Scorsese je nakon sedmog pokušaja osvojio Oscara za najboljeg redatelja za film 'Pokojni', a u organizaciji World Cinema Foundation okupio je elitne redateljePrije dva tjedna jedan od najpoznatijih svjetskih redatelja, 64-godišnji Martin Scorsese, objavio je početak rada World Cinema Foundationa, neprofitne organizacije koja okuplja elitne redatelje iz cijelog svijeta i koja će se baviti spašavanjem starih filmova, njihovim pronalaskom i tehničkim obnavljanjem. Scorsese se time počeo baviti još 1990., kada je u Americi osnovao organizaciju The Film Foundation koja se bavila istim poslom i u koju su bili uključeni George Lucas, Steven Spielberg i Clint Eastwood. Sada je Scorsese podigao brigu za filmsku baštinu na višu, svjetsku razinu, a očekuje još veći broj redatelja koji će mu se pridružiti. Za sada, uz Scorsesea su u rad fondacije uključeni autori kao što su Alfonso Cuarón, Fatih Akin, Gianluca Farinelli, Ermanno Olmi, Walter Salles i Wong Kar Wai.

Nije čudno što je Scorsese odabrao upravo filmski festival u Cannesu kako bi objavio početak rada svoje fondacije. Prije 31 godine, 1976., u Cannesu je osvojio Zlatnu palmu za film “Taksist” s Robertom De Nirom. Tijekom sljedećih dvadesetak godina Scorsese je snimio briljantne filmove kao što su “New York, New York”, “Razjareni bik”, “U sitne sate”, “Posljednje Kristovo iskušenje”, “Dobri momci”, “Rt straha” i “Casino”, no u drugoj polovici devedesetih imao je malu krizu. Vratio se 2002. filmom “Bande New Yorka”, zatim filmom “Avijatičar” te je konačno ove godine dobio Oscara za film “Pokojni”. Tek iz sedmog pokušaja Scorsese je dobio Oscara za najboljeg redatelja iako ga je trebao dobiti davno prije.

Dok smo razgovarali sa Scorseseom u Cannesu ekskluzivno za Nacional, shvatili smo koliki je on zaljubljenik u film. Ne samo da stvara filmove, nego je snimio i višesatne dokumentarne filmove o povijesti američke i talijanske kinematografije, te dokumentarne filmove o velikanima svjetske glazbe kao što je Bob Dylan, a sljedeći projekt mu je dokumentarac o Rolling Stonesima.

