U godišnjaku Geodetske tehničke škole u Zagrebu Vladimir Zagorec i ja nalazimo se na popisu maturanata udaljeni samo dva centimetra: zbog abecede on je na kraju svojeg godišta, a ja među prvima u svojem. A sad nas ne dijele samo kilometri i milijuni, nego i ljubav prema hrvatskim sudovima: smiješno mi je da čovjek koji čuči u Beču jer nema vjere u hrvatsko sudstvo ipak smogne mrvicu povjerenja i tom istom sudstvu tuži Vedranu Rudan jer ga je nazvala ratnim profiterom. Zagorec i ja, iako smo crtali istim rotringovim perima i mjerili kutove istim teodolitima, nismo se nikada sreli: on nije bio na fronti, a ja nisam bio na dodjelama odlikovanja. Ali dobro se sjećam da na fronti nije bilo oružja ni za lijek, da su naše zastrašujuće haubice od 203 milimetara bile tigrovi od papira jer nikada u skladištu nije bilo više od pedeset granata za cijeli divizion, granata koje je on navodno kupovao po svijetu. Kako ga se samo usudila Vedrana Rudan usporediti s četnicima? Četnici su bili naivni.