U SREDIŠTU redateljeve pažnje nisu likovi, nego njihova izgubljenost u gomili indicija U travnju 1978. tajanstveni serijski ubojica samonazvan Zodiac poslao je novinama pismo u kojem je obznanio da “čeka dobar film o sebi”. Zodiac je s ubojstvima počeo 1969. na širem području San Franciska, do 1971. imao je nekoliko duša na savjesti, a onda su napadi prestali. Već 1971. snimljen je prvi film o zločincu i njegovim nedjelima, “The Zodiac Killer” Toma Hansona, a iste je godine i Don Siegel s Clintom Eastwoodom lansirao lik Prljavog Harryja u istoimenom filmu djelomično nadahnutom slučajem Zodiac. Ipak, zlikovac nije bio zadovoljan. Kako njegov identitet nikad nije otkriven pa se ne zna je li još živ ili nije, ne znamo ni je li i kako reagirao na film “The Zodiac” Alexandera Bulkleyja iz 2005., ali obradu vlastita slučaja iz vizure Davida Finchera u filmu “Zodiac”, ako je živ, mogao bi cijeniti bar zbog jednog razloga.

Naime, za razliku od prethodna dva niskobudžetna ostvarenja, novi “Zodiac” nastao je u hollywoodskoj major produkciji, za razliku od prethodne dvojice anonimnih režisera potpisao ga je jedan od najprestižnijih aktualnih hollywoodskih sineasta, podjednako miljenik studijskih glavešina i elitističkih kritičara fundiranih na poststrukturalističkim teorijskim postavkama. Međutim, novim Fincherovim filmom teško da će biti zadovoljni njegovi financijeri, jer zabilježio je slabe rezultate u sjevernoameričkoj kinomreži, a ni u svjetskoj nema se razloga nadati bitno boljem odjeku. No zato ga je filmska elita dočekala s uvažavanjem i pohvalama. Najprestižniji svjetski festival, netom završeni Cannes, uvrstio ga je u svoj glavni program, iako film nije na njemu imao ekskluzivnu svjetsku premijeru, što je inače uvjet uvrštenja u program (istog je dana ušao u redovnu distribuciju desetak zemalja), a malo je i neobično da se za Zlatnu palmu natječe uradak koji je već odradio nacionalnu američku i uz nju vezanu kanadsku distribuciju, što samo govori kakav je Fincherov status u “visokim filmskih krugovima”. Također, zanimljivo je vidjeti kako se kritičari u rasponu od “industrijskog” Varietyja preko Sight and Sounda, zaštitnog znaka kritičarske ozbiljnosti i ambicioznosti, do elitističkog Village Voicea natječu u hvalospjevima.

Zapravo, nema ničeg čudnog u takvim reakcijama. Fincher je u “Zodiacu” zadržao ono zbog čega su ga kritičari ponajprije uvažavali - ambiciozno problematiziranje identiteta i mogućnosti spoznaje u tzv. graničnim situacijama i unutar suvremenog društveno-kulturnog stanja, zajedno s najakutnijim znakovima tog stanja (npr. intenzivna medijska infiltracija i rasap svijesti u svijetu kao simulacrumu), a istovremeno je napravio velik odmak od stilskog i ugođajnog oblikovanja ranijih filmova, što je često bio kamen spoticanja u vrednovanju njegovih ukupnih autorskih dometa. Znatan dio kritičara Fincheru je naime prigovarao pretjeranu bombastičnost stilizacije i nepotrebno značenjsko mistificiranje (potonje se osobito odnosi na njegov najveći hit “Sedam”), dok u “Zodiacu” ni od jednog ni od drugog gotovo da nema ni traga. Umjesto stilske raskoši i glamura - dokumentarizam, umjesto mistifikacije - prizemljenost. Sam taj prelazak iz jednog oblikovnog modusa u drugi kritičarima Varietyja, Village Voicea i Sight and Sounda bio je dovoljan da “Zodiac” proglase “daleko najzrelijim i najcjelovitijim Fincherovim radom”, u kojem nema “podilaženja bazičnim instinktima publike”, koji predstavlja “trijumf pune zrelosti” i koji je “odrasliji od ‘Sedam’ i ‘Kluba boraca’”.

