Objavljeno u Nacionalu br. 602, 2007-05-29

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Iz HNS-a štap i mrkva za SDP

Promotivna predizborna fotografija na kojoj se četiri kandidata za šefa SDP-a prikazuju obasjani suncem, s raskošnim osmijesima na licima, ispruženim i međusobno preklopljenim rukama poput djece u vrtiću nakon ručka i s morem u pozadini kao da su upravo ulovili zubaca od deset kila, kod raspoloženoga promatrača svakako je proizvela provalu topline. Dužnosnici se napadno zabavljaju i vesele, sugerirajući publici da skladno kooperiraju u teškoj političkoj idili, iako zapravo ne znaju što će s njima biti sutra (Jalta, Jalta), i napadno nastoje demonstrirati vrhunsku slogu i zajedništvo bez obzira na to što se međusobno nadopunjuju kao rogovi u vreći. Demokracija je nesumnjivo kraljica svih režima, ali mnoge ljude s visokim ambicijama ponekad umije pretvoriti u priučene cirkusante.

U svakom slučaju, činjenica da je kvartet Antunović-Bandić-Milanović-Picula napokon počeo razveseljavati naciju, pa makar samo preko jednoga kolektivnoga vizualnoga gega, može se samo pozdraviti, jer smijeh je zdravlje. Čemu se ti ljudi zajednički smiju, nije doduše analitički jasno. Predstavljaju se u ovome trenutku kao nekakvo opušteno kolektivno vodstvo koje će veselo izabrati prvoga među jednakima, potiskujući javnu spoznaju da SDP srlja u pragmatičko vegetiranje bez lidera, jer nitko od njih to psihološki nije. Picula pretendira na položaj predsjednika samo iz osobne ezoterije, a možda i u skladu s nekakvim procjenama ili dogovorima o taktičkoj podjeli glasova. Tko će to znati... Zoran Milanović svojski se trudi da ostane čovjek bez svojstava, jer ni o čemu do sada nije rekao ništa. Ako mu je jedini adut njegova navodna biološka mladost, u političkim sredinama zrelijim od hrvatske mogao bi je zataknuti za starmali šešir.


Bandić se naširoko razmahuje svojim zagrebačkim izbornim rezultatima (“Tri puta sam pobjeđivao!”), ne spominjući broj glasova s kojima je te pobjede ostvario, ni značajnim dijelom neautohtonu populaciju koja ga u Zagrebu podržava, kao ni činjenicu da se u međuvremenu sa svojim nemilosrdnim iskorištavanjem Zagreba za ostvarivanje osobne dobiti na živce popeo mnogima koji su ga u ranijim fazama simpatizirali. Željka Antunović? Na zadnjim seansama predizbornoga rukovodstvenoga kolektiva pokušala je ostaviti dojam da je u stanju reći “bobu bob, a popu pop”, nažalost isključivo u nekadašnjem stilu Stipe Šuvara. Potrebno je uho šišmiša da se prepozna njezina odlučna kritičnost prema kolegama.

Kad je riječ o temi prepoznavanja neprepoznatljivog, novinarski šišmiš aktivirat će čula u prvome redu na nijanse u istupima gospođe Antunović koje bi se mogle odnositi na Milana Bandića. “Bahatost i ignorancija ljudskih problema strane su SDP-u”, izjavila je na moru, i odmah istaknula kako time misli na HDZ, ali tu postoje i “dileme koje se odnose na sve”. Pokojni Račan bio bi možda ganut tim suptilnim osjećajem za univerzalnu konstruktivnu kritiku, no živući Bandić osjetio se bolno pogođenim bez obzira na to što se u diskursu nije spomenulo njegovo ime. Ja bahat? Ma kakvi! “Bahat ne pobjeđuje triput zaredom.” Dodao je usput kako je strahovito popularan u SDP-u i šire, i kako na državnim izborima jamči trijumf bez premca. I tako dalje. Tema Bandićeve bahatosti ovdje napušta zonu politike i s radošću se prepušta zoni psihologije.

