“Dobra godina“ Ridleyja Scotta krahirala je na kinoblagajnama, a ni kritičari joj nisu bili pretjerano skloni, natječući se u smišljanju pogrdnih izvedenica iz naslova. Nema tog kuta iz kojeg Scottov film nije pokopan pa su tako furiozni redateljski ritam i vizualne akrobacije bili u neskladu s opuštenim mjestom radnje i žanrom romantične komedije, Scottov osjećaj za humor je ništavan, a Russell Crowe potpuno promašeni odabir za glavnu ulogu. Bilo je čak i onih koji su redatelju spočitavali snobizam, pronalazeći sličnost između njega i glavnog junaka, budući, poput zaposlenog londonskog burzovnog investitora, i Scott ima vilu u Provansi, u kojoj provodi rijetke godišnje odmore ispijajući bezobrazno skupa vina. Svaka je od tih kritika dijelom opravdana. Scott je talentiran za brojne stvari, no uistinu nije vrhunski komediograf i gledajući “Dobru godinu“ nitko neće umrijeti od smijeha. Osim tog, film je krcat nemotiviranim preokretima u ponašanju junaka i raznim drugim dramaturškim propustima te očito “prerežiran“, žanrom u “ljubiću“, a režijom u “akciću“.

Ipak, postoji barem jedan kut iz kojeg je moguće voljeti ovaj film - to je kut Ridleyja Scotta, jednog od najistaknutijih suvremenih filmaša koji zbog raznoraznih razloga nikad do kraja nije prihvaćen kao pravi umjetnik. “I have no intellectual master plan“, rekao je u jednom nedavnom intervjuu Scott, nenamjerno poentirajući zbog čega se o njemu rijetko govori kao o velikom i značajnom autoru. Uistinu, čovjek koji je u poznoj dobi prešao iz reklamne u filmsku industriju nikad nije imao ambicija koje su sezale dalje od sljedeća dva-tri, najčešće posve različita filma, radeći po narudžbi u svim mogućim žanrovima, osim vesterna, a i to bi se uskoro moglo promijeniti, realizira li najavljenu ekranizaciju romana Cormaca McCarthyja “Blood Meridian“. Većini kritičara oduvijek su draži autori postojanih tematskih preokupacija, negoli autentični vizualni genijalci, kakav je, recimo, bio Richard Lester, navedemo li samo jednog od Scottovih prethodnika slične nezainteresiranosti za tematski kontinuitet. Iako je film, prije svega, vizualna umjetnost, autor prijelomnih SF filmova “Alien“ i “Blade Runner“, odličnog prvijenca “Suparnici“, ključnog ženskog filma ranih 90-ih “Thelma i Louise“, obnavljačkog povijesnog spektakla “Gladijator“, majstorskog ratnog filma “Pad Crnog jastreba“, iznimnog “Kraljevstva nebeskog“ i malog remek-djela “Šibicari“ , često je bio kritičarska žrtva svoje opsjednutosti vizualnošću; dizajnom, montažom i režijom, pun povjerenja u nenadmašnu moć filma da nas transformira u najrazličitije svjetove. Nastojeći pronaći idealnu formu za svaki od tih novih svjetova, Scott je jedini autorski kontinuitet pronalazio u izostanku kontinuiteta, ne računamo li pojačani interes za jake ženske likove, pojednostavljeno tumačen njegovim odrastanjem uz majku. Nakon snimanja filmova o najrazličitijim pričama i svjetovima, Scott je jedan snimio o samom sebi. “Dobra godina“ je film o Ridleyju Scottu i njegovu uživanju u snimanju filma, slično kao što je “Hatari“ bio film o Howardu Hawksu, djelce kakva su nekoć snimali velikani u predahu između ambicioznijih projekata, koristeći se novcem i utjecajem kako bi povezali ljubav prema filmovima, umjetnosti i životu. Kao što su Hawksa u Afriku podjednako odvele želja za filmom i pustolovinom, a Johna Waynea mogućnost ubijanja slona, Scott je “Dobru godinu“ na brzinu koncipirao kao godišnji odmor tijekom kojeg će jesti, piti i u suradnji s bliskim prijateljima snimiti film, slabiji doduše od Hawksova remek-djela, ali dovoljno dobar da ne naruši njegov visoki prosjek u novom tisućljeću. Ideju za film, Scott je prvo ispričao svom davnom poslovnom suradniku i prijatelju Peteru Mayleu, još jednom odbjeglom poslovnjaku i uživatelju u Provansi, koji je potom napisao hit-roman, prema kojem je nastao scenarij “Dobre godine“. Poslovni čovjek kojeg igra Scottov veliki prijatelj Russell Crowe zapravo je vječito zaposleni Ridley Scott koji svako malo zapali avionom u Francusku, unajmi automobil i uživa u čarima bogataške dokolice, zaslužene tisućama režiranih reklama, jednim od najboljih filmova druge polovice prošlog stoljeća (“Blade Runner“) i još barem desetak antologijskih ostvarenja. Nema u “Dobroj godini“ ničeg nezaboravnog i antologijskog, no svaki njezin kadar pa makar i neprikladan priči ili žanru, svjedoči kako ju je napravio veliki majstor.

