ERIC BANA i Mathieu Kassovitz u Spielbergovu filmu 'München'Politički triler Stevena Spielberga “München“ počinje fascinantnom sekvencom upada palestinskih terorista u olimpijsko selo, događajem koji će glavnom junaku, Mossadovu agentu Avneru (Eric Bana), zauvijek promijeniti život. Ubrzo nakon pokolja 11-ero izraelskih sportaša premijerka Golda Meir osnovala je ekipu za likvidaciju istaknutih palestinskih vođa diljem Europe, postavljajući na njezino čelo upravo Avnera, sina židovskog junaka i obiteljskog muškarca, čija supruga uskoro treba roditi. Likvidacija nesretnih sportaša ponavlja se u raznim varijantama u ključnim dramskim trenucima dvoipolsatnog filma, produbljujući Avnerovu egzistencijalnu krizu i podižući svaki put Spielbergovo mudro i slojevito ostvarenje o osveti jednu kreativnu stepenicu prema gore.

Od virtuozno režiranog početka, u kojem se Spielberg poigrava stilskim naslijeđem kasnih 60-ih i 70-ih, preko impresivnih prizora likvidacija pa sve do sumornog svršetka kojim muke glavnoga junaka zapravo tek počinju, “München“ je sjajna epska kronika izraelskog državnog terorizma i intimna drama o gubitku iluzija jednog poštenog i hrabrog čovjeka suočenog s mehanizmima koji su izvan njegove kontrole i neuništivom potrebom ljudi da jedni drugima čine zlo.

Prema teoriji Davida Milcha, autora kultne televizijske serije “Deadwood“, klasični su vestern izmislili hollywoodski židovski moguli kako bi se, prikazujući Ameriku boljom nego što je ikad bila, osigurali od napada i progona tamošnjih snažnih antisemitskih krugova.

Spielberg nije snimio ni jedan vestern, a dobar bi se dio njegova opusa lako uklopio u Milchovu tezu o idealiziranju Amerike radi kupovine mira, baš kao i to što se u djetinjstvu sramio svoga židovskog podrijetla. Ipak, zreli Spielbeg o židovstvu je na kraju snimio dva velika filma, “Schindlerovu listu“ i “München“, prvi o strahotama koje su počinjene njegovu narodu, a drugi o strahotama koje taj isti narod čini drugima, a na kraju i samome sebi. Nakon promašenih “Terminala“ i “Rata svjetova“, “München“ iznova svjedoči da je Spielberg, kad je u top formi (“Dvoboj“, “Ralje“, Schindlerova lista“, “Indiana Jones“…), ne samo najkomercijalniji redatelj posljednjih 30 godina nego i jedan od najboljih. Rasprave o ideološkoj pozadini “Münchena“, koji je, posve očekivano, izazvao burne reakcije i na izraelskoj i na palestinskoj strani, kao i američkih desničara kojima se stari Spielbergovi sunarodnjaci nisu htjeli zamjerati, pomalo su skrenule pažnju s njegova stilskog savršenstva, pri čemu se pojam stila ne odnosi samo na redateljsku tehniku nego i na način na koji je Spielberg ugradio politički podtekst u dramaturgiju, ne dopuštajući ideološkim porukama i zaključcima da skaču u prvi plan, znajući da su ideje važne jedino kad iza njih stoje prave drame i uvjerljivi likovi. Istim načelima rukovodio se hollywoodski klasik Otto Preminger kad je 1960. snimao “Egzodus“, raskošno producirani epski spektakl o osnutku države Izrael, prikazan na našoj državnoj televiziji prije desetak dana. Zanimljivo, iako prožet neskrivenim patriotskim tonovima, ni Premingerov izrazito slojevit i dramaturški razvijen film, lišen partizanskih likova i šupljih motivacija, nije se pretjerano svidio židovskoj strani, pa što onda očekivati od “Münchena“, u kojem je najsimpatičniji lik jedan palestinski terorist? Unatoč neuvrštavanju u film likvidacije nevinog marokanskog konobara u Norveškoj, “München“ je prema problemu kojim se bavi pošten poput redateljeve kupnje digitalnih kamera palestinskoj i židovskoj djeci. Čitajući razne recenzije “Münchena“, nisam se uspio oteti dojmu da je romantičarsko shvaćanje umjetnosti kao kraljevstva neshvaćenih, siromašnih i prokletih nekako najdulje preživjelo u filmskoj kritici. Iako nikom ne bi palo na pamet osporavati dignitet arhitektima koji su projektirali zgrade centralnih komiteta i tajkunske vile ili, ne daj Bože, renesansnim slikarima koji su radili po narudžbama pokvarenih papa, dio kritičara još uvijek odbacuje mogućnost da hollywoodski moćnik poput Spielberga može realizirati relevantno umjetničko djelo.

