Nakon što su demokrati u američkom Kongresu popustili i odobrili Bushevoj administraciji još stotinu milijardi dolara za ratove u Iraku i Afganistanu, polako se obistinjuje crni scenarij, na koji su uporno upozoravali neki od najuglednijih američkih ekonomista. Rat u Iraku ubrzano postaje preskup. Među ekonomistima vlada konsenzus kako bi konačna cijena rata mogla biti između 1,2 i 2 bilijuna dolara. Ta cifra, u trenucima kad u SAD-u buja nezadovoljstvo s javnim zdravstvom i obrazovanjem, jednostavno predstavlja luksuz na koji prosječan građanin nije spreman.

Cijeli problem nastao je i prije samog početka intervencije, kada je Pentagon, u nadi da će na taj način lakše doći do javne potpore, drastično srezao analizu troškova i tvrdio kako konačni ratni trošak neće biti viši od 50 milijardi dolara. U Bijeloj kući su ipak bili malo realističniji. Ekonomski savjetnik Lawrence Lindsay troškove je procijenio na 200 milijardi, a predsjednik Bush ga je zbog te izjave otpustio.

„Čak da je rat u Iraku odvijao po planu vojnih stratega, ti troškovi bi bili veći“, mišljenje je Williama Nordhausa, ekonomista s uglednog američkog svučilišta Yale. Nordhaus ističe kako se radi o dugogodišnjoj praksi američkih oružanih snaga da u startu podcijene buduće ratne troškove. „Učinili su to u Vijetnamu, učinili su to u prvom Zaljevskom ratu, učinili su to i u Iraku“, kaže Nordhaus.

Ipak, američki vojni planeri nikad u svojim analizama nisu predvidjeli ovakvu situaciju. Irak je u kaosu, godišnje pogiba preko 30 tisuća ljudi, a američka vojska usprkos slanju dodatnih trupa ne uspjeva stabilizirati zemlju. Vojni troškovi, te troškovi obnove Iraka, prema procjeni nezavisnog ekonomista Scotta Wallstena, iznose oko 300 milijuna dolara dnevno. U situaciji kad je očito da američka vojska nema niti nadzor nad zemljom, niti kvalitetnu strategiju izlaska, takve su cifre jednostavno preveliko opterećenje za američke porezne obveznike i, visokom cijenom nafte, iscrpljenu ekonomiju.

Ono što većina američkih državljana ipak ne zna, je da će rat u Iraku proizvoditi troškove i nakon što vojna intervencija završi. Joseph Stieglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i bivši savjetnik Clintonove administracije, procijenio je kako bi post-ratni troškovi mogli dosegnuti cifru od oko 350 milijardi dolara. Ponovno podizanje borbene spremnosti i kapaciteta američke vojske koštat će 100 milijardi, dok je cijena zbrinjavanja svih ratnih veterana negdje oko 250 milijardi dolara.

Ove su „crne“ prognoze u američkoj javnosti potaknule žestoku debatu o tome što se sve moglo učiniti s novcem koji je potrošen u Iraku.

David Leonhardt, novinar New York Timesa izračunao je kako bi se samo s polovicom tih sredstava mogli u SAD-u mogli uspostaviti sustavi javnog zdravstva i predškolskog odgoja za sve, te globalni programa cijepljenja djece u periodu od deset godina. Godišnje u svijetu od bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem umire oko 10,5 milijuna djece. Provedba jednog takvog programa tu bi brojku svela na minimum.

Sa sredstvima potrošenim u Iračkom ratu, moglo se iskorijeniti siromaštvo u svijetu, smatraju u globalnoj humanitarnoj agenciji CARE. Argumente za tu tvrdnju nalaze u činjenici da 1,2 bilijuna dolara otprilike iznosi desetogodišnji BDP deset najsiromašnijih zemalja svijeta.

U Američkom nacionalnom institutu za rak tvrde da se u svijetu godišnje za istraživanje ove zloćudne bolesti troši oko 15 milijardi dolara. S dvostruko većim budžetom, kažu znanstvenici, vjerovatno bi puno brže došli do revolucionarnih otkrića. U Iraku tih istih 15 milijardi ne znači gotovo ništa.

Teško je vjerovati da će ovi argumenti ponukati Georga Busha da povuče američku vojsku u Iraku. Ipak, kada je Bill Clinton 1992. godine na izborima pobijedio dotadašnjeg predsjednika Georga Busha starijeg, većina analitičara to pripisala činjenici da je Bush naciji obećao da neće uvoditi nove poreze, a kasnije to obećanje pogazio. Američki birači mu to nisu zaboravili. Igrom sudbine, američki će građani dugo pamtiti i njegovog sina. Osim po Iraku, prosječni će se Amerikanac Georgea Walkera Busha, kao i oca mu, sjetiti kad god osjeti posljedice njegove katastrofalne ekonomske i fiskalne politike. A to će biti gotovo svakodnevno.

Što se u Hrvatskoj može s 1,2 bilijuna dolara?Da bi zorno prikazali o kolikoj se količini novaca uistinu radi usporedili smo je s nekim velikim i skupim hrvatskim infrastrukturnim projektima. Tako bi Milan Bandić s spomenutim sredstvima mogao izgraditi 20 tisuća Domovinskih mostova ili čak milijardu i dvjesto milijuna kvadrata stambenog prostora po zagrebačkom modelu poticane stanogradnje. Nadalje, s tim novcem moguće izgraditi 221 tisuću kilometara autoceste ili čak deset i pol tisuća sportskih dvorana sličnih onoj kakva će se uskoro graditi u Zagrebu. Kada bi se spomenuta svota podijelila stanovnicima Hrvatske, svakome bi pripalo točno 1333 333 dolara i 33 centa.