Užitak u gledanju “Dobre godine“ usporediv je s pijanstvom izazvanim obilnim količinama vrhunskog vina. Čitavo vrijeme svjesni ste kako pretjerujete, baš kao i Scott, hitajući sa svojom pričom i režući kadrove gdje i ne treba, ali nemate volje ni želje prestati. Drugi dan ne sjećate se večeri, baš kao ni priče Scottova filma, no ipak ostaje osjećaj sudjelovanja u nečem vrijednom i posebnom.

MRAČNO PUTOVANJEProslavivši se ultraniskobudžetnim prvijencem “Manito“, navodno snimljenim za nevjerojatnih 24.000 dolara, nagrađenim na prestižnom Sundanceu, scenarist i redatelj Eric Eason napravio je divovski korak unatrag pristojnije budžetiranim (6 milijuna dolara) drugim filmom, kriminalističkom dramom “Mračno putovanje“. Smještena u gangsterski polusvijet São Paola, priča o pokvarenom sinu koji tatici, vlasniku bordela, pokušava oteti novac zarađen prodajom slučajno pronađene droge, iznenađujuće je suhoparna i nezanimljiva. Dobri glumci poput Brendana Frasera izgubljeni su u loše napisanim ulogama i već viđenim prizorima, a jedinu zanimljiviju ulogu imao je daroviti Mos Def (“16 blokova“). Sve u svemu, za uvid u brazilski kriminalni milje bolje je još jednom pogledati iznimni “Božji grad“.

Journey to the End of the Night, am.krim. drama, 2006. R: Eric Eason GL: Brendan Fraser, Mos Def, Scott Glenn, Catalina Sandino Moreno
FILM: 2
DVD: 2
SVI KRALJEVI LJUDIUgledni scenarist (“Schindlerova lista“) i povremeni redatelj Steven Zaillian (“Građanska parnica“) pošteno je osmislio “Sve kraljeve ljude“ kao novu ekranizaciju čuvenog romana Roberta Penna Warrena, odbacujući pomisao da snima remake istoimenog filmskog klasika Roberta Rossena iz 1949., ali nakon gledanja Zaillianova ostvarenja čovjeku postaje žao što stari film nije skidao kadar po kadar. Rossenov oscarovac možda i nije bio savršen, ali u usporedbi s blijedim, narativno posvađanim i savršeno nepotrebnim Zaillianovim djelcem nezanimljivih karaktera i banalnog političkog konteksta, riječ je o pravom “Građaninu Kaneu“. Loš film i možda najlošija uloga u karijeri vodećeg američkog glumca srednje generacije Seana Penna.

All the King's Men, am.-njem. drama, 2006. R: Steven Zaillian GL: Sean Penn, Jude Law, Anthony Hopkins, Kate Winslet, Mark Ruffalo
FILM: 1 i pol
DVD: 3