Analitičari će, međutim, primijetiti i neobičan šum na sceni, odnosno činjenicu da se u predizbornu kampanju u SDP-u - ako se to oprezno kalkuliranje, biranje fraza, zaziranje od medija i glumljenje zajedništva može nazvati kampanjom - zadnjih dana uključio i jedan vanjski faktor, u obliku zabrinutoga HNS-a. Radimir Čačić i Vesna Pusić SDP-u su otvoreno ponudili štap i mrkvu. Mrkva je poziv na stvaranje pred-izborne koalicije koja bi - prema procjenama HNS-a - mogla osvojiti uvjerljivu većinu u državi. Osim toga, u kategoriju mrkve može se ubrojiti i najava Čačićeve spremnosti na pregovore s SDP-om tko će biti kandidat za premijera, on ili Ljubo Jurčić. Kao preliminarna faza tih pregovora može se shvatiti njihova televizijska izjava da će jedan drugome - tko god bio izabran - ponuditi mjesto zamjenika premijera. Radi se o nekoj vrsti Čačićeva ustupka ili ponude kompromisa u ime viših savezničkih interesa, jer on je do nedavno svoju premijersku ambiciju tretirao - manje-više - kao koncept o kojem se ne razgovara.

Pojam HNS-ova štapa vezan je za fenomen Milana Bandića. Vesna Pusić ponovila je - u pristojnoj, opreznoj ili kvazineutralnoj formi - svoj raniji stav da će uspostava koalicije biti vrlo dvojbena izaberu li u SDP-u Bandića za predsjednika. Bandić je na predočenu HNS-ovu taktiku reagirao u svome gracilnome stilu: “Ja sam problem za Čačića i Vesnu Pusić, a ne oni za mene!” Može se u tom povodu primijetiti da je Bandić specijalan problem ne samo za spomenuti dvojac, već i za mnoge druge građane irelevantno od njihove stranačke orijentacije. U isto vrijeme, Bandićeva reakcija ne mora biti isključivo odraz samouvjerenosti, nego i oblik hrabrenja samoga sebe. Bandićeva poli-tička situacija prividno je ekspanzivna, a u stvarnosti postaje sve nelagodnija. Ne bude li izabran za predsjednika SDP-a, Bandić će izgubiti značajan dio svoga “pobjedničkoga” imagea i slučaj će se odraziti na njegov status u Zagrebu. To mu je u podsvijesti jasno, i zato se brani osebujnom galamom.

HNS-ova ponuda koalicije SDP-u - koja se veže za neizbor Bandića - oblik je pomoći građanskim snagama u SDP-u da stranku zadrže na dosadašnjoj liniji i ne dopuste njezinu folklorizaciju. Kakav će efekt ta pomoć imati, vidjet će se uskoro.

STUPAC TJEDNA

Al Gore u ofenzivi?

U Americi se počelo javno spekulirati o mogućnosti da se Al Gore, nekadašnji zamjenik Billa Clintona i bivši predsjednički kandidat, na sljedećim izborima ponovo kandidira za predsjednika. Gore je respektabilna osoba. Osvojio je svojedobno u apsolutnome omjeru više glasova od Georgea W. Busha, ali izgubio je izbore zbog elektorskih nijansi. Posvetio se nakon toga ekološkim problemima, i nedavno fascinirao svijet filmom na temu globalnoga zatopljenja. Bio bi uvjerljiviji demokratski kandidat i od Hillary Clinton i od Barracka Obame. Gđa Clinton je solidna retoričarka, premda na neke može ostaviti dojam da se kandidaturom sofisticirano osvećuje suprugu zbog afere Lewinski, a gospodin Obama je nešto poput američkog Zorana Milanovića.

Ova kolumna ne znači, dakako, ništa u kontekstu američkih predsjedničkih izbora, ali da se Al Gore slučajno kandidira, mnogi na svijetu pouzdano bi tu odluku pozdravili.

Vezane vijesti

'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'

'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'

Pravomoćna presuda u postupku koji se pred mađarskim sudom vodi protiv prvog potpredsjednika vlade Radimira Čačića bit će konačna točka orijentacije… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika