Srećko JurdanaSvoju kandidaturu za šefa stranke Milan Bandić najavio je na velika medijska zvona, predstavljajući se za SDP na neki način kao dar, ili oblik Božje milosti. Njegova kandidatura ne iznenađuje; da se nije kandidirao, to bi bilo iznenađenje. Ne radi se u tom kontekstu samo o Bandićevu egu koji kronično traži javnu pažnju i funkcije, nego i o obvezama prema njegovoj zagrebačkoj partijskoj klijenteli koja od Bandića živi, i želi iz interesnih pobuda utjecati na razvoj događaja. SDP bi moglo preuzeti ime koje će Bandića pokušati marginalizirati ili barem ograničiti u ekspanzionizmu, i tome se mora parirati provjerom može li upravo Bandić postati univerzalni nasljednik SDP-a od Račana. Jasno je da pojam Bandića ne čini samo on, nego i niz ljudi koji su s njim financijski povezani, i žele mu iz tog razloga sve najbolje u životu i karijeri.

Linićevo suprotstavljanje u alegorijskoj formiU svojoj frakciji Bandić je nesumnjivo capo di tutti i capi, jer preko njega idu poslovi, ali u SDP-u kao cjelini on ima protivnike. Vodeći ljudi stranke danas nastoje prigušiti svoje unutarnje razlike i antagonizme, s razlogom procjenjujući da bi njihovo isticanje moglo oslabiti javni status SDP-a uoči izbora novoga vođe i izbora uopće. Medijska retorika stoga taktički završava na uzajamnim čestitkama na kandidaturi. Sklad je, međutim, prividan, i mogao bi - pobijedi li Bandić - ubrzo nakon konvencije prerasti u eksploziju. Blagi disonantni tonovi mogli su se dosad čuti jedino od Slavka Linića, koji je na sastanku Glavnoga odbora - u zanimljivim vremenima to se zvalo “izvršni komitet centralnoga komiteta” - primijetio u povodu Bandića da ista osoba ne može, zbog prevelikih obveza, voditi u isto vrijeme i stranku i grad poput Zagreba.

Neposredni smisao Linićeve primjedbe može se načelno dovesti u pitanje, jer po istoj logici šef SDP-a ne bi mogao biti ni premijer, kao što je to bio Račan. Vjerojatnije je da je njegova izjava refleks tinjajućeg nezadovoljstva dijela stranke mogućnošću da Bandić preuzme SDP, koje je kroz Linićeva usta u alegorijskoj formi došlo do izražaja. I Bandićeva odsutnost sa sjednice spomenutog odbora može se možda shvatiti kao naznaka nezadovoljstva stranačkim stavovima prema njegovim ambicijama. Umjesto na spomenuti sastanak, čovjek je radije otišao u Hercegovinu na nekakvu jogging-seansu, sugerirajući da mu je komunikacija s njegovim lokalnim simpatizerima važnija od internih partijskih polemika, obrane vlastitoga lika i djela i bistrenja stranačke taktike i strategije koja mu nije bezrezervno naklonjena.

Milijunaš obuzet osjećajem svemoćiBandić je oblik strateške opasnosti za SDP, i dio ljudi u stranci toga je svjestan. Dopuštajući Bandiću da se razvije u snažnu i autonomnu partijsku figuru, Račan je za SDP prividno osvojio Zagreb, ali doveo se u isto vrijeme u politički položaj doktora Frankensteina koji nije u stanju kontrolirati ponašanje svoga proizvoda. Pokojni gospodin Račan emanirao je u svome odmjerenome liku duh građanske socijaldemokracije, nespojive s Bandićevim agresivnim interesnim pragmatizmom, manje-više nezainteresiranim za vrijednost velikih ideja ako mu one ne donose opipljivu korist. Premda sa svojim stanovima i kućama nije bio nikakav siromah, Račan je uspješno ostavljao dojam da politiku nije preko mjere zloupotrijebio u materijalističke svrhe, za razliku od Bandića koji je u projekcijama svoga osobnoga bogaćenja potpuno neopterećen javnim obzirima.

Položaj gradonačelnika Bandić je iskoristio za sklapanje niza poslovnih nagodbi na račun zagrebačkih interesa, i u tom procesu postao je milijunaš obuzet osjećajem svemoći. Na jednoj strani on ljudima prodaje demagogiju o zaštiti zagrebačkoga zelenila i ukupnoga urbanoga identiteta, na drugoj sve slobodne i sačuvane prostore u Zagrebu utrapljuje beskrupuloznim građevinskim profiterima, za čije je interese spreman dehumanizirati grad i ulaziti u opsežne antiurbanističke zahvate u zonama koje su u svakoj civiliziranoj gradskoj sredini nedodirljive. Manevarski prostor za takvo inokosno ili bahato ponašanje kreirao je formiranjem svoje privatne interesne skupine čije je pojedine pripadnike doveo na ključne položaje u Zagrebu.

Kriticizam protiv hadezeizacije socijaldemokracijeTa Bandićeva skupina danas u SDP-u funkcionira kao stranka unutar stranke, i podložna je u prvome redu vlastitim internim pravilima djelovanja, a tek formalno pravilima koja nameće središnjica. I Račan je bio preslab da se odupre utjecaju te frakcije, a nakon njegove smrti ona nesumnjivo želi ne samo zadržati nego i proširiti svoju moć. Bandić je udarna igla tih pretenzija. Protiv njega je, međutim, većina onih koji nisu s njim, jer jasno im je što bi za image SDP-a značilo podvrgavanje stranke utilitarnome zemljačkome mentalitetu. U najavi svoje kandidature Bandić je zaključio kako je “najveća konkurencija sam sebi”, i u tome je bio u pravu. Po političkoj prodornosti, a i organizacijskim sposobnostima, bio bi u stranci nezaustavljiv da ga ne ograničavaju njegovi vlastiti hendikepi: paktovi s tajkunima, zanemarivanje proceduralnih propisa u javnim poslovima, težnja za vlastitim probicima na račun javnoga interesa, slaba retorika, nedostatak građanskoga stila (jedenje istom žlicom s Ljuštinom).

Konkurenti su mu slabi, ali psihološki bolje korespondiraju s SDP-om od njega. Bezlični Zoran Milanović ili konfuzna Željka Antunović u stanju su ipak na životu održati nekakvu kritičku socijaldemokratsku crtu, nasuprot retrogradnoj hadezeizaciji stranke kakva se skriva u podtekstu Bandićeva nastupa. S Bandićem SDP može dobiti izbavitelja, ali - slikovito rečeno - po uzoru na glavni lik starog Papićeva filma.