Objavljeno u Nacionalu br. 601, 2007-05-22

Autor: Maroje Mihovilović

IZNENAĐENJE U FRANCUSKOJ VLADI

Zaštitnik Dubrovnika postao Sarkozyjev šef diplomacije

BERNARD KOUCHNER, ugledni francuski humanitarac i socijalist, postao je neočekivano ministar vanjskih poslova u šarolikoj vladi novog predsjednika Sarkozyja

VLADA SVIH FRANCUZA Novi predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio je vanjske poslove u vladi povjeriti socijalističkom političaru Bernardu KouchneruVLADA SVIH FRANCUZA Novi predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio je vanjske poslove u vladi povjeriti socijalističkom političaru Bernardu KouchneruNovi francuski predsjednik Nicolas Sarkozy neposredno nakon izborne pobjede sastao se u vili nedaleko od Versaillesa sa svojim savjetnicima. Objavio je da će nova vlada imati manji broj ministarstava od dosadašnjih i biti sastavljena prema kriterijima što ih je sam istaknuo u predizbornoj kampanji: obećao je da će u vladi biti mnogo žene, da će to biti vlada svih Francuza i da će stoga značajne resore ponuditi političarima centra, pa čak i ljevice. Čak i prije nego što je objavljeno ime premijera, otkriveno je da Sarkozy jedno od najznačajnijih ministarstava, ono vanjskih poslova, nudi socijalističkom političaru Bernardu Kouchneru, bivšem Mitterrandovu ministru zdravstva i administratoru UN-a na Kosovu.

Bila je to prava senzacija jer se nagađalo da će to mjesto dobiti dosadašnja ministrica obrane Michèle Alliot-Marie, kao nagradu što se početkom godine povukla iz predizborne kampanje i iz tabora dosadašnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca prešla u Sarkozyjev tabor i podržala njegovu kandidaturu. Kouchner nipošto ne pripada Sarkozyjevu krugu, štoviše, doima se ideološki udaljenim od njega, a postoji i jedan povijesni razlog zašto se ta suradnja dosad smatrala nevjerojatnom. Kouchner se politički formirao na baštini studentskog ljevičarskog revolta iz svibnja 1968. u Parizu, a Sarkozy je nedavno izjavio da je njegov cilj iz francuske političke svijesti ukloniti “moralnu baštinu” toga razdoblja.

Iz tog imenovanja može se iščitati kakva će biti Sarkozyjeva vanjska politika. Nije slučajno za ministra izabrao osobu od akcije kakav je Kouchner, čovjek koji ima posebnu viziju kako moćna zemlja treba djelovati u svijetu, čovjek humanih stavova spreman da mijenja svijet, koji suosjeća s patnjama siromašnih zemalja, s ljudima pogođenima ratom i nevoljama, proeuropski orijentiran, ali i prijateljski nastrojen prema SAD-u. Za Hrvatsku je ključno to što Kouchner izvrsno poznaje prilike na području nekadašnje Jugoslavije, u tančine zna tko je što činio u jugoslavenskom krvavom raspadu i smatra da je za dobrobit ovog prostora najpovoljnija europska integracija.

Kouchner je rođen 1. studenoga 1939. u Avignonu na jugu Francuske u židovskoj obitelji. Studirao je medicinu u Parizu i u svibnju 1968. organizirao studentski štrajk na medicinskom fakultetu. U mladosti je bio član Komunističke partije, ali je već i prije nego što je diplomirao prešao u Socijalističku stranku.

Kao mladi liječnik uočio je nepotrebna ograničenja u liječničkom pozivu u situacijama kad se medicinska pomoć treba pružiti nastradalima u ratovima i velikim prirodnim katastrofama. U takvim situacijama trebao je reagirati Međunarodni Crveni križ, koji je za to imao međunarodni mandat, ali neki sukobi u drugoj polovini XX. stoljeća pokazali su da ingerencije Crvenog križa nisu dostatne. To je posebno pokazalo iskustvo liječnika dobrovoljaca u građanskom rata u Nigeriji potkraj 60-ih. Vladine snage ubijale su i izgladnjivale brojne pripadnike plemena Ibo u provinciji Bijafri. Međunarodni Crveni križ imao je svoje liječničke ekipe, no prema Ženevskim konvencijama njihova je medicinska pomoć bila ograničena voljom nigerijske vlade, koja nije dopuštala da se pomogne Iboima. Neki liječnici to su smatrali nedopustivim i zaključili da se medicinska pomoć ne smije ograničavati političkim i državnim okvirima. Bernard Kouchner je tada s nekoliko kolega osnovao dobrotvornu organizaciju Liječnici bez granica. Njen je glavni cilj pružati medicinsku pomoć onima kojima je potrebna, bez obzira na granice, vlade i lokalne moćnike, uz uvjerenje da će im sama njihova humana zadaća “otvarati sva vrata”. To se uvelike pokazalo točnom procjenom.


