Objavljeno u Nacionalu br. 602, 2007-05-29

Autor: Dean Sinovčić

EKSKLUZIVNO: NAJBOLJI REDATELJ CANNESA 2007.

Canneska palma slikaru u pidžami

Poznati slikar i redatelj Julian Schnabel vezano uz treći film ‘The Diving Bell and The Butterfly’ u razgovoru govori o kompromisima u filmskom biznisu, strahu od smrti i bogatstvu od slikarstva

ZAGRLJAJ U MODNOJ PIDŽAMI Redatelj Schnabel u pidžami koju je kreirala njegova supruga Olatz Lopez Garmendia s Nacionalovim novinarom Deanom Sinovčićem na terasi hotela Martinez u CannesuZAGRLJAJ U MODNOJ PIDŽAMI Redatelj Schnabel u pidžami koju je kreirala njegova supruga Olatz Lopez Garmendia s Nacionalovim novinarom Deanom Sinovčićem na terasi hotela Martinez u CannesuPoznati slikar, neoekspresionist Julian Schnabel (55), u nedjelju je postao podjednako poznat kao redatelj i kao slikar. Za svoj treći film “The Diving Bell and the Butterfly” proglašen je najboljim redateljem na upravo završenom filmskom festivalu u Cannesu a kritičari koji su nahvalili film definitivan su dokaz kako žiri nije nimalo pogriješio. Iako je Schnabel Amerikanac, film su producirali Francuzi, kao što je i većina glumaca iz Francuske. Riječ je o filmu koji se temelji na istoimenoj knjizi koju je 1997. objavio Jean-Dominique Bauby. Schnabel je prvu slikarsku izložbu imao 1979. i odmah je postao jedan od najzanimljivijih slikara neoekspresionističkog pokreta. Slikao je brzo i prodavao po 60 platna na godinu a optuživali su ga da slika kako bi se dokopao što više novca, a ne zbog umjetnosti. Njegove izložbe tijekom 80-ih bile su rasprodane, no 90-ih njegova je popularnost opala. Tada se prebacio na film i 1996. režirao film “Basquiat” o istoimenom kontroverznom slikaru. Njegov drugi film bio je “Before Night Falls”, autobiografska priča kubanskog književnika Reinalda Arenasa kojeg je glumio Javier Bardem te za tu ulogu bio nominiran za Oscara. Schnabel se na intervjuu za Nacional na terasi hotela Martinez pojavi odjeven u pidžamu. Tada je upravo bio saznao da su kritičari oduševljeni filmom i odmah ga kandidirali za neku od nagrada u Cannesu te je prokomentirao svoje šanse za Zlatnu palmu.

“Bilo bi lijepo pobijediti, ali ako se to ne dogodi, onda ću se poslužiti poznatim vicom Grucha Marxa koji je rekao ‘nikada ne bih želio biti član kluba koji mene želi za svog člana’. Ipak, ove godine u Cannesu se prikazuju filmovi sjajnih redatelja i kada pogledam to društvo, onda mi je draže da me uključe u taj klub nego da me isključe. Neću se živcirati ako ne pobijedim. Snimio sam film zato što sam to želio, a ne da bih osvajao nagrade. Drago mi je da se ljudima sviđa, osobito francuskoj publici jer je film snimljen u Francuskoj.”

NACIONAL: Vi ste slikar, umjetnik, ekscentrik koji dolazi iz drukčijeg svijeta nego što je filmski. Kako se vaša umjetnička strana snašla među gomilom tehničkih preduvjeta pri stvaranju filma? Smatrate li se umjetnikom, filmskim autorom ili oboje?
- Ja samo pokušavam komunicirati i za to koristim različite alate. Ne želim postati filmski autor jer to ne može zamijeniti slikarstvo. Ne tražim posao niti sam ovaj film napravio kako bih zaradio novac. Za većinu ljudi film je posao u kojem redatelji rade s tuđim novcem zbog čega osjećaju odgovornost i pristaju na kompromise. Znam da je nevjerojatno i da zvuči pretenciozno, ali ja ne moram raditi kompromise. Činjenica je da ako netko želi raditi film sa mnom, onda unaprijed zna što može očekivati od mene. Predstavnici producentske kuće Pathé, koja je producirala ovaj film, doletjeli su k meni u New York kako bi vidjeli moje slike i na temelju toga zaključili kakav film mogu očekivati.

NACIONAL: Je li nepristajanje na kompromise razlog zbog kojeg ste u 12 godina snimili samo tri filma?
- Tako je, ne moram snimati filmove ako ne želim. Više ću zaraditi na jednoj slici koju ću nacrtati u jednom danu nego što ću zaraditi ovim filmom na koji sam potrošio godinu dana. Ipak, neću reći da ne želim da ovaj film zaradi. Ne želim da producenti izgube novac, želim da svi budu isplaćeni. Ovo što ja radim je privilegij i to je dio mog umjetničkog života.

