Vedrana RudanRiječki kardiokirurg Šimić više je za Hrvatsku učinio primajući iz ruke nacionalne Heroine pet tisuća eura nego da je operirao ........... bolesno srce. Zašto ove točkice? Na njihovo mjesto htjela sam umetnuti ime i prezime čovjeka koji je svim Hrvatima heroj a ne zločinac. Mislila sam, mislila, mislila i mislila... Nema ovdje heroja. Ali, kako pokazuje slučaj Šimić, ima zlikovaca koji uzimaju pare umjesto da samo liječe. Ne bih se vraćala na ovu prastaru temu da u ponedjeljak na ekranu Hrvatske televizije nije opet osvanula gospođa koja je Šimiću uvalila lovu odjevena u žicu i mikrofon. Stara priča stoti put. Tati je život visio o koncu, otišli su Šimiću, Šimić je rekao da smrt nije strašna, tata je plakao, kći je čula da Šimiću treba platiti, svi su to znali, otišla je na policiju, tamo su joj navukli žice i dali eure, vratila se Šimiću, uzeo je novac, ostavljeno mu je vrijeme da je prijavi, nije je prijavio, ostalo su blistavi trenuci hrvatske pravde. Nakon tko zna koliko godina napaćeni, opljačkani, rezignirani, depresivni, bolesni hrvatski narod dobio je Policiju i ono još važnije, Heroinu. Jebeš zemlju bez heroja. Heroina ima sve ono što treba imati heroina. Hrabrost, ljubav prema Pravdi i Istini, ljubav prema tati i Domovini koju mnogi građani smatraju onim što ona zapravo nije, leglom zla i korupcije kojem nitko ništa ne može. E, može, mislila je Heroina. Nije gospođa samo mislila, ona je i u č i n i l a nešto.

U žicama nam je otkrila Hrvatsku kakvu ne poznajemo: živimo u divnoj zemlji u kojoj Zločin ima ime i prezime, inkarniran je u visokom, debelom, bešćutnom gospodinu opsjednutom potrebom da živi na visokoj nozi u velikoj kući koju je gradio i izgradio na bolesnim srcima bijednih Hrvata. Ah, vjerojatno su uzdahnuli mnogi, aleluja, aleluja... Ima Boga, pardon, ima policije, ima suda, ima Državnog odvjetništva, o Heroini da se i ne govori. Pa ipak, neka mi bude dopušteno, sretna sam i presretna što meni jest dopušteno, da postavim, ne znam kome, nekoliko pitanja. Ako se složimo i bez suda da je Šimić zločinac, tko nam brani, što je s onima koji na riječkim srcima nisu okrvavili ruke, ali jesu odgovorni? Sjetimo se Haaga i naših sirotih generala. Nisu ni klali ni palili, a ipak im prijeti dugogodišnja robija zbog zapovjedne odgovornosti? Gdje je Haag za Šimićeve generale? Smije li se u jednoj pristojnoj budućoj europskoj zemlji suditi kardiokirurgu koji je godinama od bolesnika uzimao novac a da nitko ne porazgovara s njegovim generalom u obliku i liku ministra zdravstva Ljubičića? Lakše se odričemo Gotovine koji je, to svi znamo, heroj a ne zločinac, nego gospodina Ljubičića koji sigurno nije heroj, ali jest plaćen da zna što mu po lokalnim bolnicama rade zločinci. Netko će reći, veći je zločin paljenje srpskih kuća nego naplaćivanje rezanja hrvatskih srdaca. Ej, čekajte malo, možda ipak nisam jedina kojoj teže pada gašenje hrvatskog srca nego dim iz srpske kuće? Ako nama Hrvatima ne bude na duši sudbina nas Hrvata, kako ćemo se moći boriti za srpska prava? Manjini je u svakoj zemlji dobro samo ako većini srce nema opake ekstrasistole. Želim biti sasvim jasna. Zemlja Hrvatska je abolirala mnoge zločince koji su u Domovinskom ratu počinili zločine koji nisu bili ratni zločni. Zašto ista Hrvatska ne bi abolirala zločince koji su u domovinskom miru učinili zločine kad već ostavlja na miru generale domovinskog mira.

Priznajte, nije fer, hrvatski ratni generali imaju Haag, hrvatski mirni generali opušteno šeću. Jesu li se za to u ratu borili naši ratni generali, hoće li za to u miru robijati naši ratni generali? Kad već govorim o hrvatskim generalima mira koje bih ja osobno radije vidjela u tamnici nego hrvatske generale Domovinskog rata, reći ću i što mislim o gospođi Heroini. Sigurna sam da je protiv svoje volje u medijima, nitko normalan ne voli javno govoriti o svojoj muci, ništa nemam protiv nje osobno, podržavam sve što je učinila, smeta mi samo to što u medijima često iz njenih usta čujemo prvi dio herojske priče. Što je s drugim dijelom? Gospodin tata, na smrt bolestan, došao je pod hitno pod nož najuglednijem hrvatskom zagrebačkom kardiokirurgu. Hvala bogu, časni gospodin spasio mu je život u posljednji čas. I opet bi netko zloban poput mene postavio nekoliko pitanja. Je li gospodin tata došao na operaciju mimo liste, ako jest, koga je preskočio, je li taj umro ili je ugledni kardiokirurg i častan čovjek radio prekovremeno? Kako rade kardiokirurzi kad rade prekovremeno? Je li gospođa Heroina, prije nego što je gospodin tata otišao pod zagrebački nož, i zagrebačkom liječniku otišla odjevena u žice ili je k njemu tata otišao sam?

Ako je Šimić primao lovu godinama, je li policija, potaknuta tim zločinom, slala nekakve heroje i drugim hrvatskim kirurzima da im nude lovu? Ako jest, a jest, nije Šimić valjda jedini, zašto nam nikad nisu priopćili da Šimić jest j e d i n i liječnik u Hrvatskoj koji uzima lovu? Bilo bi nam lakše, možda bismo preko svojih predstavnika u Saboru za gospodina Šimića tražili aboliciju, ipak nam je draži on nego neki, protiv naše volje abolirani, Jovan. A zašto se u Hrvatskoj stalno govori o zločinima i zločincima, a gotovo nikad o herojima? A kad nam mediji i policija uvale Heroinu, onda je to gospođa koja je samo policiji izručila riječkog doktora da bi njen tata dobio zagrebačkog. I opet će netko zloban reći, kakva zemlja, takvi heroji. A netko dobronamjeran će reći, bolje ikakvi heroji nego nikakvi. A onda će opet neki zlobnik reći, ako su heroji u žici, onda su zločinci na slobodi. A ako su zločinci na slobodi, ima li heroja? I kako se zove zemlja u kojoj heroji hodaju okovani žicom?