U nedjelju sam bio na otvaranju nove TDR-ove tvornice u Kanfanaru, mjestu desetak kilometara od Rovinja. Nešto takvo nema ni Francuska, ni Engleska, ni Njemačka... Velebno zdanje s prekrasno uređenom okolinom odmah mi je skrenulo misli na Marija Ivekovića, meni inače simpatičnog sindikalnog aktivista, koji je huškao radnike Tvornice duhana Zagreb protiv njihovih vlasnika iz TDR-a. Velika skupina radnika izvodila je nekoliko mjeseci predstavu pred medijima, ne želeći otpremnine, ne želeći ići raditi u Kanfanar, ne želeći se pomaknuti iz svojih pogona u centru Zagreba... Nadam se da su oni koji su protestirali u režiji sindikata bili sada na otvaranju tvornice u Kanfanaru i vidjeli koliko su bili zavedeni. Kako je netko mogao pomisliti da bi proizvodnja, svejedno čega, cigareta, bombona ili čokolade, mogla opstati u centru tako velikog grada kao što je Zagreb? Možda je to i moglo biti prije deset godina, ali danas, kad poduzetničko razmišljanje i kapital kroje odnose, stvari se stubokom mijenjaju.

I to je dobro, jer jedino poštujući poduzetničku logiku ova država može ići naprijed. Dan prije vidio sam drugo čudo u Istri, također poduzetničko, koje je napravio Dražen Golemović izgradivši prekrasne vile u unutrašnjosti Istre, u zaleđu Poreča. Osim što izgledaju bolje nego one u Provansi i Toskani, Golemović je imao poduzetničku viziju i hrabrost da se makne od obale u unutrašnjost Istre s potpuno novim projektima koji poštuju okolinu, tradiciju, funkcionalni su i pravi ukras za okolinu. Na takav model gradnje, kakav je nastao u Golemovićevoj glavi, morali bi se ugledati i ostali u Hrvatskoj koji misle na budućnost i ne vide daljnji razvoj u betonizaciji i apartmanizaciji hrvatske obale. Sve ovo što sam dosad opisao rezultat je poduzetničke inicijative koja jedina može spasiti gospodarstvo i podići standard stanovništva. To nikad neće učiniti država, kojoj se svi žale i traže od nje pomoć. Država ne treba nikomu pomagati, nego mora donijeti jasne i za sve jednake zakone koji potiču poduzetništvo, umjesto da ga koče. Sličan je primjer nedavno bio i u Splitu. Voljeli vi Željka Keruma ili ne, čovjek je uspješan poduzetnik.

Je li nekomu simpatičan ili nije, to nije važno - važna su njegova djela. A njegova su djela na stolu - od nule je, sa svojom sestrom Nenom, napravio jedno od najvećih trgovačkih i poduzetničkih carstava u Hrvatskoj. Prije dvije godine kupio je derutni hotel Marjan i odlučio od njega i zemljišta uz hotel napraviti nešto čime bi se ponosio cijeli Split. Ali dvije godine ne može dobiti dokumente za gradnju od lokalne vlasti, koja za to vrijeme nije mogla riješiti pitanje proširenja obale na tom dijelu i gradnje ceste. Zvuči smiješno da se projekt od 20-ak milijuna kuna, koliko košta to proširenje, koje bi za Split značilo spas i potpuno novu vizuru s novom, velikom marinom, nije mogao realizirati. Vidljivo je iz aviona da netko Kerumovu poduzetničku inicijativu koči i time stvara štetu ne samo Kerumu, nego i cijelom Splitu. Izgleda da je Kerum zaista morao izazvati skandal na lokalnom radiju i prozvati sve imenom i prezimenom kako bi se stvari pokrenule. Ali i to je dokaz da ima hrabrosti i da je čist, jer da nije, ne bi se tako javno usudio progovoriti o korupciji i kriminalu u gradskoj i državnoj upravi. I to je jedan od oblika poduzetničke hrabrosti koju netko ima ili nema. Onomu tko je ima treba pomoći, a ne zatući ga u samom početku, kao što su to izmišljeni “zeleni“ učinili s Horvatinčićevim projektom na Cvjetnom trgu. Umjesto da se izmijeni vizura jednog dosadnog centra, s oronulim zgradama i bez ikakva sadržaja, skupina glumaca, kojima se manipulira kao što se manipuliralo radnicima TDZ-a, sprječava jednu poduzetničku inicijativu od koje bi svi imali koristi, a najviše građani Zagreba. Pritom ne treba uzeti za zlo što poduzetnik u tom projektu zaradi, jer svatko, tko je bio sposoban, imao viziju, brzinu i odlučnost mogao je biti na mjestu Tomislava Horvatinčića i mogao je napraviti takav projekt. No očito uvijek postoje oni koji grade i oni koji ruše. U ovom slučaju su oni koji ruše upravo ti tzv. “zeleni“ koji rade u nečijem interesu. No taj interes sigurno nije interes građana Zagreba. Ima, naravno, i loših poduzetničkih primjera.

Prošlog tjedna bio sam i na promociji Požega Newsa u Požegi. Ondje se tog posla prihvatio marljiv čovjek poduzetničkog duha Radoslav Galić. Na promociji me upoznao s načelnicima općina oko Požege, među ostalima i s Bobanom, načelnikom općine Velika. Bistre, plave oči najmlađeg gradonačelnika u Hrvatskoj pozivaju na pomoć. Čovjek je već godinu i pol dana bez plaće, u općini koja ima budžet od pet milijuna kuna, nemaju sada, sredinom godine, ni za poštanske marke, telefoni su im isključeni, gradić je u raspadu. I to je rezultat poduzetničke inicijative - samo ovaj put pogrešne i nekontrolirane. Vlado Zec, vlasnik Kamen Ingrada, danas s boravištem u zatvoru, unesrećio je cijeli kraj, zaštićen nogometno-političkim kriminalnim lobijem. Unatoč tomu, i brojnim katastrofalnim iskustvima iz doba Tuđmanove privatizacije, danas je u Hrvatskoj gotovo s divljim poduzetništvom, i to nas treba veseliti i davati nam nadu u bolju budućnost. A za nju se Hrvatska, bez obzira na to što još uvijek nije u Europskoj uniji, ne bi trebala bojati. Iako se uvijek kaže da nikada nije bilo teže, treba samo pogledati gdje je Hrvatska danas, a gdje je bila prije deset godina. To je neusporedivo. A za to su najzaslužniji upravo poduzetnici, od kojih većinu više ne bi trebalo zvati tajkunima. To je riječ koja pripada nekim drugim, ružnim vremenima, koja se više nikada ne bi smjela ponoviti.