniji nevažni. Tuđmanovi transkripti tiču se Suda u Haagu, subjekata haaških procesa, tužiteljstva i obrane koja je vrhunski plaćena da se tom problematikom bavi. Ostatak svijeta, i ostatak Hrvatske, Tuđmanovim izjavama nema što ni dodati ni oduzeti.

* * *

Vijeće HTV-a ishodilo je ostavku ravnateljice programa Tanje Šimić zbog gostovanja Rade Leskovca u emisiji “Piramida“, i time dodatno zakompliciralo internu situaciju uoči novoga izbora glavnoga ravnatelja HRT-a. Spomenuto Vijeće u aktualnoj situaciji funkcionira de facto kao neka vrsta kolektivnoga šefa kuće, i taj je princip neodrživ. U interesu hrvatske medijske scene i objektivnoga praćenja predstojeće predizborne kampanje, Vijeće je dužno hitno izabrati glavnoga ravnatelja, i u tom postupku po mogućnosti izbjeći ridikulozne konflikte i eksperimente.

* * *

Teško je bolestan Miroslav Poljak, zagrebačka sportska legenda. Bio je svestrani talent bez premca. Kad je u mladim danima - šezdesetih - na Srednjoškolskom igrao rukomet, njegov skok i ubojita šljuca ostavljali su nas bez daha. Potom se prebacio na vaterpolo i postao najbolji igrač u povijesti. Danas su mu zbog dijabetesa amputirane obje noge, presađen mu je bubreg i potrebne su mu donacije za skupo liječenje. Najavio je kako će višak novca dati drugima, kojima je također potrebno liječenje. Uz tebe smo, dragi naš Poljac.