Proveo sam divan tjedan u Bavarskoj: nitko mi nije blendao na autoputu, nitko mi nije trubio, nitko uzeo prednost; nikoga nisam vidio da prođe na crveno, nitko na ulici nije telefonirao na mobitel; nigdje nema jumbo plakata, u podzemnoj nema nigdje kontrole karata, ulice nisu zakrčene bezbrojnim kantama za smeće kao u Zagrebu, nego ih drže daleko od pogleda prolaznika; kafići su u radno vrijeme prazni, dućani se u centru Münchena otvaraju tek u pola deset ujutro, a nedjeljom su šoping centri zatvoreni. Upoznao sam Milana s tim divotama, a on mi je rekao da nikad nisam bio ništa drugo nego prokleti Švabo. To mi je istočni grijeh u njegovim očima: kad radim od jutra do mraka, radim jer sam Švabo; kad padnem u depresiju, to je zato što sam depresivni Švabo; kad kišem od alergije, i to je zato što sam genocidni Švabo koji ga želi zaraziti. Ili mi prigovara da sam iz Haulikove. (Sjećate se kad je Matija Dedić Edi Maajki rekao da što mu soli pamet neki dotepenac, njemu koji je iz Haulikove? I to baš Matija Dedić kome se otac rodio u selu po imenu Rupe!). Uzalud sam Milanu dokazivao da nisam iz Haulikove, nego da sam se rodio u jednom predgrađu (Podsusedu) i od tamo preslio u drugo (Novi Zagreb) i da nijedno nije glamurozno. Uzalud da nisam nikakav Švabo, slabo znam njemački i rijetko tamo idem. Ali Milan zatupio pa zatupio, pravi glupi Hrvat koji se zapikne na prezime. I sad sam konačno našao u jednoj knjizi o masonima i sličnim djetinjarijama (Moć iz tame - tajna društva na djelu, IPD Rijeka) opis moje postoj(e)bine: zahvaljujući pukom slučaju što se nalazila na pola puta između Beča, Sankt Peterburga i Berlina ondje su se 1820. sastali ruski i pruski car s knezom Metternichom. Rodno mjesto mojeg prapradjeda autor knjige naziva "zabačeno selo u austrijskoj Šleskoj... smješteno Bogu iza leđa" te napominje da su na ulicama bile takve kaljuže da je gradsko vijeće stavilo na njih daske da se šetači ne podave. Metternich je sa svoje strane pak zabilježio kako su se prolaznici pred ruskim carem Aleksandrom morali sklanjati u blato, toliko su uske te daske bile, ali da je u blato silazio i car ako bi mu ususret naišla koja žena, recimo moja prapraprabaka. Jesi li sretan sada, pitam Milana? On nešto petlja, ne odgovara mu reći ni 'da' ni 'ne' - toliko se uživio u ulogu zdravoga i kršnoga Dalmatinca kojega omalovažavaju u hohštaplerskom Zagrebu. Ali reći ću vam istinu: nije on nikakav kršan Dalmatinac s Biokova, ni blizu nije barbarogenij kakvim se lažno prikazuje. Rođen je u Frankfurtu na Maini - prvi su zvuci koje je čuo bili na njemačkom, prvi mirisi koje je udahnuo bili su mirisi frankfurtskih kobasica, a prvi ljudi koje je ugledao iz kolica žurili su na sajam knjiga. A ti se prvi dojmovi ne zaboravljaju. Nijemac, to je on! Okupator moje pažnje, napadač mojeg mira! I što se prije pomiri s tim što je i tko je, bit će nam svima lakše. Kako bi rekao Igor Rajki: tko nije spoznao sebe, tko ga jebe.