Nakon toga nije bilo velikog sukoba, katastrofe, izbjegličke drame ili epidemije gdje se nisu smjesta - brže i smjelije od ostalih - pojavili i Liječnici bez granica. Bili su u Nikaragvi nakon potresa, u Hondurasu za građanskog rata, u Libanonu od početka građanskog rata, u Tajlandu su se brinuli za kambodžanske izbjeglice, u Sudanu, Čadu, Keniji, Kurdistanu, na području Jugoslavije koja se raspadala u ratu bili su od početka sukoba, u Ruandi i na brojnim drugim mjestima. Kouchnerovo djelovanje imalo je velik odjek pa su po uzoru na Liječnike bez granica osnovane i manje slične humanitarne organizacije, kao što su Liječnici svijeta, britanska Medicinska pomoć za Palestince, američka Afrička medicinska fondacija itd. Organizacija je 1999. dobila Nobelovu nagradu za mir.

Biti “liječnik bez granica” znači požrtvovnost, golem rizik i očitu želju da se pomogne drugima bez obaziranja na vlastite karijerističke i materijalne probitke. Rad je dobrovoljan, primaju se samo liječnici i bolničari iznimnih sposobnosti, jer u takvim uvjetima slabost nije dopuštena. Plaća je 700 dolara mjesečno, što je mizerija za liječnike na Zapadu. Angažiraju se na šest mjeseci, ali mnogi nakon prve “runde” smjesta potpisuju nove ugovore. Dobrovoljaca ima dovoljno: kad je potres razorio Armeniju, u roku od 72 sata već su na terenu bili prvi od 700 liječnika i bolničara. Trenutačno za tu organizaciju radi 3000 liječnika, bolničarki i drugog medicinskog i tehničkog osoblja.

SVE ŽENE SARKOZYJEVE VLADE: ministrice Michèle Alliot-Marie (unutarnji poslovi), Valerie Pecresse (znanost), Roselyne Bachelot (zdravstvo), Christine Lagarde (poljoprivreda) i Rachida Dati (pravosuđe)SVE ŽENE SARKOZYJEVE VLADE: ministrice Michèle Alliot-Marie (unutarnji poslovi), Valerie Pecresse (znanost), Roselyne Bachelot (zdravstvo), Christine Lagarde (poljoprivreda) i Rachida Dati (pravosuđe)Brojni ljudi diljem svijeta zahvaljuje svoj život i zdravlje tim ljudima koji se pojavljuju sa svojim znanjem i opremom gdje je najpotrebnije, bilo da je riječ o potresu u Armeniji ili egzodusu Kurda. Ali i njihova politička uloga jednako je važna, jer im je u jednoj međunarodnoj sferi uspio izvanredan pomak, upravo time što ne poštuju državne okvire i svoju misiju provode isključivo u odnosu prema onome komu je ona potrebna. Kako kaže Kouchner: “Čovjek koji umire uvijek je samo čovjek koji umire, i to je jedino važno.”

Do Liječnika bez granica vlade, režimi lokalne vlasti smatrali su da imaju pravo određivati tko će i pod kojim uvjetima dobivati liječničku pomoć, pa i onu dobrovoljnu iz inozemstva. Liječnici bez granica pokazali su da vlade na to ne mogu imati isključivo pravo, da svatko, neovisno o ratnom ili političkom sukobu, ima pravo na liječničku pomoć, a oni, kao humanitarna nepolitička organizacija, koju ne zanimaju uzroci sukoba, imaju pravo tu medicinsku pomoć pružiti. Taj liječnički koncept proširen je i na druge vrste humanitarne pomoći, a taj koncept nepriznavanja državnih granica i suvereniteta postaje legitiman i u širim akcijama. Neki svjetski političari, koji humanitarnu pomoć zemljama u nevoljama ne vide samo kako “hranjenje usta”, nego i kao put da se pomogne političko rješenje krize, smatraju da bi svjetska zajednica morala u svakoj političkoj krizi preuzeti više od Kouchnerova koncepta. Kouchner je 1977. prepustio neposredno vođenje organizacije drugima, a 1980. je napustio Liječnike bez granica jer se nije slagao s nekim aspektima politike novog vodstva. Zalagao se da organizacija ima i stanovitu političku ulogu te djeluje i kao svjedok događanja i o tome obavještava međunarodnu javnost, kako bi ona mogla reagirati da se pojedini sukob prekine. Osnovao je novu organizaciju Liječnici svijeta, koja je djeluje vrlo slično, ali je politički aktivnija te i dugoročno pomaže nerazvijenim zemljama da poboljšaju zdravstvene službe i higijenske prilike.

Kouchner je potkraj 80-ih postao i značajni suradnik francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda i istaknuti socijalistički političar. U ratovima na području nekadašnje Jugoslavije kao član francuske vlade zadužen za humanitarna pitanja iznimno se angažirao i pomogao da se ublaže stradanja civila, ali bilo je i prigovora s raznih strana. U Bosni su mu bošnjački predstavnici predbacivali da je svodeći međunarodnu pomoć na humanitarni aspekt otupio političku pomoć, koju su oni očekivali od Zapada. Srbi su pak bili kivni na njega jer je njegovo djelotvorno organiziranje medicinske pomoći i pomoći u hrani pomagalo bošnjačkim enklavama, pa i Sarajevu, da prežive, pa su propali srpski planovi da iscrpljivanjem i izgladnjivanjem opkoljenog bošnjačkog stanovništva prisile Bošnjake na predaju i tako ostvare svoje ratne ciljeve.

