Vedrana RudanU moje vrijeme... To je poštapalica američke spisateljice Nore Ephron, a i moja. Njene prijateljice joj govore kako ne bi smjela govoriti “u moje vrijeme“ jer je i ovo vrijeme njeno. Nora Ephron, 66-godišnja gospođa, ne misli tako, a ni ja. Dakle, u moje vrijeme, davnih 60-ih, u modi su bili muškarci. Od svoje šesnaeste godine nisam bila bez muškarca. Nikad! Ne znam što je to pauza od deset dana. U moje vrijeme žene su muškarce doživljavale kao fiziološku potrebu i servis. Dovodili su nas do orgazma, donosili doma plaću, oslobađali stresa, sjedili na školskim priredbama, vozili djecu u bolnicu, činili nas normalnim ženama u vremenu u kojem su normalne žene bile samo one uz koje je stajao njihov muškarac. U moje vrijeme život bez muškarca bio je nezamisliv. Nemojte me pogrešno shvatiti, ni moje vršnjakinje ni ja svoje bivše muškarce ili današnje muževe ne doživljavamo kao nekakve Ljubavi Naših Života. Što je ljubav? To je kad ne možeš zamisliti život bez Njega. Nijedna od nas nikad nije srela Njega, nama je nezamisliv život bez njega, njega s malim nj. Da uz nas ne stoji trenutačni on, na njegovom bi mjestu bio neki drugi on. Mislim, on s malim o. Naši su dečki nama dupli makjato bez kofeina. Zadovoljstvo bez uzbuđenja. Moje prijateljice i ja ne opterećujemo se opremom kad krenemo u lov na opuštanje. Ne valjamo se noću u bijelom satenu, iako smo iz tog vremena, ne puštamo posebnu muziku, ne tepamo mu kako je baš njegov najveći, najdulji, najdeblji, najtvrđi, prava mrcina. Naputke iz ženskih časopisa čitamo samo kod frizera i površno. Malo govorimo našem kućnom ljubimcu.

Uostalom, nakon dvadeset ili trideset godina braka sve je rečeno. Istuširamo se, obrišemo, ne namažemo tijelo mlijekom jer naši muškarci vole druge okuse, uđemo u krevet, pošaljemo njega pod tuš, kad se vrati, tucamo se desetak ili dvadesetak minuta, nakon toga se operemo ili ne operemo, ovisi o vrsti susreta, poljubimo za luku noć, okrenemo na bok i zaspimo. Mi ne razmišljamo o njihovim ogromnim trbusima, dlakavim ušima, jajima obraslim sjedinama, ćelama, mekanim guzicama. Oni nama ne zamjeraju izdojene sise, obješene trbuhe, ispucale kapilare na bedrima, pjege na dekolteu, grube pete. To što se zbiva između njih i nas nije predstava koju će gledati neki siroti hrvatski fešn-guru pa onda u bijednoj TV emisiji za mizerni honorar reći što misli o izrastu na našim glavama ili njihovim boksericama kojima plove debele ribice. Mi ne poziramo, samo se jebemo da bismo nakon toga bili raspoloženiji. Ima li išta bolje? Tako se mislilo u naše vrijeme, tako mislimo i danas, mi žene u njihovom vremenu. Zato me rastužuju, do suza me dovode intervjui s današnjim ženama. Opsjednute su silikonskim sisama, umecima za kosu, umjetnim guzicama, treniranjem, bildanjem, raskošnim donjim rubljem, halterima, podvezicama, napuhanim usnama, tetovažama, pirsinzima na svim mogućim mjestima... Šta od života hoće te žene? Kome su lijepe? Za koga se uređuju? Jedna od hrvatskih trendi anoreksičarki ovih je dana izjavila kako ne nosi bijele grudnjake jer joj izgledaju kao “ortopedska pomagala“. Sirota ženica. Ima četrdeset kila, sise broj četiri, traži okolo kirurga koji bi joj premodelirao koščatu guzičicu, na uske bokove navlači kratke suknjice koje bi njenoj kćerkici bile preširoke... Ne kuži da su njene sise ortopedska pomagala koja joj neće pomoći da... Što hoće t e žene?!

Postoji li normalni muškarac kome će se dignuti dok gnječi silikonske grudi, ljubi silikonska usta, štipa silikonsku guzicu, leži u krevetu uz dječji kostur obložen umjetnim materijalom? Ne, definitivno ne! Ali t e žene se i ne napuhuju da bi u krevet dovukle nekakvog muškarca. One se uređuju da bi se svidjele drugim ženama opsjednutim kriterijima muškaraca koji drhte samo kad im je među nogama izgladnjeli dečkić. Tko sam ja da im sudim? Ne sudim im, ja ih ne razumijem. Neke od njih hvale se kako se nisu tucale godinama. Zvuči nevjerojatno, ja im vjerujem. Sva ta napuhavanja, treniranja, operiranja, ubrizgavanja, ispumpavanja, crpe energiju i ubijaju životnu radost. Kako današnja žena može biti sretna ako njena najbolja prijateljica ima devet kila manje od nje a viša je za glavu? Kako današnja žena može biti radosna ako njene mjere nisu sto, četrdeset, trideset? Kako hodati ulicom i uživati u suncu, vjetru, kiši ili magli kad ti je guzica plosnata a u modi je lopta? Žena sam iz svog vremena. Zato sirotim kosturima nikako ne mogu objasniti koliko je bolje uz sebe imati muškarca umjesto trenera ili estetskog kirurga ili osunčanog pedera.

Muškarac će te svući, a neće ga biti briga koje je marke donje rublje, pa će te zgrabiti, milovati, grliti, ljubiti, licnuti, tucnuti, svršit ćeš ti, svršit će on, pa ti donijeti doručak u krevet, kekse, bananu, čokoladu, koga briga za celulit. Pa ćete veselo krenuti u obližnji kafić, gutati vruću kavu i gledati u plavo more. Na njegovom će debelom tijelu, pod košuljom, biti prastara bijela majica, na tvom sportski grudnjak, siv od pranja. Žene iz ovog vremena rekle bi mi, kad bismo uopće razgovarale, da ni ja ni moje vršnjakinje nemamo kriterija, zato smo sretne sa svojim debelim, nezanimljivim muškarcima. One ipak traže nešto bolje. Što znači imati kriterije kad su muškarci u pitanju? Kao da među njima postoji razlika? Kao da se dijele na one savršene i robu s greškom? Oni, za nas žene iz mog vremena, nisu ni jedno ni drugo. Oni su papirnata maramica, dulcolax, čaša vode kad je vruće, dezodorans, uložak, torbica, mala, crna haljina, traperice, helex, ukratko, nešto bez čega se ne može. Žene iz ovog vremena bez muškarca mogu. Sirote, male gubitnice.