Božo Prka s članom uprave slovačke VUB banke Dinkom Lucićem ispred ulaza u newyoršku burzu na Wall StreetuBožo Prka, predsjednik uprave Privredne banke Zagreb posljednjih devet godina prošao je put od nepoznatog financijskog stručnjaka, pa preko pomoćnika i zamjenika do funkcije ministra, da bi 1998. stao na čelo Privredne banke i na toj se funkciji održao sve do danas. Ipak, osim burnog razdoblja 90-ih, kad je na funkciji ministra financija trpio kritike s različitih strana, posljednjih nekoliko godina gotovo se posve isključio iz javnog života. PBZ, kojoj je na čelu, svake godine bilježi nove uspjehe i dobre rezultate, a njezin predsjednik uprave prošlog je tjedna s direktoricom PBZ Carda Ninom Oberiter-Gluhak otišao u posjet newyorškom sjedištu kartičarske kuće American Express, gdje su od čelnih ljudi te kompanije dobili priznanje za 35 godina uspješne suradnje. Tijekom boravka u Americi, Božo Prka je Nacionalu dao intervju u hotelu Helmsley na Manhattanu.

NACIONAL: Kako ste doživjeli priznanje dobiveno od jedne od najvećih kartičarskih koproracija?
- Dobili smo priznanje od glavnog izvršnog direktora American Expressa Kennetha Chenaulta povodom 35 godina uspješnog poslovanja franšize American Expressa u Hrvatskoj, čiji je vlasnik Privredna banka Zagreb. Ta se obljetnica podudara s izdanjem 500-tisućite American Express kartice. Moram priznati da sam ugodno iznenađem činjenicom da nas nagrađuje multinacionalna korporacija čija tržišna vrijednost iznosi 70 milijardi dolara. U Zagreb se vraćamo sa 130 kilograma teškom brončanom skulpturom, četiri jahača, koja simbolizira početak stvaranja American Expressa prije 150 godina.

NACIONAL: Posljednjih godina vrlo ste samozatajni. Bježite li zapravo od novinara, jer se čini da vas uopće nema u javnosti.
- To je moj životni credo, treba više raditi, a manje se reklamirati, jer rezultati dolaze samo s dugotrajnim radom i naporom, a sama djela će govoriti o čovjeku.

NACIONAL: Već ste gotovo deset godina na čelu PBZ-a. Kako vam je to pošlo za rukom?
- Bilo je u početku izuzetno teško. I nisu problemi bili samo novčanog karaktera, banka je uništena ako nema ljudskih resursa koji su joj potrebni. Stoga je trebalo učiniti mnogo, od postavljanja nove organizacije i poslovnog modela, tehnologije, promijeniti puno ljudi. Mnogo ljudi nije imalo adekvatnu spremu, 1998. smo našli banku koja je bila izuzetno zapuštena, nije bilo obrazovanja ni ulaganja u ljude, tehnologija je bila zaostala i zastarjela. Ustrajnim radom smo postavili ciljeve i u godinu i pol dana smo radili samostalno s jednom irskom bankom na programu modernizacije banke. U međuvremenu smo, privatizirajući banku, 2000. uspjeli dovesti strateškog partnera, današnju Intesu SanPaolo. Konstantno smo ulagali u ljude, tehnologiju i nove proizvode i usluge.

NACIONAL: Kako surađujete s talijanskim vlasnicima?
- Jako dobro, jer se zna što je dužnost vlasnika, a što je dužnost menadžmenta. Korporativno upravljanje je odmah bilo ustrojeno na najbolji mogući način, kontrola se vrši putem skupštine dioničara i nadzornog odbora, a i odbora za reviziju koji je produžena ruka nadzornog odbora. Nas je sedam članova uprave banke, od toga dva Talijana. Od 4300 ljudi u banci od stranaca imamo samo dva Talijana i jednog Belgijca. Sve ostalo su mladi, dobro obrazovani Hrvati.

---

NACIONAL: Kakva je danas banka kojoj ste na čelu?
- Napredujemo u skladu s našim rezultatima. Dio te strategije bilo je osnivanje korporativne akademije gdje smo se odlučili zajedno s jednom tvrtkom iz Belgije postaviti temelje dugoročnog obrazovanja srednjeg i visokog menadžmenta. Danas smo banka s devet milijardi eura ukupne imovine i tržišnom kapitalizacijom od pet milijardi eura. Protivno uvriježenom mišljenju da stranci iznose novac iz Hrvatske, mi lani nismo platili ni kune dividende, a ove godine smo platili jednu petinu profita dioničarima. U međuvremenu su i dioničari povećali kapital za gotovo dvije milijarde kuna. Dakle, dotok kapitala od talijanskog vlasnika je nekoliko puta veći od iznosa koji smo u protekle tri godine plaćali kroz dividende.