U VLADI LIONELA JOSPINA (u sredini) Kouchner je bio ministar zdravstva, s kolegama iz vlade Nicole Péry, Martine Aubry i Claudeom BartoloneomU VLADI LIONELA JOSPINA (u sredini) Kouchner je bio ministar zdravstva, s kolegama iz vlade Nicole Péry, Martine Aubry i Claudeom BartoloneomBeogradski mediji Kouchnera su prikazivali kao dijaboličnog protivnika Srba, posebno nakon što su se umnogostručili konvoji pomoći Bošnjacima koje je on organizirao. Srpska taktika u istočnoj Bosni satojala se u tome da bošnjačke enklave uništavaju blokadom i glađu, a Kouchner je svojim konvojima s hranom i lijekovima razbijao te blokade. Srpski mediji napadali su ga da je kriminalac, tvrdeći da njegove konvoje organiziraju sumnjivi tipovi. Čak su 1993. srpske organizacije u Francuskoj organizirale demonstracije protiv njega na pariškom Trgu Republike. Nekoliko tisuća Srba ulicama je nosilo transparente vikalo “Srbija, Srbija!”, “Srbija, Francuska!”, “Slobo, ne daj se!” i - “Kouchner - ubojica!”. Na zboru su govorili predstavnici Srba koji žive u Francuskoj, ali i jedan francuski general, te srpski akademik Veselin Đuretić, predsjednik Društva srpsko-francuskog prijateljstva. Glavna tema njihovih govora bilo je tobože pogrešno izvještavanje francuskih medija, “satanizacija Srba u francuskim medijima”. Mnogo se spominjao i Kouchner, koji je bio vrlo kritičan prema srpskoj strani u ratu i upravo se tada nalazio u Sarajevu u sklopu još jedne od svojih brojnih humanitarnih misija.

Kouchner je potom dvije godine bio francuski ministar zdravstva, a potom se kandidirao na parlamentranim izborima i angažirao u radu raznih lijevih stranaka. Vratio se 1999. na Balkan kad ga je glavni tajnik UN-a Kofi Annan imenovao prvim međunarodnim administratorom Kosova nakon NATO-ove vojne intervencije. Na tom položaju bio je dvije godine. Kouchner je 2003. bio jedan od rijetkih francuskih političara koji se nisu protivili američkoj intervenciji u Iraku, smatrajući da međunarodna zajednica ima moralnu dužnost srušiti s vlasti krvoločnog diktatora kakav je bio Saddam Hussein. On je imao ambicije da dođe na čelo neke velike međunarodne humanitarne institucije pa se 2005. kandidirao za visokog povjerenika UN-a za izbjeglice, ali je to postao bivši portugalski premijer António Guterres. Sljedeće godine kandidirao se za direktora Svjetske zdravstvene organizacije, ali je to postala Margaret Chan, Kineskinja iz Hong Konga.

Kouchner je od 1998. član Socijalističke stranke i postao je jedan od najmoćnijih i najuglednijih socijalističkih političara, tzv. “socijalističkih slonova”, pa se čak nagađalo da bi se i on mogao kandidirati za predsjednika . Ipak, nije dobio dovoljnu podršku u stranci nego je snažno podržao socijalističku kandidatkinju Ségolène Royal. Lani je raspravljao o mogućnosti da se u Francuskoj stvaraju vlade u kojima će biti ministri i iz druge političke opcije i dao do znanja da bi bio spreman sudjelovati u takvoj vladi. Čini se da je to bio signal Sarkozyju, koji je to također najavljivao bude li izabran. Kouchnerovo imenovanje za ministra vanjskih poslova u Francuskoj je naišlo uglavnom na pozitivne komentare, čak i na ljevici, gdje nema glasnih prigovora da je izdao svoju političku opciju. Uostalom, vlada koju je sastavio Sarkozy, a na čijem će čelu biti njemu bliski bivši ministar François Fillon, posebna je i po tome što je u njoj gotovo jednak broj muškaraca i žena. Među njima ima i vrlo iskusnih političara, kakav je bivši premijer Alain Juppé, bliskih Sarkozyjevu prethodniku Jacquesu Chiracu, ali i vrlo mladih ljudi, kao što je nova ministrica pravosuđa, 41-godišnja Rachida Dati, koja je k tomu i imigrantskih alžirsko-marokanskih korijena i muslimanka. Sarkozy je dovođenjem Kouchnera u svoju vladu uputio važne poruke i francuskim socijalistima, ali i Amerikancima, i zemljama u razvoju, a dovođenjem Rachide Dati i Africi, i arapskom svijetu, a posebno mladim useljenicima iz sjeverne Afrike u predgrađima francuskih gradova - da će se vlada i o njima brinuti. Ti su mladi najveći protivnici Sarkozyja a svoje neprijateljstvo najočitije su iskazali velikim neredima 2005.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika