Objavljeno u Nacionalu br. 600, 2007-05-15

 

OTPUSNO PISMO

Matična knjiga živih

Život bi trebalo i službeno dokazati žigosanom potvrdom. To bi omogućilo samome subjektu popisa da bude živ, ali i da od njegova života žive i drugi koji naplaćuju to što je on živ i koji za to svjedoče svojim pečatom i potpisom pod kaznenom odgovornošću

U Federaciji BiH javni bilježnici izdaju ljudima potvrdu da su živi i naplaćuju to 40 konvertibilnih maraka plus PDV. U članku iz Večernjaka gdje to piše i koji govori o tarifama javnih bilježnika u Bosni i Hercegovini ne precizira se zašto i u koje svrhe bi netko mogao tražiti potvrdu da je živ. Prijatelj odvjetnik kaže mi da kod nas još nije čuo za takvu potvrdu i da se život administrativno dokazuje izvatkom iz matične knjige rođenih, ili, ako već hoćemo cjepidlačiti, činjenicom da ne postoji zabilješka o smrti, pa onda ni izvadak iz matične knjige umrlih. Zašto onda u Bosni i Hercegovini postoji takva potvrda? To će se upitati svaki normalan čitatelj kad naiđe na ovu informaciju. Bosna je, doduše, jako popularna u vicevima a Mujo i Haso su u posljednjih 30 godina njihovi najčešći likovi. Tu je, dakako, i Fata koja je čas Mujina, čas Hasina žena. Svašta se to Fati, Muji i Hasi nadogađalo u ovih 30-ak godina, koliko pamtimo šale o njima. Apsurd je tu bio itekako prisutan, a s vremena na vrijeme iz viceva se opasno prelijevao i u stvarnost. To da netko u Bosni uzima potvrdu da je živ jedna je od takvih apsurdnih činjenica, koja kao da se iz viceva nenadano preselila u stvarni život, a onda još dobila i svoju javnobilježničku tarifu i PDV. Čovjek, dakle, u Bosni može platiti PDV i na to što mora dokazati da je živ. Konačno, samo Bog može reći JA JESAM, mi ostali svoje živote uvijek nekako administrativno dokazujemo: izvatkom iz nekakve knjige, domovnicom, osobnom iskaznicom, putovnicom, ponekad i vozačkom dozvolom. Nijedan od tih papira, naime, ne pokazuje direktno da smo živi, nego potvrđuju naš identitet.


No javnobilježnička potvrda da smo živi sasvim je poseban dokument i priznajem da sam je poželio imati čim sam u novinama pročitao da je to moguće. Imaš papir na kojemu javni bilježnik taj i taj ne potvrđuje samo da si ti taj i taj, koji si se rodio tu i tu, od majke te i te i oca tog i tog, nego da si k tome još i živ. Ima neke zabrinjavajuće ljepote u tom dokumentu i ona je izvan i iznad administracije, države, zakona, policije, suda, uostalom, iznad svega što ima veze s državnom administracijom i svim tim nepopularnim tijelima koja nas ponekad zapanjuju svojim apsurdnim procedurama i propisima, tako da nam i kompletna kafkijanska literatura postaje nekako bliža i humanija. Zapravo, stvarnija. Uostalom, to kad čovjek ima potvrdu da je živ, crno na bijelo, prilično je utješan osjećaj. Pa, iako može umrijeti u sljedećem trenutku, iako je život krajnje neizvjesna stvar, potvrda nam barem dokazuje jednu važnu stvar: da se netko služben slaže s činjenicom našeg trenutačnog postojanja. Tko zna, možda se uz matičnu knjigu rođenih, matičnu knjigu vjenčanih i matičnu knjigu umrlih formira i matična knjiga živih. Jedno od mjesta gdje će čovjek i službeno biti živ kad se već rađa, vjenčava i umire. Bio bi to registar administrativno živih, a taj život trebalo bi i službeno dokazati potvrdom o upisu u takvu knjigu. To bi, među ostalim, omogućilo samome subjektu popisa da bude živ, ali isto tako da od njegova života žive i drugi koji naplaćuju to što je on živ i koji za to svjedoče svojim pečatom i potpisom pod kaznenom odgovornošću. Uostalom, svi mi zapravo imamo dva života: prirodni i administrativni.

Prirodan je onaj koji svjesno osjećamo, onaj u kojemu ujutro osjećamo okus kave u ustima, toplinu sunca na tjemenu, u kojemu se zaljubljujemo, jebemo, u kojemu osjećamo bol i bolest. Nerijetko pak živimo u lažnom uvjerenju da je taj naš prirodan život i jedini naš život i da smo njegovi isključivi gospodari. I to je tako dok je s administracijom sve u redu pa nas ostavi živjeti da na miru živimo taj svoj prirodni život. No, uzdrma li se tu nešto i pokvari u papirima, postat ćemo bolno svjesni i onog svog drugog života, onoga što piše u kojekakvim listovima, dokumentima, onoga za koji su svjedočili pisari, službenici, ćate, vijećnici, odvjetnici, suci i bilježnici. Sjetimo se, recimo, kako je prije nekoliko godina u novinama osvanuo članak o umirovljeniku koji nije mogao dokazati da je živ. Netko istog imena i prezimena je umro i spomenuti gospodin prestao dobivati mirovinu. Pomislio je kako se radi o apsurdnoj grešci i kako će brzo dokazati da je živ i već sljedećeg mjeseca dobiti svoju mirovinu i zaostatke.

Ispostavilo se, međutim, da uopće nije lako dokazati administraciji da si živ, a postupak toga dokazivanja vodio se nevjerojatno dugo. Ne sjećam se više koliko dugo, ali umirovljenik je čitavo to vrijeme bio bez sredstava za život. Apsurd nas često nasmijava u knjigama i na pozornici, još više u novinama kad znamo da se radi o stvarnosti. Naravno, ako se ne događa nama. Ali vratimo se pitanju s početka ovoga teksta. Zašto se u Bosni i Hercegovini ljudima izdaju potvrde da su živi? Meni se kao jedno od logičnih objašnjenja čini to što se bliže izbori. Znamo, uostalom, što se u Federaciji događalo na prošlim predsjedničkim izborima. To je najljepše i najduhovitije rekao Ante Tomić: da se na upravo završenim predsjedničkim izborima glasovalo u zemlji i inozemstvu, s tim da je dobar dio onih koji su glasovali u inozemstvu bio zapravo u zemlji. Masovni odaziv birača koji su na birališta izašli doslovno iz zemlje pretvorio je te izbore u bal vampira s kojim smo se mjesecima sprdali. Javnobilježničku potvrdu da je čovjek živ vidim kao odličnu prevenciju protiv glasovanja mrtvaca. Jasno, ako vjerujemo javnim bilježnicima. Jednostavno, svatko tko hoće na izbore neka plati 40 KM i osigura si neometano pravo glasa. To je možda bolje i uljudnije nego da na biralištima stoje lovci na vampire iz Europske unije i svakoga škrope svetom vodicom ili mu pokazuju križ.

Vezane vijesti

'NDH 0,13 posto, jugokomunisti 89 posto zločina'

'NDH 0,13 posto, jugokomunisti 89 posto zločina'

Knjiga "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina" autora Josipa Jurčevića, koja donosi popis činjenica o mjestima… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika