Na sastanku američkog predsjednika Georgea Busha i glavnog tajnika NATO saveza Jaapa de Hoopa Scheffera 20. i 21. svibnja 2007. na teksaškom ranču Crawford, postignut je dogovor da se sa summita NATO-a idućeg proljeća u Bukureštu pošalje pozivnica za pristupanje Savezu svim članicama Jadranske povelje - Hrvatskoj, Albaniji i Makedoniji - doznali smo iz diplomatskih krugova NATO stožera u Bruxellesu. Nacionalovi izvori potvrdili su kako se na sastanku Bush - Scheffer oko pozivnice za Hrvatsku najmanje raspravljalo, dok je glavni tajnik NATO saveza više vremena proveo s predsjednikom Bushom oko pitanja Makedonije i Albanije, odnosno problema koji su još uvijek prisutni u tim zemljama.

U Albaniji je još uvijek veliki problem korupcija, organizirani kriminal i implementacija zakona kao i miješanje politike u pravosuđe, dok su u Makedoniji problemi političko nasilje, slaba zastupljenost Albanaca u vojsci, korupcija i stopa nezaposlenosti od 36 posto. Za razliku od Hrvatske, čiji najviši državni dužnosnici nisu posljednjih pet mjeseci kročili u sjedište NATO saveza, premijeri, ministri vanjskih poslova i obrane Albanije i Makedonije bili su u sjedištu Saveza tri-četiri puta.

To govori o pritisku NATO dužnosnika na obje zemlje da ubrzaju reforme i riješe probleme kako bi bile pozvane u punopravno članstvo. Američko stajalište o NATO članicama i kandidatima za članstvo prije svega polazi od veličine njihova angažmana u vojnim operacijama NATO saveza, suradnji s američkim vojnicima i zapovjedništvima na terenu i u obuci, te podršci ciljevima američke vanjske politike u svijetu. To se upravo pokazalo na primjeru Makedonije i Albanije, koje će vjerojatno po dostignutim kriterijima zapadnih i nedavno primljenih istočnoeuropskih zemalja biti ekonomski i politički najslabije članice NATO saveza, ali sve čine da aktivno doprinesu NATO operacijama u svijetu i borbi američke koalicije u Iraku. Hrvatska se i sama mogla uvjeriti kako će veći angažman hrvatskih vojnika u vojnim misijama u potpunosti preokrenuti politiku SAD-a spram službenog Zagreba. SAD su u potpunosti zaokrenule svoju politiku spram Zagreba u veljači 2006. U posjetu Washingtonu tada je boravila ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović. Američki sugovornici su u razgovoru zatražili od hrvatske ministrice da hrvatskom državnom vodstvu prenese molbu za slanje dodatne postrojbe HV-a u Afganistan veličine satnije obzirom na proširenje misije ISAF na cijeli Afganistan. Američka administracija tada je bila svjesna kako to neće ići lako s obzirom na razilaženja između premijera Sanadera i predsjednika Mesića o gledištima na američku politiku u svijetu.

Međutim, Republika Hrvatska odgovorila je vrlo brzo, premijer Sanader stao je iza takve odluke i čvrsto obećao da će ispuniti američku molbu za pomoć i da se predsjednik Mesić složio s takvom molbom, jer je pitanje stabilizacije Afganistana ključno pitanje za opstanak NATO saveza i njegov kredibilitet. SAD su bile iznenađene brzim i pozitivnim odgovorom, a osobito reakcijom predsjednika Mesića. Bio je to znak američkoj administraciji da hrvatski vrh u potpunosti zajednički koordinira vanjsku politiku i da ima razumijevanja za ciljeve američke vanjske politike.