NACIONAL: Jeste li i sami iznenađeni vrijednošću vaših slika?
- Mislim da bi trebale vrijediti više. Vrijedit će više kada umrem, ali ne želim zbog toga što prije umrijeti. Uživam u slikarstvu. Moj brat i sestre su bili dosta stariji od mene, majka i otac su me dobili u kasnim godinama života, ali nitko od njih se nikada nije bavio umjetnošću. Počeo sam crtati sam od sebe. Majci su se moji crteži svidjeli i ja sam odlučio crtati i dalje. Nakon nekog vremena postao sam to što jesam, slikar.

NACIONAL: Je li postojao neki film koji ste u međuvremenu željeli režirati, ali zbog nekog razloga niste uspjeli?
- Sviđa mi se knjiga “Parfem” Patricka Süskinda, sviđa mi se ideja da Jean-Baptiste Grenouille leti izvan dosega radara i nitko ne zna što radi, ali publika to zna. Pročitao sam scenarij nastao prema toj knjizi, ali ta prva verzija nikada nije iskorištena. Sve ove godine nisam snimio niti jedan film jer je to bio jedini film koji sam želio napraviti. Nisam se uspio složiti s Berndom Eichingerom koji je producirao film. Mislim da ste vidjeli što se dogodilo s tom ekranizacijom, to je prava šteta.

NACIONAL: Film “The Diving Bell and the Butterfly” zanimljiv je jer se priča prikazuje kroz osobu kojoj funkcionira samo mozak i jedno oko.
JULIAN SCHNABEL Pljubi Mathieua Almarica, koji glumi Baubyja, i grli Patricka Chesnaisa, koji glumi doktora LepageaJULIAN SCHNABEL Pljubi Mathieua Almarica, koji glumi Baubyja, i grli Patricka Chesnaisa, koji glumi doktora Lepagea - Kada je moj otac umirao, kroz njegov strah od smrti i ja sam se osjećao bespomoćno. Čini mi se da se i sam oduvijek bojim smrti, još od dječačkih dana. Dok sam snimao ovaj film, sukobio sam se s tim strahom i čini mi se da se jednako tako i drugi ljudi kroz ovaj film mogu obračunati s njime. Navest ću vam jedan primjer. Imam blizance, zovu se Cy i Olmo. Kada nekome kažete da imate blizance, odmah će netko reći da također ima blizance ili poznaje nekoga tko ima blizance. Tako je i s ovim filmom, čim netko vidi paraliziranu osobu koja umire, sjetit će se da ima nekog u obitelji tko umire od teške bolesti. Ljudi će na ovaj film gledati kao na neku vrstu samopomoći u teškim trenucima, možda sam ga i napravio da bih pomogao sebi. Film donosi određenu humanost i ja se u ovom filmu pitam zašto se netko treba teško razboljeti da bi ljudi bili suosjećajni prema njemu. Kada ugledate bolesnika u kolicima, vi ga ne želite vidjeti jer ne želite da pomisli kako buljite u njega ili možda ne želite da se tako nešto i vama dogodi ili vam je odbojna sva ona oprema na koju je bolesnik spojen. Nakon nekog vremena, dok šećete bolnicom, vidite da je većina bolesnika u kolicima i shvatite da gledate na njih kao da imaju lepru. U ovom filmu se vidi da se teško bolesnima može pomoći, Jean-Dominique Bauby si je pomogao tako što je pisao knjigu. On nije imao o čemu pisati sve dok nije shvatio da se sjebao. Kada se našao u toj nemogućoj situaciji, jedini način na koji si je mogao pomoći bio je da se bavi umjetnošću, da napiše knjigu. Pri tome ne mislim na umjetnost s velikim U jer i umjetnost je posao. Ima dobrih i loših umjetnika kao što ima i ljudi koji rade dobre i onih koji rade loše hamburgere.

