Srečko JurdanaPredsjednik države Stipe Mesić izjavio je zadnjih dana kako su u povodu smrti Ivice Račana nadležni faktori ipak trebali proglasiti dan žalosti. Kao što je poznato, nisu ga proglasili zbog navodnoga poštivanja europskih običaja po kojima preminule bivše premijere sljeduje samo komemoracija i knjiga žalosti u parlamentu. Predsjednikova izjava stigla je, dakako, sa zakašnjenjem. Mesić je bio dobar s Račanom, potpuno mu je jasno pacifikatorsko značenje uloge koju je Račan četrdesetak godina igrao na hrvatskoj sceni, i mogao je kod Sanadera na vrijeme intervenirati da se za vođu SDP-a osigura i najviša forma posmrtne ritualizacije. Uostalom, možda je i intervenirao, ali bez efekta. Prevladao je stav da je komemoracija dovoljna, i suvišna su nakon toga bilo kakva daljnja objašnjavanja i opravdavanja, pa makar i na uviđavnoj predsjedničkoj razini.

U svakom slučaju: život teče dalje, što znači, među ostalim, da u SDP-u eskalira borba za vlast. Cinik će možda zaključiti da SDP napokon postaje zanimljiv, a racionalist primijetiti da se u svakoj zanimljivosti skriva opasnost. Za komentatora je prije svega provokativna ekspanzija analitičkih motiva i likova, i tu se uočava stanoviti napredak. Ljubo Jurčić, na primjer, odlučio je svoje premijerske pretenzije zasnovane na suhoparnome ekonomizmu začiniti s nekoliko ljudskih nijansi, i javnost je u tom kontekstu obavijestio kako je u njegovoj obitelji bilo “i ustaša i partizana”, a “ne srami se ni jednih ni drugih, niti se s njima ponosi, niti se od njih ograđuje”. Izjavio je, osim toga, da “sluša Thompsona”, da “ide u crkvu”, da su mu “Tito i Tuđman isti”, i da “ne jede masno, a od hrane najviše voli zelje i ribu”. Gastronomski orijentirani promatrač odmah će uočiti da zelje i riba zajedno idu gotovo kao luk i kavijar, ali nije to detalj na kojem će publika hvatati bezmasno usmjerenoga gospodina Jurčića.

Od hranidbenih preferencija semantički je intrigantnija njegova ideološka ekvilibristika. Čak je i pokojni Račan - samuraj neodređenosti - u kategorijalnome smislu od Jurčića bio neusporedivo prepoznatljiviji. Zanemarimo li na trenutak bizarnost podatka da jedna građanska i akademska osoba može slušati Perkovića Thompsona, gospodin Jurčić naivno smatra kako će mu njegova oprezna ekvidistanca prema svima i svakome osigurati prihvaćenost ili simpatije kod svih i svakoga, što je u politici - a možda i u normalnome životu - temeljito besmislen kriterij afirmacije vlastitoga lika i djela. Kad je Tuđman - partizan autotransformiran u neoustašu - proglasio historijsko pomirenje ustaša i partizana, izazvao je averziju i kod jednih i kod drugih i produbio njihov antagonizam. I Jurčić sad pokušava profitirati kao sitni ideološki taktičar koji na svoj temeljni blijedi akvarel dodaje folklorne nacionalne valere, što će ga u konačnici učiniti političkim suprematistom ili bespredmetnikom, odnosno aktivistom koji je irelevantan i za građansku i za nacionalno-konzervativnu bujicu.

Potpuno je razumljivo što agresivni Milan Bandić u dijetalnoj ponudi koja je na SDP-ovu stolu uočava zrelu priliku za svoj kuharski angažman. Jurčićevoj ribi i kupusu on je spreman parirati volujskom butinom. Jedini je u stranci koji iza sebe ima nekakvu moćniju političku polugu. Ako ga nitko i ništa ne može zaustaviti u Zagrebu - gdje svaki centimetar zelene površine halapljivo pretvara u beton - nema razloga, psihološkoga u svakom slučaju, da svoj ekspanzionizam ne iskuša i na nacionalnoj razini. Za taj pothvat potrebna mu je vlast u stranci, i najavio je da će se za nju boriti. Preciznije rečeno, najavili su to njegovi klonovi tipa Duška Ljuštine koji će u lokalnome partijskome ogranku istaknuti Bandićevu kandidaturu. Zbog Bandićevih zasluga, izjavio je spomenuti dužnosnik Ljuština. Na djelu je utilitarno-linearna logika razmišljanja: SDP je jak u Zagrebu i to se pripisuje Bandiću, pa ako je preko Bandića jak u Zagrebu, preko Bandića će biti jak i u ostatku Hrvatske.
Avaj, što je loše za Zagreb, ne mora biti dobro za Hrvatsku. Na posredno isticanje Bandićeve ambicije da postane šef SDP-a reagirali su navodno u HNS-u porukom kako u tom slučaju koalicija HNS-a i SDP-a ne dolazi u obzir. Pod pretpostavkom da je točna, poruka se može analizirati. Jasno je da Bandićev klijentelistički despotizam, koji privatne interese štiti tako da ih prikazuje kao narodne, ne korespondira s građanskim imageom HNS-a. Vesna Pusić je na zadnjim izborima za gradonačelnika ustvrdila kako su njezina i Bandićeva vizija Zagreba nepomirljive, i ta će vizionarska nepomirljivost svakako vrijediti i na nacionalnoj razini. Eventualnim dolaskom Bandića na čelo SDP bi mogao drastično promijeniti svoj identitet u smjeru antiintelektualnoga populizma - jer to je Bandićeva osobna aura - i njegovi prirodni partneri prije će postati frakcije HDZ-a negoli mali, ali građanski principijelni HNS.

Preostaje, međutim, pitanje taktike. Ako se SDP slučajno odluči bandićizirati, to još uvijek ne znači da će HNS po automatizmu preuzeti dio njegovoga socijaldemokratskoga prostora. HNS je za to preslab i, otvoreno rečeno, kriterij osvajanja vlasti u državi - po kojem politika funkcionira - zahtijeva od njega suradnju s SDP-om postao Bandić Račanov nasljednik ili ne. Da Bandić slučajno preuzme SDP, bila bi to - za promatrače kao i za sudionike - iznimno zanimljiva suradnja, dramski vjerojatno bogatija od one kakvu su svojedobno demonstrirali Račan i Budiša. No male su šanse. Bandiću se na put sprema stati jedno značajno ime, koje glasi: Zoran Milanović. Do nedavno za njega nitko nije čuo, ali to svakako nije razlog za inhibiciju ambicija. Što si manji, bit ćeš veći, jer manje te se boje.