Spašavanje filmova

NACIONAL: U Cannesu je objavljeno da je World Cinema Foundation počela raditi. Koliko filmova godišnje ćete obnoviti i tako spasiti od propadanja?
REDATELJI NA predstavljanju fondacije u Cannesu (zdesna na lijevo): Stephen Frears, Abderrahmane Sissako, Ermanno Olmi, Ahmed El Manouni, Martin Scorsese, Souleymane Cisse, Fatih Akin i Wong Kar Wai - Filmovi će se spašavati kroz rad filmskih radnika koji su nam se već pridružili i onih koji će nam se tek pridružiti. Tu su i ljudi koji rade u filmskim arhivima. Svi mi raspravljat ćemo o tome koje filmove prvo treba pronaći i spasiti, o čemu smo počeli razgovarati još 1990. u Los Angelesu i New Yorku. Doslovno smo išli u velike filmske kompanije i tražili neke filmove. Ideja filmske fondacije u Americi je da udruži rad velikih filmskih kompanija i filmskih arhiva. U Americi ljudi iz filmskih kompanija smatraju da su filmski arhivari zapravo lopovi i kažu “oni su uzeli naš proizvod”. S druge strane, ljudi iz filmskih arhiva kažu “da, ali vi ste te kopije bacili, one su bile u smeću”. Na to iz filmskih kompanija kažu “bez obzira na to što smo ih bacili, one su još uvijek naše”. Problem je u tome što ti filmovi pripadaju svima. “Da, ali oni pripadaju nama”, opet kažu oni u kompanijama, no mi im tada odgovorimo “točno, ali može se napraviti nešto bolje, može ih se sačuvati”. Oni nisu željeli ni vidjeti ni čuti ljude iz filmskih arhiva, mi smo ih uspjeli dovesti. Ja sam razgovarao s ljudima iz kompanije Warner Brothers, Steven Spielberg je razgovarao s pokojnim Lewom Wassermanom, nekadašnjim vlasnikom kompanije Universal, a Peter Gruber, bivši šef Columbia Picturesa, razgovarao je s ljudima iz Columbia Picturesa. Zapravo, Peter Gruber je bio prvi koji je počeo razgovarati s ljudima iz kompanije Sony, vlasnicima Columbia Picturesa. Sony je kupujući Columbia Pictures otkupio i kompletnu arhivu njihovih filmova i ja sam se zapitao znaju li oni što uopće imaju. Gruber mi je rekao kako je već počeo razgovarati s njima. Dakle, ideja je World Cinema Foundationa, odnosno nas filmaša koji smo osnivači, da počnemo spašavati filmove koje smo voljeli, koji su utjecali na nas i kojih se sjećamo. Cilj je da ih pronađemo po arhivama, provjerimo u kakvom su stanju i koliko nam je novca potrebno da bismo ih obnovili. Nakon toga udružit će se najveći arhivi u Americi kao što su arhiv Akademije, Muzej moderne umjetnosti, Kongresna knjižnica, UCLA, George Eastman House i AFI. Oni će se udružiti i ustanoviti koje filmove posjeduju u arhivama, u kakvom su stanju, koji dijelovi nedostaju, gdje ih se može pronaći, bit će to svakodnevni rad. Postoji cijela mreža ljudi koji to svakodnevno rade. Recimo, pronađen je soundtrack za jedan od prvih filmova Fritza Langa. Film je snimljen za kompaniju MGM, ali je soundtrack nađen u Češkoj. Očito je da se nakon pada komunizma i rušenja Berlinskog zida mnogo toga može naći u zemljama istočne Europe. Prema američkim iskustvima, u Europi bi se godišnje moglo pronaći između 20 i 30 kopija filmova, možda više, procijenit će se koliko se na njih može potrošiti a računamo da bi se godišnje potrošilo 1,8 milijuna dolara. Nema mnogo filmskih laboratorija koji mogu obnavljati kopije filmova te smo u tom pogledu limitirani. Angažirali smo Margaret Bodde, koja je sa mnom radila u The Film Foundation, koja je prve godine prikupila milijun dolara. Tada smo morali odlučiti koje filmove da obnovimo prve. Napravio sam listu filmova koju bih volio obnoviti i tu sam listu poslao ostalim članovima uprave World Cinema Foundationa pa neka kažu slažu li se s mojom listom ili imaju svoje prijedloge. Primjerice, George Lucas je prije dvije godine pogledao moju listu, nazvao me i rekao: “Znaš, Marty, ne mogu se odlučiti za određene filmove s tvoje liste, evo ti 100 tisuća dolara pa ih sve obnovi.” To je bilo fenomenalno.

NACIONAL: Kako biste opisali svoju predanost projektu World Cinema Foundation?
- To je učenje o drugim ljudima i drugim kulturama i znam da je sada vrijeme da saznamo više jedni o drugima. Ovo su iznimno opasna vremena i moramo učiti o tome tko smo mi, zapravo. Diljem svijeta žive isti ljudi a film je tu da nam potvrdi da je to doista tako. U Italiji, nakon Drugog svjetskog rata, neorealizam je pomogao da se zemlja rehabilitira u očima svijeta.