NACIONAL: Jeste li razgovarali s obitelji Jean-Dominiquea Baubyja prije snimanja filma?
- Razgovarao sam s njima, ali nisam ih pitao previše detalja o njemu, pogotovo ne njegovu suprugu. Činjenica je da ona nije bila uz njega kada je umro. Prodala je prava na ekranizaciju knjige kako bi se mogla posvetiti odgoju djece. Kada se pročulo da ću snimati film po toj knjizi, bilo je to prije točno godinu dana, njezina prijateljica Florence poslala mi je poruku da me želi vidjeti u Parizu. Ona je bila uz Baubyja dok je bio u bolnici. Mnogi ljudi koji su je znali i koji su pročitali scenarij mislili su da je to glupost. Florence se nije svidjela prva verzija scenarija. Ni mene prva verzija nije oduševila, ali mi se dopala ideja da ću ja, kao redatelj, zapravo biti u njegovu tijelu. Zato sam odlučio mijenjati neke dijelove scenarija. U prvom scenariju pisalo je da je Bauby želio da ga njegova djeca dođu vidjeti u bolnici. On to nije želio, kao što nije želio da ga itko vidi u takvom stanju. Njegov prijatelj rekao mi je istinu, da ga je supruga odvela u susjednu sobu i pokazala mu osobu koja je bila jednako paralizirana i koju su posjetila djeca. Nakon toga, Bauby je rekao da želi vidjeti svoju djecu.

NACIONAL: Iako je priča tužna, u vašem filmu ne nedostaje duhovitosti.
- Jean-Dominique Bauby pokazao je u knjizi da je bio iznimno duhovit čovjek. Mathieu Amalric je također jako duhovit a i ja volim zbijati šale. U knjizi on kaže “volio bih da pamtim samog sebe po trenucima kada sam bio glamurozan i vraški zgodan”, ali ja nikada nisam Baubyja smatrao vraški zgodnim. Mathieu je zgodniji, ali Bauby je bio šarmantan i zato je bio zgodan. Da ne bi bilo dileme, želio sam ga usporediti s nekim tko je neprijeporno zgodan, a to je Marlon Brando. Imam Brandove slike iz filma “Candy”, pitao sam odgovorne osobe mogu li koristiti Brandove slike u filmu i dobio sam odgovor da mogu samo one na kojima Brando izgleda dobro. Takve su mi i trebale. Nekada sam sanjao da napravim film s Brandom a sada sam iskoristio tu priliku i gurnuo njegove slike u svoj film. Zato sam napravio scenu u kojoj Bauby ne zna kako izgleda, pogleda sliku Marlona Branda i kaže samom sebi “to sam ja”. Zvuči kao neki kapriciozni potez, ali funkcionira u filmu.

NACIONAL: Kako ste se, kao Amerikanac, snašli među francuskim glumcima i francuskim producentima te u Parizu gdje je film sniman?
GLUMAČKA EKIPA FILMA 'The Diving Bell and the Butterfly' sa Schnabelom i njegovom suprugom Olatz Lopez Garmendia u srediniGLUMAČKA EKIPA FILMA 'The Diving Bell and the Butterfly' sa Schnabelom i njegovom suprugom Olatz Lopez Garmendia u sredini - Ljudi su me stalno pitali kako mogu snimiti film na francuskom ako ga ne govorim. Moj je francuski sada mnogo bolji nego što je bio tijekom snimanja jer sam ga tada tek počeo učiti. Svaku scenu smo snimali jako brzo, nije bilo previše ponavljanja. Ne volim uvježbavanje scena, vjerujem da glumac treba odraditi svoje i to je to. Primjerice, scenu na plaži trebali smo prema planu snimati četiri dana. Kakva četiri dana, pa dovoljan nam je jedan dan, pravom glumcu to je dovoljno. Dobar glumac je poput spužve, što je najbolje pokazao Javier Bardem u filmu “Before Night Falls”. Ja patim od klaustrofobije, možda ste to primijetili iz mojih filmova, ali ne i Bardem. Na snimanju sam izgradio ćeliju u kojoj on nije mogao stajati nego je morao sjediti. Rekao sam svojoj asistentici “zatvori vrata, sjest ću ovdje do Bardema i nemoj mi dopustiti da napustim sobu u sljedećih pet minuta, čak i ako počnem lupati po vratima”. Rekao sam svima “ako netko otvori vrata, dobit će otkaz”. Zatvorili su vrata, ja sam se našao u tom malom prostoru, potpuno sam bio izvan sebe, lupao sam po vratima, gurao sam glavu u onaj razmak između štoka i vrata i pošizio. Bardem mi je rekao “čovječe, pa ti si sjajan glumac”, na što sam mu odvratio “nisam nikakav glumac nego imam klaustrofobiju”. Izišao sam, on je naučio od mene što treba napraviti i savršeno je odglumio scenu.