Amerikanci su se ugodno iznenadili još jednom odlukom MORH-a nakon sastanka s NATO-ovim inspekcijskim timom samo mjesec dana nakon posjete hrvatske ministrice vanjskih poslova SAD-u o kojoj se do danas nije znalo ništa, a otkriva je Nacional. Naime, Republika Hrvatska se u ožujku 2006. na sastanku s dužnosnicima NATO saveza u Zagrebu obvezala kako će od 2010. kao punopravna članica Saveza udvostručiti broj vojnika u misijama izvan državnog teritorija i to na približno 1600-1800 pripadnika, doznao je Nacional iz vrha hrvatskih oružanih snaga. Sve do sada ovaj je podatak bio potpuno nepoznat, o njemu nisu bili obaviješteni ni zastupnici hrvatskog Sabora koji su nedavno raspravljali o Dugoročnom planu razvoja hrvatskih oružanih snaga, jer se u njemu kao i u izjavama obrambenih dužnosnika baratalo s 800 angažiranih hrvatskih vojnika u vojnim operacijama NATO saveza od 2010., odnosno 8 posto kopnene vojske. S rezultatima tog sastanka nije se htjelo izlaziti u javnost kako bi se izbjegle negativne reakcije te kako još više ne bi pala potpora za ulazak Hrvatske u članstvo NATO saveza. Na sastanku s NATO-vim stručnim timom, koji je procjenjivao napredak Hrvatske na putu u NATO, dogovoreno je da već godinama deklarirane hrvatske vojne postrojbe za NATO vojne operacije, i to motorizirana pješačka satnija, inženjerijski vod za razminiranje, vod vojne policije, vod za specijalna djelovanja, atomsko-biološko-kemijski vod za dekontaminaciju, dva sanitetska tima, transportni helikopter i inženjerijski vod za horizontalne konstrukcije, ukupno 800 pripadnika HV-a predviđenih da budu u vojnim misijama NATO saveza ili stalno spremnih da krenu, moraju biti proširene.

U jednom od službenih izvješća MORH-a koja govore o rezultatima tog sastanka stoji: “…novi paket partnerskih ciljeva je usuglašen u ožujku 2006. tijekom posjeta NATO stručnog tima i PARP/MAP procjene i uključuje proširenje nekih starih ciljeva odnosno značajno veći doprinos u postrojbama od 2010, primjerice... motorizirana pješačka bojna (umjesto satnije), inženjerijske satnije (umjesto vodova) i dr.”

Tako je u Zagrebu dogovoreno da motorizirana pješačka satnija koja broji 150-300 vojnika mora prerasti u motoriziranu pješačku bojnu veličine 700-750 vojnika, a vod s 40 pripadnika mora prerasti u satniju od 150 do 300 vojnika i tome slično, što će u konačnici, kad se proširenje primjeni na sve postrojbe deklarirane za NATO, povećati broj hrvatskih vojnika na približno 1600-1800 angažiranih ili spremnih za angažman. Nitko nije rekao da će se istog trenutka u NATO misijama nalaziti toliko hrvatskih vojnika, ali ipak za takvo što postoji vjerojatnost, jer su obaveze preuzete.

Dosadašnji NATO koncept i dogovor ministara obrana članica Saveza o raspoloživosti osam posto kopnenih snaga nekog nacionalnog kontingenta za vojne operacije izvan matične države donesen je još na summitu NATO-a u Istanbulu 2004. Međutim, od tada je prošlo već tri godine, a u međuvremenu zahtjevi za povećanjem vojnih snaga NATO-a na terenu znatno su porasli kako zbog širenja postojećih vojnih misija tako i novih kriznih žarišta. Ministar obrane Berislav Rončević i dužnosnici koji uređuju obrambenu politiku spram NATO saveza u svojim izjavama i danas spominju brojku od 800 vojnika koji će 2010. biti spremni priključiti se vojnim operacijama NATO saveza i tako prešućuju novu obavezu koju su prihvatili u ožujku 2006. gdje će primjerice samo jedna motorizirana pješačka bojna brojati približno toliko vojnika. Pored ovog broja od približno 1600-1800 vojnika, još 40 posto djelatnog vojnog sastava Hrvatske vojske mora biti isto tako opremljeno i obučeno za brzi razmještaj. Radi se o vojnim profesionalcima gardijskih brigada, bojne za specijalna djelovanja, vojnoj policiji, inženjercima i sličnim postrojbama koji će se rotirati unutar gore spomenutih postrojbi deklariranih za vojne operacije NATO saveza. Procjenjuje se kako se radi približno o dodatnih 4000 vojnika. Prema tome, od ukupno 10.300 profesionalnih pripadnika kopnene vojske, približno njih 5600 će proći angažman u vojnim misijama NATO saveza počevši 2010. Takav angažman i spremnost hrvatskog državnog vrha da doprinese vojnim operacijama NATO saveza nije mogao ostati nezamijećen. Hrvatski državni vrh je po mišljenju američke administracije nizom konkretnih poteza u proljeće 2006. postao vjerodostojan i pouzdan partner SAD-u, jer su obećanja ispunjena vrlo brzo, a također su preuzete nove obaveze unatoč protivljenju tada većeg dijela hrvatske javnosti za ulaskom u NATO ili slanjem vojnika u Afganistan. Bio je to signal SAD-u da konkretno podrži Hrvatsku na putu u članstvo NATO saveza. Nije samo ispunjenje američke molbe za dodatnim slanjem hrvatskih vojnika u Afganistan i povećanje kontingenta hrvatskih vojnika za NATO vođene operacije od 2010. označilo politički zaokret u odnosima sa SAD-om, niti je do toga doveo obrat predsjednika Mesića u odnosu na američku vanjsku politiku. Spomenuti razlozi svakako su vrlo važni, ali ipak u konačnici pokazalo se kako su SAD prepoznale Hrvatsku prije svega kao zemlju izrazito stabilne demokracije i političkog sustava, jedinu takvog tipa na području zapadnog Balkana. Hrvatska je uspjela u relativno kratkom razdoblju, unatoč ratnim zbivanjima i post-ratovskim problemima, preobraziti se u vrlo pozitivan primjer tranzicijske zemlje koja aktivno igra važnu ulogu na stabilizaciji regije.

Odmah nakon što je Hrvatska u proljeće 2006. učinila i više nego što se očekivalo, uslijedio je posjet Dubrovniku američkog potpredsjednika Dicka Cheneya gdje se sastao s obojicom najviših hrvatskih državnih dužnosnika, potom SAD su ponudile pomoć u obuci hrvatskih vojnika, održano je nekoliko vojnih vježbi najelitnijih hrvatsko-američkih snaga, ponovno je pokrenut program školovanja hrvatskih vojnika i časnika u SAD-u, hrvatskim vojnim pilotima ponuđeno je na sastanku Rončević - Rumsfeld da dio obuke provedu u SAD-u s američkim pilotima i na američkim zrakoplovima.

Hrvatski premijer Ivo Sanader u listopadu je u Washingtonu doživio najveći vanjskopolitički uspjeh od trenutka kad je postao premijer. Američki predsjednik George Bush i njegovi najbliži suradnici ni jednom prigodom, prilikom tog susreta s hrvatskim izaslanstvom, nisu ostavili prostora za bilo kakve nedoumice u svojim izjavama o Hrvatskoj. Njihove poruke su bile nedvosmislene, snažne i iznimno pozitivne. Dojam je kako sada sve ide glatko, barem u političkom smislu kad je riječ o pristupanju Hrvatske NATO savezu, jer se informativnom kampanjom državnih tijela povećala i potpora javnosti za ulaskom u članstvo. Međutim, Hrvatska bi se vrlo brzo i to odmah po dobivanju pozivnice mogla suočiti s velikim problemima, jer sve ono što je Hrvatska obećala dužnosnicima NATO saveza kroz Dugoročni plan razvoja oružanih snaga za sada ne ispunjava na vrijeme niti postoji volja sadašnje garniture MORH-a da ispuni obećano, što će otežati znatno poziciju budućeg hrvatskog ministra obrane u idućem četverogodišnjem mandatu. Očito se razmišljalo kako je najteže ući u Savez, pa se obećavalo sve i svašta da se ubrza ulazak. Pored toga, ni jedna zemlja koja je postala članica Saveza nije bila izbačena iz njega, pa tako se vjeruje da ne može biti ni Hrvatska, ako i ne ispunjava preuzete obaveze. Ako je takvo stajalište prisutno u hrvatskom obrambenom sektoru, već iduće godine moglo bi doći do brzog otriježnjenja kad zaredaju inspekcije NATO saveza koje će križati brojne obećane, a neispunjene stavke iz plana i tražiti objašnjenja.