'ZODIAC' ima zanimljivu koncepciju, ali likovi su plošniPosebno oduševljen bio je Nathan Lee iz Village Voicea koji je svjestan pomalo čudne neelaboriranosti (četvorice) glavnih likova u filmu epske protežitosti (pokriva razdoblje od kraja 60-ih do početka 90-ih) i perspektivizacije (jedna perspektiva pripada policijskim inspektorima Toschiju i Armstrongu koji istražuju slučaj te većim dijelom radnje funkcioniraju kao skupni lik, puno manjim dijelom tako funkcioniraju novinar Avery koji prati slučaj i karikaturist Graysmith koji mu entuzijastički sekundira, a kojima pripada druga perspektiva, da bi završni dio filma bio rezerviran za samostalno Graysmithovo očište, jer on je u međuvremenu postao istražitelj-amater, jedini potpuno posvećen pokušaju rješavanja enigme), ali opravdanje za to nalazi u Fincherovu konceptu. Njega Lee opisuje kao postupak više usmjeren “psihologiji procedure” nego ljudi koji u njoj sudjeluju, jer po njemu glavna je tema filma izgubljenost protagonista u kaotičnoj mreži informacija koje je nemoguće dovesti u učinkovito smislen red, dok su sami protagonisti sekundarni. S tim se je lako složiti, ali dobra deskripcija filmskog stanja sama po sebi ne svjedoči u prilog uspjelosti filma na koji se deskripcija odnosi.

Doista, Fincherova nezainteresiranost za likove u realističkoj filmskoj kronici kakva je “Zodiac” vrlo je znakovita. Likovi su marginalni, a bitna je ideja - izgubljenost protagonista u gomili indicija iz kojih nema izlaza. Ili metaforički, a kod Finchera je metafora, odnosno alegorija, nezaobilazna, likovi su suočeni s brojnim mogućnostima izbora, ali nisu sposobni ostvariti ni jedan, ne zato što ih mogućnost izbora, dakle mogućnost slobode, sartreovski ispunjava tjeskobom, nego stoga što im to onemogućuju njihova spoznajna ograničenja. Čovjek možda ima slobodnu volju, možda može prevladati strah i tjeskobu, ali dometi njegove spoznaje ostaju ograničeni.

Neumitno je osvještenje te nemogućnosti, odnosno spoznaja ograničenosti spoznaje, što u trojici od četvorice protagonista izaziva frustraciju pa rezignaciju i odustajanje, dok u četvrtog, Greysmitha, posve suprotno pobuđuje opsesiju enigmom i ovisnost o njoj. Jer Greysmith nije agnostik niti spoznajni relativist, on je vjernik. Čovjek koji vjeruje u jednu i nedjeljivu istinu koju je moguće spoznati, i još važnije - koja je spoznaje vrijedna. To je Greysmithova perspektiva, ali ne i Fincherova. Fincher kao autor prikazuje Greysmitha, nota bene autora dviju faction knjiga koje su poslužile kao predložak za film, kao “matematički”, ali ne i emocionalno inteligentna čovjeka, koji naposljetku možda i umišlja prijeteće telefonske pozive, a bezazlen poziv u kuću mogućeg svjedoka u svojoj uspaničenoj svijesti pretvara u traumatično iskustvo egzistencijalne ugroze. Također, opsjednutost time da ostvari konačnu spoznaju o počinitelju ubojstava može se shvatiti i kao Greysmithov bijeg od samospoznaje, suočenja s vlastitim identitetom, koji moguće sadrži i homoseksualnost, kao uostalom i Toschijev i Averyjev, obojice pomalo neobičnih dandyja. Na stranu taj dojam, prema ovom filmu dva osnovna stanja u koja čovjek što traga za istinom može dospjeti jesu rezignacija i fanatizam. A Fincher poput Kubricka u osnovi na sve to gleda s distancom kao na koprcanje ljudskih jedinki u beznađu besmisla. U tom smislu vrlo značajnom doima se kratka scena ubrzanog kretanja automobilskih svjetala u noći ispred nekog tornja u gradnji koji također ubrzano izrasta pred očima gledatelja, scena narativno nemotivirana i svojom izrazitom artificijelnošću u posvemašnjom neskladu s ostatkom filma. Većina kritičara ju je primijetila, ali nijedan se nije zapitao ima li ona neko značenje. Svojom stiliziranošću upućuje na ranije Fincherove filmove, osobito “Klub boraca”; nije li autor njome dao signal da je film koji upravo gledamo, iako temeljen na faktima, ipak samo simulacrumska konstrukcija, a možda i da ga ona zamara, da ga likovi koje prati ne zanimaju i da bi radije radio po starom, ali ne može jer mijena je imperativ relevantnog umjetničkog trajanja?

Ne znam, jedino mogu reći da sam Fincherove filmove uvijek smatrao precijenjenima, pa tako i ovaj najnoviji, spoj Pakulinih “Svih predsjednikovih ljudi” (što su svi primijetili) i Bongovih “Sjećanja na ubojstvo” (što nije primijetio nitko), garniran stalnim autorovim motivima. “Zodiac” je koncepcijski zanimljiv, ali u realizaciji plošan rad slabe karakterizacije, mjestimično iznuđenih suspens epizoda i posve mehaničke preobrazbe glavnog lika iz zainteresiranog sidekicka u fanatika. Kao i većina Fincherovih filmova značenjski je zahvalan, ali pruža slabiji gledateljski užitak od “Sedam” i “Kluba boraca”.