Srbija je ostala bez Tome Grobara na položaju šefa skupštine, ali pobijedila je zato na Eurosongu, i obje su epizode za pohvalu. Spontana proslava pobjede na beogradskim ulicama otkrila je tankoćutnome promatraču i dubinu frustracije jedne opterećene nacije, koja se u karakterističnome vicu na vlastiti račun prozvala “najvećom nevladinom organizacijom na svijetu” (jer još nema ni vlade, ni ustava). Iznenada su spoznali da kod Europe postoji i doza dobronamjernosti, a ne samo želja za kažnjavanjem. Hrvatska se - sa svojim simpatičnim prastarim folkerom koji postojano glumi mladića - na tom Eurosongu nije mogla dočepati ni završnice, ali Srbiji je zato dala deset dobrosusjedskih bodova (za razliku od Rusije koja joj je dala samo pet). Političke konotacije Eurosonga u pravilu su zanimljivije od njegovih popijevki.

Od međunarodne zajednice Hrvatska je usput dobila utjehu u obliku privole za organiziranje okupljanja članova političkoga kluba kompliciranoga imena (secmi, ecmi, pecmi, nešto u tom stilu). Osim što su po običaju blokirali promet u Zagrebu, sudionici tog vrijednog europskog skupa - zapaženog gotovo koliko i Crans Montana forum - nisu štedjeli riječi pohvale za domaćina: nazvali su Hrvatsku “snažnim čimbenikom stabilnosti u regiji”, i drugim tepajućim imenima, nije ih lako sva zapamtiti, ali na njihov će zvuk nesumnjivo zaigrati hrvatska srca osjetljiva na europska laskanja. Doda li se tome i najava Nicholasa Burnsa da će Hrvatska dogodine ući u NATO, sreći kraja nema, i s tim zaključkom prijeći ćemo na surovije nacionalne teme.

Jedna je stvar veselo egzistirati kao “snažan čimbenik regionalne stabilnosti”, a druga civilizacijski se stabilizirati unutar vlastitih granica. U tom kontekstu može se primijetiti kako se u čimbenično stabilnoj Hrvatskoj razvijaju - uz sve ostalo - i specifične vizure užasa, sublimirane u nizu iracionalnih homicidnih premlaćivanja. Takav tip ispada u zadnje vrijeme dramatično obilježava hrvatsku turističku i širu društvenu scenu. Na Krku je do smrti pretučen talijanski kamper Pierangelo Cerano. Prije toga je kod Koprivnice na isti način ubijen ratni veteran Franjo Hedl. U Splitu je premlaćivanjem ubijen Tonči Turić, također ratni veteran. Fenomen je ozbiljan, to više što se ubojstvo Pierangela Cerana nadovezuje na svojevrsnu patološku tradiciju. U Istri je prije nekoliko godina mladi Englez usmrćen tako da su ga bacili u more vezanog za betonski blok. Starija talijanska turistkinja u Dalmaciji je na ulici opljačkana i izudarana do smrti. Talijanskoga liječnika Ricarda Ceccinu sedmorica šibenskih policajaca premlatili su devedesetih do smrti na cesti, pokraj njegovoga automobila. I tako dalje. Osim što je “mala zemlja za veliki odmor”, odnosno “Mediteran kakav je nekad bio”, Hrvatska je u nekim segmentima i oaza sumanute bezobzirnosti, endemski sustav podivljaloga rudimentarizma koji se u Europi može proučavati u specijalnim školama za preživljavanje u okolnostima neprijateljskim za čovjeka. Osim za provođenje dokolice, može biti atraktivna i za turiste sklone životnim rizicima ili iskušavanjima sposobnosti opstanka u humanoidnome wildlifeu.

Policija i sudovi možda će tu nešto učiniti, a možda i ne će, kao što ništa nisu učinili da spriječe ubojstvo Franje Hedla i na vrijeme uhite bandu koja ga je premlatila, iako im je bo dobro poznat njezin opsežni kriminalni dossier. Ubojice - međutim - za razliku od žrtava imaju svoja ljudska prava, za koja se bore i koja treba poštovati. Primjećuje se to i na slučajevima “selotejp” i “garaža”, o kojima se danas u javnosti govori prije svega u kontekstu razmatranja povrede prava okrivljenih za ubojstva, tj. opravdanosti njihovoga pritvaranja. Branimir Glavaš ponovno štrajka glađu; dere se na suce i svjedoke, vitla štapom po sudnici, istim štapom razbija staklo na bolničkim kolima prosvjedujući što ga voze u bolnicu. Prikazivao se prije toga više puta na televiziji kao žrtva režimske namjere ponižavanja i uništavanja Osijeka i Slavonije. Pravosuđe ga, tvrdi Glavaš, optužuje samo zato što država ima nešto protiv Osijeka, jer je on samozvani sinonim osječkoga ponosa, časti i slobode, i te njegove tvrdnje višestruko su se popularizirale u medijima bez dodatnoga komentara.

Njegovi suokrivljenici jašu na istoj opsjenarskoj liniji i posežu za istim metodama skretanja pažnje s biti predmeta. I oni sad navodno grupno štrajkaju glađu, stimulirajući preko odvjetnika i drugih medije da razglabaju o njihovome štrajku i njihovim pravima, i zaborave na ljude koji su umoreni sumpornom kiselinom, ili su bačeni u rijeku s ljepljivom trakom na ustima. Slučaj se tendenciozno pretvara u sućutnićku travestiju, a general Glavaš - kao glavni lik te travestije - potvrđuje kompetentna promatračka mišljenja da bi za njega obrana pozivanjem na medicinske okolnosti bila optimalna odluka. Glavaš je danas politički artefakt ili egzaltirana reminiscencija na prošlost u kojoj su likovi poput njega mogli funkcionirati kao gospodari života i smrti, ali ta činjenica ne skida s dnevnoga reda problem hrvatskoga psihološkoga odnosa prema zločinu, odnosno fokusiranja javne pažnje na postupak prema optuženicima i ignoriranja razloga zbog kojih se taj postupak vodi.

Ovo je možda zadnji put da se na ovome mjestu makar i u ograničenoj formi bavimo Glavašem i njegovom bizarnom semantikom u hrvatskom društvu. No bez obzira na Glavaša i ratno naslijeđe iz kojeg je on derivirao, fenomen odnosa zločina i pravde ostaje konstanta hrvatskoga društva. Za jednu malu zemlju, s razmjerno malim brojem stanovnika, intenzitet najbrutalnijih oblika kriminala u Hrvatskoj je iznimno visok i - da dalje ne spekuliramo - politički posebno dramatičan promatra li se u kontekstu hrvatske kompatibilnosti s Europom.