NACIONAL: Tijekom predavanja u Cannesu dva puta ste spomenuli vjeru i fatalizam kod posvećenosti filmovima. Je li to nešto što ste naučili iz filmova?
- Ne, samo sam se podsjećao na mjesto u kojem sam rođen i odrastao. Odrastao sam u Americi, u New Yorku, ali to je zapravo bila Sicilija, nešto poput malog sicilijanskog sela. Ljudi koji su došli iz Sicilije u Ameriku nisu vjerovali niti jednoj vladi, niti jednoj crkvi, jedino su vjerovali u obitelj. Na neki način odnos prema životu bio je brutalan. Mnogi od njih nisu koristili prednosti obrazovanja koje im je Amerika nudila. Morali su naporno raditi kako bi odgajali djecu. Dakle, sve se temeljilo na preživljavanju, obitelji i hrani. Već sljedeća generacija, kojoj ja pripadam, počela se okretati prema svijetu. Međutim, nisam se ugodno osjećao u tom svijetu kao što se nisam ugodno osjećao ni u starom sicilijanskom svijetu. Bio sam u nekakvoj sredini. Mnogi ljudi koje poznajem uživaju u životu, no postojao je neki fatalizam spram života, ali i humor.

'Djeca ne znaju što je crno-bijeli film'

NACIONAL: Imate li barem grubu pretpostavku o tome koliko ste filmova pogledali u svom životu?
S OSCAROM za najboljeg redatelja za film 'Pokojni' s kolegama Francisom Fordom Coppolom, Stevenom Spielbergom i Georgeom Lucasom - Doista ne znam, ali znam da sam jako mnogo vremena potrošio na gledanje filmova. Gledao sam ih toliko mnogo da više ne znam koliko sam puta pogledao svoje najomiljenije filmove. Dolazim iz obitelji u kojoj se nije mnogo čitalo te je televizija bila stalno uključena a u to su vrijeme stalno prikazivali filmove. Mnogi od njih stalno su se reprizirali, primjerice “Force of Evil” redatelja Abrahama Polonskog, a ja sam na reprizama učio o filmu. Pogledao sam i jako puno filmova Johna Forda, na televiziji sam prvi put vidio i “Građanina Kanea” Orsona Wellsa i film “Treći čovjek”. Želim reći da kada ne gledate filmove samo u kinu nego i na televiziji, tada potpuno izgubite računicu o tome koliko ste filmova gledali u životu. U Americi postoji predivna TV-stanica Turner Classic Movies koja neprekidno prikazuje filmove a meni je navika da mi je ona stalno uključena. Isključim ton, ali dovoljno mi je da vidim slike.

NACIONAL: Imate li vlastitu kolekciju filmova?
- Imam je, ona se nalazi u George Eastman House, muzeju fotografije i filma u New Yorku. Ja sam je donirao njihovoj arhivi. Riječ je o nekoliko tisuća kopija filmova.

NACIONAL: Tijekom predavanja u Cannesu rekli ste da ste opsjednuti slikama. Je li utemeljenje World Cinema Foundationa nastavak vaše opsjednutosti slikama?
- Mislim da jest i trebalo bi biti. Riječ je o zanimanju za druge kulture i druge ljude od kojih se mnogo toga može naučiti. Kao prvo, kroz vizualne uratke treba otvoriti vrata drugim kulturama. Ja sam to tako zamislio. Pri tome mislim na slikarstvo, književnost, ples. Meni je to primamljivo i omogućuje mi da svijet vidim na drukčiji način. Osim toga, mislim da je to važno za mlađe generacije, osobito sada, kada možemo uživati u slikama, uprijeti prstom i reći im “obratite pažnju na ovo”.

NACIONAL: Je li vam teško pronaći novac za fondaciju?
- Cilj nam je prikupiti što više novca, kako bismo konstantno obnavljali filmove. Željeli bismo skupiti 20 ili 30 milijuna eura, da bismo trajali barem 10 godina. Ako ne dođemo do tog iznosa, nadamo se da ćemo skupiti barem toliko da se održimo na životu idućih pet do šest godina. U tom smislu tražimo međunarodne sponzore, ne samo američke.

NACIONAL: Zna li se otprilike koliko je filmova s vremenom nestalo?
- Kada sam 1984. bio u Kini, rečeno mi je da je jako mnogo filmova nestalo, osobito u vrijeme kulturne revolucije, kada su neki filmovi namjerno uništavani. Wong Kar Wai mi je, sasvim suprotno, rekao da je mnogo filmova sačuvano u Hong Kongu, tako da ne znam točno stanje. Rekao je i da je kineska dijaspora sačuvala velik broj filmova za koje se mislilo da su nestali te da se oni nalaze u nekim skladištima koja treba pronaći a zatim te filmove obnoviti. Što se tiče procjena o nestalim filmovima, nestalo je 90 posto nijemih filmova snimljenih u Americi. Od svih filmova snimljenih u Americi do 1950., 50 posto ih je nestalo. Ti filmovi nisu ostvarili nikakvu zaradu i bili su bačeni. Zato danas djeca ne znaju što je to crno-bijeli film.

Film kao zajedničko dobro

NACIONAL: Vjerojatno postoji ogroman broj filmova nastalih izvan Amerike koje želite obnoviti, od Kine do istočne Europe.
- U pravu ste, nadamo se da ćemo raditi s ljudima iz kineskih arhiva. Preciznije rečeno, zanima nas film “Confucios” iz 1940. koji je režirao Mu Fei, isti onaj koji je režirao film “Spring in a small town”. Koliko znam, postoji samo jedan primjerak koji se nalazi u Hong Kongu i koji nećemo obnoviti mi nego Kinezi. Drago nam je kada diljem svijeta postoje arhive i mogućnosti da te zemlje same obnove svoje filmove. Međutim, postoje zemlje koje nemaju ni novac ni mogućnosti da ih obnove. Nadamo se da će nam se u organizaciji pridružiti i filmski autori iz istočne Europe, kako bi nam pomogli pri odabiru filmova koje treba obnoviti. Ima toliko prekrasnih filmova snimljenih u pedesetima i šezdesetima u istočnoj Europi, prvi mi pada na pamet István Szabó, mađarski redatelj.

NACIONAL: Kako to da ste odabrali festival u Cannesu za početak rada fondacije?
- U Cannesu se održava festival koji svi posjećuju tako da bih želio da se svake godine ondje prikazuju filmovi koje smo obnovili. Nakon toga bih želio da se stvori krug filmskih festivala na kojima bi se prikazivali ti filmovi. Nadamo se da će se utemeljiti festival obnovljenih filmova gdje bismo ih sve prikazali.

NACIONAL: Osim poznatih svjetskih redatelja, u upravu fondacije uključili ste i mladog njemačkog redatelja Fatiha Akina, ali i meksičkog redatelja Alejandra Gonzálesa Iñárritua.
SA SUPRUGOM Helen Morris, TV-producenticom koju je upoznao 1997. na snimanju filma 'Kundun'; vjenčali su se 1999., njemu je to bio peti brak a njoj drugi; Scorseseove kćeri Catherine i Domenica su glumice - Mnoge smo ljude obavijestili o svojem projektu, ali on je jedan od onih koji su odmah reagirali na naš poziv. I drugi će nam se javiti, ne brinite se, organizacija će stalno rasti. Pridružio nam se i meksički redatelj Alejandro Gonzáles Iñárritu. Mislim da je meksička kinematografija vrlo bogata. Vidio sam neke meksičke filmove koji su nastali u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama i sviđaju mi se filmovi koje je radio Emilio Fernández, osobito “Un Dorado de Pancho Villa”, nevjerojatan film. Sjećam se da sam se 1980. počeo buniti kada sam vidio da boja počinje blijedjeti u starim filmovima. U to vrijeme grupa meksičkih autora poslala mi je pismo u kojem me zamolila da im pomognem jer u njihovim filmovima boja polako blijedi. U to vrijeme nismo im mogli pomoći, nismo mogli pomoći ni američkim filmovima. Koliko znam, dosta filmova iz meksičkih arhiva već je obnovljeno, drugi filmovi nisu u najboljem stanju, ali, ukupno gledano, dobro se drže. Zanima me cijela latinoamerička kinematografija. Cinema Nova je bila jako važna za mene 1968. Postoji kinematografija Čilea, Kolumbije, sve su to zemlje koje treba ohrabriti i vidjeti što to oni imaju u svojim arhivama.