Božo Prka i direktorica PBZ Carda Nina Oberiter-Gluhak s prvim čovjekom American Express korporacije Kennethom Chenaultom NACIONAL: Koja je bila vaša profesionalna prekretnica?
- Godine 1986. shvatio sam da ekonomija bivše Jugoslavije ide u krivom smjeru i da je sve ono što sam naučio na fakultetu i tijekom školovanja nedovoljno za buduće izazove. Tada sam svoju ušteđevinu od 10.000 DM-a utrošio na kupnju inozemnih knjiga. Uglavnom je to bila američka literatura o ekonomiji i financijama i računovodstvu. To je bio velik novac, tako da sam stvarno kupio hrpu knjiga. Kad sam ih počeo čitati shvatio sam da ništa nisam znao. Počeo sam se tada baviti procjenama tvrtki i poduzeća, transformacijom tvrtki počela se baviti jedna grupa ljudi, moj prijatelj advokat, profesor s fakulteta i ja smo počeli održavati seminare kako procijeniti tvrtku, kako ju privatizirati. Napravili smo nekoliko vrlo uspješnih privatizacija i danas su te tvrtke među najboljima u Hrvatskoj. Ti seminari unutar TEB-a bili su na bazi američkih iskustava i iskustava uspješnih europskih tvrtki i tijekom tog vremena sam shvatio da zapadni tip ekonomije potpuno drukčije funkcionira od ustroja socijalističkog poduzeća. Devedesetih godina, nakon pogibije brata koji je kao dragovoljac otišao u Vukovar, shvatio sam da i ja nešto moram napraviti, pa sam otišao u Ministarstvo financija na plaću od tadašnjih 300-400 DM-a i ostavio izuzetno dobro plaćen posao.

NACIONAL: Kakav je svih tih godina bio utjecaj politike na gospodarstvo?
- Normalno je da je u takvoj tranziciji utjecaj politike morao biti vrlo jak. To je bila tranzicija iz netržišnog sustava u kojem nije bio poznat ni vlasnik poduzeća, niti način ustroja organizacije, nije se ulagalo u tehnologiju, nije bio bitan odnos s kupcem i tržištem ili kvaliteta proizvoda. Isprva je bilo vrlo teško, jer ljudi nisu znali kako upravljati tvrtkama, došlo je do novih vlasničkih odnosa, događale su se promjene iz anonimnog kapitala u kvazidržavni ili privatni kapital, s okruženjem u kojem je dominirao rat i ekonomija koja je već davnih godina prije bila u propasti. Naime, nije hrvatska industrija propala početkom devedesetih, ona je počela propadati 1975. pa nadalje, kada su tvrtke prestale investirati u tehnologiju i modernizaciju. Zato su se mnoge tvrtke, koje su funkcionirale tako da su svoje proizvode plasirale na slična socijalistička tržišta, u jednom trenutku našle na prekretnici. Došlo je do prekida izvoza na ta tržišta, u prvom redu na rusko i tržišta današnjih zemalja Europske unije koja su nekad bila dio Istočnog bloka. Bilo je i mnogo nesnalaženja i zlouporaba. Taj se proces možda i mogao izbjeći da smo bili u stabilnijem okruženju, u prvom redu mislim politički i vojno, a drugo da smo bili bolje pripremljeni, da smo imali educiraniji i pripremljeniji menadžment.

