Zoran FerićProšlog je petka u Čistoj Maloj kod Vodica od mine poginuo povratnik iz Austrije, Stevan Dobrić. Minu je aktivirao dok je kosio vrt. Vijest se pojavila u središnjem Dnevniku i u crnoj kronici. Na prvi pogled, još jedna tragedija izazvana minama zaostalim iz Domovinskog rata. Ova je, kažu, bila skrivena samo desetak metara od kućnoga praga. No ljudi s kojima su razgovarali novinari ističu činjenice koje nas mogu ozbiljno zabrinuti i navesti da posumnjamo u nesretan slučaj. Prvo, taj je kraj razminiran i ova tragedija ide na dušu i onima koji su radili taj posao. Očito, stvar nije dobro napravljena kad je moguće da čovjek pogine na pragu svoje kuće. Dosad smo se, nažalost, već navikli na tragedije s minama. Čuje se i po nekoliko puta godišnje da netko traktorom naiđe na protutenkovsku minu ili nagazi na paštetu dok kosi u polju, čisti korov ili lunja šumom. No u većini slučajeva, koliko se sjećam, radilo se o polju, šumi ili predjelu koji je manje-više udaljen od kuća i vrtova. U tom slučaju jasno je, ako se radi o vrlo velikom području, da mine mogu zaostati i nakon detaljnog pregleda i nakon što je razminiravanja razmjerno savjesno obavljeno. Divljina, šikara i teško pristupačni predjeli još će dugo skrivati eksplozivne naprave koje i desetljećima nakon rata mogu izazvati tragediju. Međutim, ova je mina bila u vrtu obiteljske kuće, a logično je da se upravo okućnice najpomnije pretražuju jer bi, valjda, prvo trebalo osigurati ljudima siguran boravak u neposrednoj okolini njihovih kuća. Ova zaostala mina bila bi velik grijeh onih koji su razminirali to područje i to bi trebala potaknuti ozbiljnu istragu. U tom slučaju radilo bi se o propustu sa smrtnom posljedicom koji zahtijeva i primjereni odgovor zakona.

No iz vijesti u Dnevniku moglo se iščitati još nešto neusporedivo gore od nemara ili loše obavljena posla. Pojedini svjedoci govorili su kako se sve dogodilo, što su čuli i vidjeli, a najzanimljiviji je bio iskaz gospodina čije sam ime zaboravio, koji je rekao da je pokojnik, a i on sam, barem tisuću puta prešao preko mjesta gdje se nalazila mina i da je prošloga ljeta u tom vrtu tridesetak ljudi peklo janje i hodalo po tom terenu uzduž i poprijeko. Upravo je nevjerojatno da nitko tada nije aktivirao minu. Zna li se da su to povratnici srpske nacionalnosti i da u pojedinim krajevima nacionalne napetosti još itekako tinjaju, stvar postaje ozbiljna. To što sam vlasnik ili njegovi gosti, a kako smo čuli, bilo ih je u tom vrtu puno, nisu dosad aktivirali minu ne mora značiti da je posao loše ili traljavo obavljen, nego i da je mina postavljena nakon one fešte s janjetinom prošle godine. I to, dakako, ne bi bilo prvi put da na prilično misteriozan način od “zaostalih“ mina stradaju građani srpske nacionalnosti ili pak oni koji su se nalazili u selu kamo se još uvijek polako vraćaju Srbi koji su izbjegli poslije vojnih akcija. I dok se u Haagu sprema suđenje hrvatskim generalima za zločine nakon “Oluje“ i “Bljeska“ po zapovjednoj odgovornosti, na domaćem terenu “zaostale“ mine pokazuju se kao vrlo efikasno sredstvo za onemogućavanje povratka onih koji se na to odvaže. Zaostalih mina uvijek ima, ako su zaostale, i jesu srpske jer ih je po svoj prilici postavljala srpska vojska, pa oni koji, eventualno, naknadno postavljaju koju minicu, tek toliko da neki siroti umirovljenik odleti pod oblake, računaju upravo na to: ne zna se koja je i čija ta mina. Možemo samo nagađati. A oni koje to pogađa, ionako će znati. Jer, sve se zna, pogotovo kad ljudi lete u zrak. Samo se ne može dokazati.

Oslobođeni su Jelavić i Nikolić jer nije bilo dokaza, oslobođena je i Brajša jer nije bilo kaznenoga djela. Ovo je zemlja u kojoj trajno nedostaju dokazi i u medijski najeksponiranijim slučajevima, pa kako onda dokazi ne bi uzmanjkali kad pogine kakav siroti umirovljenik, povratnik koji je baš toga dana dobio prvu austrijsku mirovinu. Uostalom, mine su na područjima koja su nekoć bila minirana dobro sredstvo za tjeranje susjeda jer uvijek neka može “naknadno“ zaostati, a mogu se primjenjivati na sve susjede, ne samo na Srbe. Naljuti te susjed, ili netko iz susjednog sela, samo lijepo zakopaš minu među maćuhice ili ribizle. A kad mu raznese nogu ili otkine glavu, to je tragična posljedica rata koji je završio prije desetak godina. -Paradoks je potpun. Generali su izručeni, nekima se za ratni zločin sudi i u Hrvatskoj, Glavaš vrijeđa i razbija po sudnici jer ga terete za slične stvari, a neki tihi momci koji su u vojsci bili jako dobri u zakopavanju mina tiho rade svoj posao. Tko će za njih odgovarati po zapovjednoj odgovornosti? Tihi, precizni, ljubazni sa svima, padaju u nesvijest kad vide krv, samo su s upaljačima i eksplozivom dobri. Rade na daljinu, a posljedice svoga posla vide samo na televiziji ili u toplicama.

E, pa takvi su mi oduvijek bili najdraži. U vojsci sam sreo jednoga. Duša od čovjeka, uvijek spreman pomoći i platiti pivo u kantini. Međutim, kad smo vježbali postavljati mine, svi smo to radili ofrlje i loše, buseni trave su stršali, vidjeli su se humci kao krtičnjaci i svakome bi i iz aviona bilo jasno da se tu sakriva mina, jedino se on užasno trudio da zakopa minu tako da se ništa ne vidi. I zaista je to radio maherski. Mogao je odsjeći pola kvadratnoga metra gornjeg sloja zemlje s travom, postaviti onu protutenkovsku tanjuraču i opet sve lijepo vratiti tako da ne vidiš ništa ni kad gurneš nos na pet centimetara do zemlje. Godile su mu pohvale oficira. Volio je u nečemu biti dobar. Znao sam ga gledati dok to radi, kopucka, licka, dotjeruje, kao da pravi kip ili sliku, a ne zakopava smrtonosno oružje. Iako je još bio mir, te 1981. godine u Doboju, u njegovu poslu bilo je nešto suludo. Način na koji se saginjao, grbio, prstima popravljao zemlju jasno je pokazivao koliko je bolesno to što vježbamo. E, pa ako je mina koja je ubila Stevana Dobrića zaostala naknadno, minera zamišljam kao tog davnog znanca iz Doboja.