Pitanje rješavanja statusa „novih“ umirovljenika uključeno je u predizborne programe gotovo svih značajnijih političkih stranaka u Hrvatskoj. Radi se o 360 tisuća ljudi, koji su u mirovinu otišli nakon 1. siječnja 1999. godine, a danas primaju 530 kuna manju mirovinu od ostalih. Osim njih, za ovaj je problem direktno zainteresirano i daljnjih 350 tisuća Hrvata koji će u budućnosti primati mirovina samo na temelju prvog mirovinskog „stupa“.

Dakle, radi se o značajnoj interesnoj skupini, koju su političke stranke prepoznale kao plodno tlo za prikupljanje glasova na predstojećim izborima. Tako je otvorena sezona lova na umirovljeničke glasove.

Iako svaka stranka, po običaju, za svoj program tvrdi da je najbolji, realnost nudi malo drukčiju sliku. Analiza rješenja koje su ponudile političke stranke pokazuje kako svi svoj program uvjetuju jačim gospodarskim rastom, koji je, s obzirom na trenutnu ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, izvjestan ali nipošto siguran.

Ukoliko gospodarski rast i bude prisutan, on neće biti dovoljan da se namakne potrebnih dvije milijarde kuna. Razliku stranke misle nadoknaditi iz različitih izvora financiranja. Tako HDZ i HSS najavljuju daljnju prodaju državne imovine, SDP planira jaču državnu kontrolu u sivoj ekonomiji, te nove poreze, poput poreza na kapitalnu dobit, dok HSU propagira preraspodjelu proračunskih sredstava, pogotovo sustava državnih subvencija.

Iako se takvim mjerama može riješiti problem „novih“ umirovljenika, teško se oteti dojmu kako bi to rješenje išlo na uštrb nekih drugih socijalnih skupina u Hrvatskoj. Naime, teško je vjerovati da bi primjerice poljoprivrednici mirno prihvatili smanjivanje državnih subvencija, dok bi porez na kapitalnu dobit, tvrde stručnjaci, usporio razvitak hrvatskog tržišta kapitala. Iz te perspektive, ovakvi programi izgledaju kao svojevrsna „vatrogasna“ mjera prenamjene sredstava, a ne dugoročna reforma mirovinskog sustava.

Drukčiji program zasad je ponudio jedino HNS-ov kandidat za premijera Radimir Čačić. On potrebna sredstava planira namaknuti agresivnijim naplaćivanjem državnih potraživanja, koja iznose između 30 i 40 milijardi kuna. Loša strana ovog plana je činjenica da zasad nije poznata cjelokupna struktura tih potraživanja, pa stoga nije ni jasno kakve bi posljedice prisilna naplata tih sredstava imala na hrvatsko gospodarstvo. Također, takva praksa mogla bi otvoriti i pitanje potraživanja koje privreda ima prema državi