Zoran FerićSvibanj je mjesec koji počinje 1. maja. Praznikom rada u državi i društvu koje je do krajnjih granica obezvrijedilo rad, a radništvu osim elementarnih prava strašnim konsenzusom oduzelo i pravo na ime. Oni koji rade, štoviše, crnče deset i više sati dnevno bez prava na subotu i nedjelju, bez prekovremenih sati ili slobodnih dana, nerijetko i bez osnovnoga prava na sindikalno organiziranje, u strahu za vlastitu golu egzistenciju i stalno zabrinuti da im djeca ne počnu gladovati, oni se, u skladu s tim prešutnim dogovorom, ne zovu radnici nego djelatnici ili zaposlenici. Radnik je vrlo nepopularno ime, a podivljali hrvatski kapitalizam, na podlozi kriminalne pretvorbe, zazire od toga imena jer previše podsjeća na omrznuti komunizam, ljevicu, samoupravljanje, na prava što ih oni koji u ovoj zemlji imaju sreće da rade i za to primaju nekakvu plaću više nikada neće imati. Riječi radnik i radništvo prizivaju opasnu socijalnu nostalgiju koja nipošto ne odgovara oligarhiji koja se doslovce hrani tuđim životima, a za to daje sve manje i manje. Prvi maj tako već godinama izgleda kao velika televizijska repriza u kojoj obespravljeno zaposleništvo i besposleništvo u Maksimiru jede sindikalni grah i fućka političarima kad se usude progovoriti o ekonomskim problemima ili o tome kako je u državi sve bolje, dok oni koji stvarno i doslovno gladuju u svojim želucima jasno osjećaju da je sve gore i gore. Točnije, da nekome možda i jest bolje, ali da to nisu oni. I da nikada neće ni biti.

Međutim, čim završi repriza tih prvosvibanjskih pobožnosti, na političku i javnu scenu stupaju groblja. Polemike oko Jasenovca i Bleiburga najživlje su, naravno, u svibnju. Obespravljeno zaposleništvo u medijima zamjenjuju lijevi i desni mrtvaci. Pa iako je spomenuta podjela u politici postala besmislena, politička trgovina mrtvacima nastavlja se upravo po tom ključu. U jednoj od prošlih kolumni, u kontekstu talijanskih optužbi da smo mi agresivni i genocidni nacionalni korpus, pri čemu su nas određeni krugovi visoke talijanske politike optuživali za ubijanje, genocid i protjerivanje Talijana poslije rata, spomenuo sam kako bi uz euro trebalo u Europi ustanoviti i nekruo, valutu za političku trgovinu mrtvacima. Samo se ne zna koliki bi bio tečaj, sedam za jednoga, ili više. Sada mi se čini, osvrnemo li se na prošlotjedne aktualnosti oko Bleiburga, da bi takvu valutu za trgovinu mrtvacima trebalo ustanoviti i kod nas. I da se ne zove kuna, nego hijena. Kardinal Bozanić osudio je bleiburške zločine, kao što je osudio i zločin u Jasenovcu. Međutim, problem je u tome što i te osude jasenovačkih zločina djeluju nekako deklarativno, izgovorene reda radi, sve do trenutka dok se sam kardinal ne pojavi u Jasenovcu i odonud, s te poljane osudi ustaške zločine. O tome se prošloga tjedna puno pisalo i govorilo, a pisale su i Jelena Lovrić i Ines Sabalić, postavljajući upravo to pitanje: kad će kardinal Bozanić doći u Jasenovac? Ili, je li moguće da Bozanić nije bio u Jasenovcu? Zapravo, izgleda potpuno apsurdno da prvi čovjek Crkve u Hrvata još nije posjetio najveći koncentracijski logor u Hrvatskoj. Uostalom, i to je repriza naših svibanjskih svečanosti. Već godinama crkveni vrh izbjegava Jasenovac kao nevjerojatno trusno i vruće spomen-područje prema kojem, stječe se dojam, nema jasnoga stava.

Naravno da Crkva kao zajednica vjernika ne usuglašava svoje stavove, kao što su se stavovi usuglašavali partijski, da svećenstvo, kao i vjernici, imaju pravo na vlastito mišljenje, stavove i djelovanje, ako počiva na temeljnim kršćanskim vrijednostima i uvažava način života praktičnoga vjernika. Međutim, čini mi se da bi upravo crkveni vrh trebao prema Jesenovcu imati jasniji stav, a osuda ondje počinjenih zločina trebala bi se čuti upravo s tog vrućeg spomen-područja. Ovako, stječe se dojam da su crkvenom vrhu mrtvaci s Bleiburga vredniji nego oni iz Jasenovca, koje uvijek spominje nekako uzgred i zato što se mora, a ne zato što su svi ljudi pred smrću i pred Bogom jednaki. Nedolazak crkvenoga vrha u Jasenovac odašilje opasnu poruku kako se jedne žrtve ozbiljno oplakuju, a druge su samo neka vrsta civilizacijskog pokrića. Budući da je partija preko svojih komesara i glasila sustavno desetljećima optuživala hrvatsku Katoličku crkvu kao suučesnika zločina u Jasenovcu, budući da se govorilo o fratrima koljačima i budući da je tu puno zlonamjernih i loših stvari rečeno i napisano, upravo zbog toga crkveni bi vrh trebao na Jasenovac u nekom budućem svibnju reagirati oštro, jasno i nedvojbeno. Velikom misom i dužnim poštovanjem na licu mjesta. Svako kolebanje zapravo je dolijevanje ulja na vatru naših temeljnih društvenih podjela i postavljanju bogohulnog pitanja: koliko hijena vrijedi koja žrtva?

Politička trgovina mrtvacima, uvijek opterećena znatnim emocionalnim energijama, pokazuje se prilično profitabilnom na kratke staze, a u biti uvijek i bez iznimke radi protiv onoga tko trguje. Budući da Crkva nije politička partija, nema glasače, ne izlazi na izbore svake četiri godine, nema ni potrebe ulagivati se najnižim strastima dijela svojih vjernika. Ili onih koji se takvima deklariraju. Upravo u tome i jest njena snaga. Zato mi nije jasno zašto se uporno izbjegava ta snaga upotrijebiti za nužne korekcije u hrvatskom društvu, kao i za dokidanje besmislenih podjela na partizane i ustaše u vremenu kad bi to trebalo biti smiješno. A stvar je u biti jednostavna. Krene se s Kaptola, recimo, Vlaškom prema istoku, produži Maksimirskom prema Dubravi, kod Sesveta se skrene na autocestu, prođu se Dugo Selo i Ivanić Grad, vozi neko vrijeme prema Kutini pa se prođe i Kutina a onda se, kod Novske, skrene desno i ondje lijepo piše: Jasenovac. Sat i pol lagane vožnje. I nešto cestarine.