NACIONAL: Koliko vremena posvećujete radu World Cinema Foundationa?
- Konstantno se time bavim, trenutačno mi to oduzima ogroman dio vremena. Ne znam koliko sati dnevno potrošim na to. Primjerice, dok snimam film, primam faks poruke o tome da je negdje pronađen primjerak nekog filma. Mogu reći da je to puno radno vrijeme.

NACIONAL: Jeste li zabrinuti za budućnost filma?
- Jesam. Uvijek sam smatrao da će postojati potreba za društvenim radom na filmu, zajedničkom dobru. Znao sam da će se mijenjati način na koji će filmovi biti prikazivani. Prvih 100 godina je to bila celuloidna vrpca, danas se filmovi prikazuju u digitalnoj tehnici. Ni digitalna tehnika neće vječno trajati i nastat će nešto novo. Zato smatram da je film zajedničko dobro.

Dokumentarci o kinematografijama

NACIONAL: Autor ste dokumentarnih filmova o povijesti američke i talijanske kinematografije. Postoji li još neka kinematografija koja vas zanima i o kojoj biste željeli snimiti dokumentarni film?
- Pokušavam napraviti to isto s britanskom kinematografijom, moja montažerka Thelma Schoonmaker trenutačno u New Yorku montira neke stvari. Te tri kinematografije na mene su najviše utjecale dok sam bio mlad. Mislim da će mi trebati još godinu dana da dovršim taj dokumentarni film, ali dovršit ću ga sigurno. Za mene je teško govoriti o kinematografiji drugih zemalja jer tada govorim o njihovoj filmskoj baštini kao filmski kritičar. Ne želim biti filmski kritičar, želim da me prihvate kao ljubitelja filma. Ako bi se govorilo o francuskoj kinematografiji, onda mislim da ima ljudi koji bi o tome govorili mnogo bolje od mene. Prvi francuski film koji sam gledao bio je “Ljepotica i zvijer” Jeana Cocteaua iz 1946., zatim su došle pedesete, a nakon toga uslijedio je francuski novi val. Mnogo toga je već rečeno o francuskoj kinematografiji. Mislim da bi trebalo govoriti o ruskoj kinematografiji. Prvi ruski film koji sam vidio bio je “Aleksandr Nevskiy” koji je 1938. režirao Ejzenštejn. Sjećam se da sam ga počeo gledati od sredine i odmah bio šokiran. Kada sam čuo glazbu Prokofjeva, odmah sam kupio njegov album, što je tada bila velika stvar. Dolazio sam iz radničke obitelji koja je odmah čula što sam to stavio na gramofon, a možete misliti što su mislili kada su čuli Prokofjeva. Dakle, kada sam radio dokumentarne filmove o povijesti neke kinematografije, radio sam ih kroz vlastito iskustvo a ne kao opći pregled filmova. Takvi filmovi moraju imati osobni pogled. Osim toga, vrijeme je problem, da bi se takav film snimio na pravi način, potrebno je imati jako puno vremena.

NACIONAL: Jeste li pokušali potaknuti kolege iz drugih zemalja da naprave takve dokumentarne filmove?
- Jesam, naravno. Nažalost, nitko do sada nije pokazao potrebno zanimanje za snimanje takvog dokumentarca.

NACIONAL: Nedavno ste dobili Oscara za film “Pokojni” koji je nastao na temelju filma iz Hong Konga, prije deset godina snimili ste i film “Kundun” o Dalaj lami. Planirate li snimiti još neki film s temom orijentalne kulture?
- Postoji film koji se temelji na knjizi koju je napisao Shusako Endo, japanski pisac, koji se zove “Silence” i govori o dva portugalska svećenika koji su u 17. stoljeću otišli u Japan kako bi pomogli japanskim kršćanima koje je progonila japanska vlada. Svidjela mi se ta priča koja se temelji na istinitom događaju a koja govori o susretu dviju kultura. Konačno je napisan scenarij prema toj knjizi i ja sam htio početi snimati već ovog ljeta, ali je za to prekasno tako da ćemo sa snimanjem, nadam se, početi idućeg ljeta.