NACIONAL: U javnosti se malo zna da ste zapravo vi pripremili teren za uvođenje PDV-a.
- Točno. Dok je predsjednik vlade bio Mladen Vedriš, ja sam bio zadužen za reformu poreznog sustava. Tu reformu smo počeli raditi još za vremena ministra Jašića i Pere Jurkovića, oni su inicirali dolazak uglednog stručnjaka Manfreda Rosea iz Heidelberga i tada smo počeli raditi s njemačkim ministarstvom gospodarstva koje nam je šest godina pomagalo u pripremanju porezne reforme. Prvog siječnja 1994. smo uveli novi sustav oporezivanja dohotka građana i uveli smo novi sustav oporezivanja korporacija, a iza toga smo nastavili raditi na primjeni sustava za dodanu vrijednost. Taj sustav je bio zgotovljen za vrijeme mog ministarskog mandata, naravno, uz podršku Škegre i Valentića, ali jedina sporna točka zbog koje sam i napustio Ministarstvo je bila spor oko porezne reforme, ali ne sa Škegrom ili Valentićem, nego s krugom ljudi oko predsjednika Tuđmana, koji je prije uvođenja poreza na dodanu vrijednost održao sjednicu na Brijunima a ja kao tadašnji ministar financija nisam bio pozvan. Na Brijune su na raspravu o uvođenju PDV-a, bili pozvani ljudi koji nisu imali pojma o oporezivanju, a recimo da su “zaboravili” pozvati ministra financija. Kad sam saznao za to, odlučio sam podnijeti neopozivu ostavku i bio sam prvi ministar koji je dao ostavku pokojnom predsjedniku Tuđmanu, tako da sam 11. rujna 1997. razriješen dužnosti ministra na vlastiti zahtjev.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Franjom Tuđmanom?
- Bio je iznimno profesionalan. Taj je odnos uvelike bio determiniran odnosom Valentić-Tuđman. Valentić je inzistirao da Vlada radi svoj posao i nije dopuštao velike utjecaje ureda predsjednika na rad resora Vlade. Za mene je pokojni predsjednik Tuđman bio izuzetan vizionar, uvijek je, po mojem iskustvu, bio transparentan, tražio je da svatko kaže svoje mišljenje, a za to mišljenje mnogi, protivno uvriježenom mišljenju javnosti, nisu plaćali cijenu. On je znakovima i mimikom lica znao pokazati što misli, ali ako ste pošteno rekli svoj stav, znao ga je i prihvatiti premda se možda nije s njim slagao. Po mom mišljenju, bio je čovjek svog vremena i smatram da je u vremenu u kojem smo se bili zatekli, predsjednik Tuđman bio idealno rješenje.

NACIONAL: Što je bilo nakon ostavke?
- Pripremao sam se za povratak u privatni biznis. Međutim, dogodilo se da je upravo tada Privredna banka bila pod prinudnom upravom i da je trebalo odabrati direktora banke. Bilo je nekoliko kandidata za tu funkciju, a pozvali su i mene i pitali me jesam li zainteresiran. Postavio sam samo jedan uvjet, odriješene ruke kako bih mogao formirati nezavisan menadžment koji bi mi pomogao u pripremi banke za nužnu privatizaciju. Nisam vjerovao da banka u državnom vlasništvu može opstati i razvijati se. I danas smatram da je svakom tržišnom subjektu koji proizvodi usluge za tržište nužna vlasnička struktura privatnog karaktera. Samo nezavisni menadžment može imati izvanredne rezultate, što smo i pokazali u Privrednoj banci, jer smo od ruinirane banke napravili prvoklasnu financijsku instituciju koja je danas broj jedan u Hrvatskoj po mnogočemu.

Od konzultanta do bankara

S vlasnicima PBZ-a Božo Prka i Dinko Lucić s čelnim ljudima talijanske bankarske grupacije Intesa SanPaoloNACIONAL: Do vaše biografije teško je doći, tako da rijetki znaju vaš životni put, pogotovo djetinjstvo u Đakovu.
- Rođen sam u Livnu 1958. godine. Sa sedam godina doselio sam se s obitelji u Slavoniju, u Đakovo. Ondje sam odrastao, završio osnovnu školu i gimnaziju, a 1976. sam upisao u Zagrebu Fakultet za vanjsku trgovinu, završio ga pa magistrirao na zagrebačkom fakultetu ekonomije. Počeo sam raditi u Slaviji PPK u komercijali a zatim sam vodio odjel nabave. Godine 1985. postao sam direktor financija. Zatim sam 1987. počeo raditi kao konzultant na području financija, računovodstva i oporezivanja, a 1989. sam počeo raditi isti posao u tvrtki TEB koja se bavi poslovnim savjetovanjem, 1992. sam, na poziv tadašnjeg ministra financija Martinovića, postao pomoćnik ministra. U kratkom roku, nakon samo godinu dana postao sam zamjenik ministra, tada je to bio dr. Jašić, a 1994. sam postao ministar u vladi Nikice Valentića. U jesen 1997., na osobni sam zahtjev napustio Ministarstvo financija. Godine 1998. postao sam predsjednik uprave Privredne banke Zagreb.