Filmska je umjetnost iznimno skupa, bez obzira na to događa li se u Americi, Hrvatskoj ili Burkini Faso, a svaki novac donosi sa sobom i određeni stupanj ovisnosti autora o njegovim izvorima. Ipak, nakon svih teorijskih obrata u proučavanju umjetnosti, vjerovati 2007. u to da je Spielberg, koji još od “Ralja“ ima pravo završnog reza u svojim filmovima i ne zna kud bi s novcem, “zavisniji“ autor od europskih žicara koji se za dobivanje filma moraju slizavati s raznoraznim ministrima, povjerenicima, šefovima sumnjivih fondova i tko zna kakvim nekontroliranim potrošačima državnog proračuna, uistinu graniči s ludošću.

DILER 3
DISCOVERY

Završni dio trilogije “Pusher“ scenarista i redatelja Nicolasa Windinga Refna uvjerljivo je i najzanimljiviji, prvi u kojem Refnova kamera iz ruke i naturalistički prosede nadilaze okvir pomodnog zagledavanja u Dogmu i postaju opravdani način izlaganja priče i opisa mjesta radnje i karaktera. Izbavivši iz filma sve Dance, Refn je u glavni lik promovirao dosadašnjeg epizodista, balkanskog gangstera Mila, oslonivši se na fenomenalnog Zlatka Burića, glumca kojeg bi hrvatska kinematografija hitno morala vratiti natrag, pa makar ga plaćali suhim zlatom. Zahvaljujući sjajnom Buriću i zastrašujućem Slavku Laboviću, Refnova žanrovska zafrkancija prerasta u ozbiljnu i egzistencijalnu gangstersku dramu, čija završnica osvaja rijetko viđenom brutalnošću.

Pusher 3, dan. krim. drama, 2005. R: Nicolas Winding Refn GL: Zlatko Burić, Marinela Dekić, Ilyas Agac, Slavko Labović
FILM: 4
DVD: 2

UBRZANJE
BLITZ

Umjereno budžetirani akcić “Ubrzanje“ najlakše je opisati kao kombinaciju “Brzine“ i klasičnog noir filma “D.O.A.“, garniranu krimićima Guya Ritchieja, što znači da imamo posla sa smrtno otrovanim čovjekom koji, da bi preživio, mora očajnički jurcati naokolo, sipajući neprekidno iz rukava crne fore. Koncept frenetičnog akcića čija se radnja odvija u realnom vremenu nije nezanimljiv, baš kao ni glavni glumac Jason Statham (“Transporter“), kojem duhoviti kolega već proriče kandidaturu za guvernera Kalifornije, ali redatelji debitanti Mark Neveldine i Brian Taylor štosove naučene na snimanju reklama ipak nisu uspjeli pretočiti u suvisli filmski rukopis, pa “Ubrzanje“ uglavnom ostavlja dojam silom produljenog spota.

Crank, brit.-am. akcić, 2006. R: Mark Neveldine, Brian Taylor GL: Jason Statham, Amy Smart, José Pablo Cantillo, Carlos Sanz
FILM: 2
DVD: 3

IDEMO U ZATVOR
CONTINENTAL FILM

Komedija “Idemo u zatvor“ s Daxom Shepardom u glavnoj ulozi pati od sličnih problema kao i nedavni “Idioti budućnosti“, u kojima je Shepard igrao simpatičnu epizodu - scenarističkog prvoloptašenja i potpunog izostanka redateljeva osjećaja za ritam i geg. Lišen bilo kakve mjere, film o bivšem zatvoreniku koji osvećujući se sinu suca koji mu je upropastio život zajedno s njim ponovno završi u zatvoru, nalikuje petominutnom crtiću koji je netko protegnuo u cjelovečernje djelce. Ipak, film nije posve neduhovit, pa ga u kroničnom nedostatku dobrih komedija svakako vrijedi preporučiti ljubiteljima tog najzahtjevnijeg filmskog žanra. Ostali u “Idemo u zatvor“ neće pronaći puno toga zanimljivoga, osim odlične uvodne pjesme.

Let's Go to Prison, am. komedija, 2006. R: Bob Odenkirk GL: Dax Shepard, Will Arnett, Chi McBride, Dylan Baker
FILM: 2
DVD: 2