NACIONAL: Spomenuli ste Bardema, čini se da ovaj film podsjeća na film “Život je more” redatelja Alejandra Amenábara u kojem Bardem glumi potpuno paraliziranu osobu.
- Ni na koji način nisam bio inspiriran tim filmom. Zapravo, mislim da je Javier Bardem fenomenalan glumac, ali za film “Život je more” nije me briga. Amenábar je imao priliku napraviti sjajan film, ali ga je montirao tako da je ispao prilično čudan i neobjašnjiv. Amenábar je dobar, komercijalan redatelj, ali ja se ne bih trebao osvrtati na njegove filmove. Bardem je u njegovu filmu nevjerojatan, on je također pročitao knjigu “The Diving Bell and the Butterfly” i razmišljao sam o tome da mu ponudim ulogu svom filmu, ali budući da smatram da je moj film radikalno drukčiji od filma “Život je more”, odustao sam od toga.

NACIONAL: Jeste li gledali dokumentarni film “Locked-in Syndrome” o Baubyju koji je 1998. režirao Jean-Jacques Beineix?
- Naravno. Svojoj supruzi Olatz Lopez Garmendia prikazao sam taj dokumentarni film na što je ona rekla: “Pa ti si lud, nećeš valjda snimiti film o tome. Opet će govoriti ‘onaj Schnabel koji je tako težak, u njegovim filmovima ljudi uvijek umiru’.” Rekao sam joj: “Slušaj, dušo, neće biti tako kako ti misliš, to će biti optimističan film.” Na kraju je prihvatila moje tvrdnje i pristala na ulogu u filmu, ona glumi Marie Lopez. Dobra je, zar ne?

Biografija treptajima oka

Jean-Dominique Bauby bio je 43-godišnji uspješni urednik francuskog Ellea, veliki ljubavnik koji je napustio suprugu i troje djece zbog ljubavnice, koji je doživio moždani udar. Nakon tri tjedna probudio se iz kome, potpuno paraliziran, i samo mu je funkcionirao mozak i jedno oko. Uz pomoć medicinske sestre treptajima oka birao je slova i tijekom 14 mjeseci izdiktirao biografsku knjigu koja je postala hit. Umro je deset dana nakon objavljivanja knjige. Schnabel je knjigu fascinantno prenio na film u kojem Mathieu Amalric glumi Baubyja a Emmanuelle Seigner njegovu bivšu suprugu Céline.

Remek-djelo iz Rumunjske

Prvi put nakon mnogo godina pobjednik Cannesa je onaj koji su i filmski kritičari favorizirali. Rumunjski film “Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana” redatelja Cristiana Mungiua došao je kao autsajder i mnogi su se pitali kako se jedan rumunjski film našao u konkurenciji 60. po redu canneskog festivala s obzirom na to da filmovi iz istočne Europe jedva dolaze u konkurenciju najvećih festivala te da su za obljetnički festival u Cannes pozvana odreda elitna imena. Film je prikazan na početku festivala, kritičari su ga odmah proglasili remek-djelom i samo je bilo pitanje hoće li izdržati konkurenciju filmova autora koji su već pobjeđivali na canneskom ili nekom drugom festivalu kao što su braća Coen, Gus Van Sant i Emir Kusturica. Kako su dani u Cannesu odmicali, tako se vidjelo da ima jako dobrih filmova, ali da niti jedan ne može ugroziti Mungiua i njegovu priču koja je smještena u 1987. i koja govori o studentici Gabiti koja odlazi na abortus u poodmaklom stadiju trudnoće a sumnjivi liječnik Bebe obavit će abortus u zamjenu za seks s njom i njezinom studentskom prijateljicom koja joj pomaže da u tajnosti obavi abortus. U petak, dva dana prije objavljivanja nagrada, saznali smo da je Mungiua organizator festivala zamolio da ne napušta Cannes prije završetka festivala, čime mu je dano do znanja da je dobitnik nagrade. Već tada je bilo jasno da Emir Kusturica, čiji je film “Zavjet” prikazan posljednjeg dana festivala, neće biti pobjednik i da Kusturica neće biti jedini redatelj koji je tri puta osvojio Zlatnu palmu. S obzirom na to kako je maltretirao organizatore i novinare u Cannesu, ne žalimo za njim. Prvo je njegov film prebačen s početka na kraj festivala jer glumačka ekipa nije dobila vizu za dolazak na početak. Zatim je jednu beogradsku novinarku telefonski napao zato što je u svojim tekstovima danima hvalila Mungiuov film. Uslijedio je šou s novinarima jer je stalno prebacivao termin dogovorenih intervjua. Na kraju, nakon što je ostao bez nagrade, rekao je srpskim novinarima kako je došao u Cannes jer su ga molili, ali da više neće dolaziti jer ga Zlatna palma ne zanima.

Vezane vijesti

Hrpa zvijezda ne garantira i dobar film

Hrpa zvijezda ne garantira i dobar film

Petak je, vrijeme kada se raspravlja o tome koji filmovi će osvojiti nagrade na festivalu u Cannesu, što će biti objavljeno u nedjelju iza 19 sati.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika