Objavljeno u Nacionalu br. 603, 2007-06-05

Autor: Dean Šoša

NOVI  FILMOVI  U  HRVATSKIM  VIDEOTEKAMA

Majstorska obmana

'APARTMAN' Billyja Wildera neviđeno je subverzivna i cinična hollywoodska drama s tobože sretnim završetkom

Jack Lemmon i Shirley MacLaineJack Lemmon i Shirley MacLainePokojni Billy Wilder (1906.-2002.) proživio je blizu stotinu godina, otprativši u povijest austro-ugarsko carstvo, Treći Reich, hladni rat, stari i novi Hollywood. Živio je toliko dugo da je dočekao čak i ispriku jednoga filmskog kritičara, i to ne bilo kojega. Wilderu se, naime, više puta ispričao najutjecajniji američki filmski kritičar Andrew Sarris, svjestan grube pogreške koju je počinio 1968. godine u kultnoj sistematizaciji klasičnih američkih filmaša ‘The American Cinema’, svrstavši Wildera u nižerazrednu ‘Less Than Meets the Eye’ kategoriju, namijenjenu pretencioznim redateljima koji su ga živcirali nerazumijevanjem prave prirode filmskog medija. S vremenom, Sarris je promijenio mišljenje, a jedan od filmova koje je, ispričavajući se Wilderu, uzdizao u nebesa, bio je ‘Apartman’, klasik nagrađen s pet Oscara, čije se DVD izdanje ovih dana napokon pojavilo u našim videotekama.

Odmah valja reći, izdanje ‘Apartmana’ je krajnje nepristojno, lišeno bilo kakvih dodatnih priloga, no vrijedi ga nabaviti zbog dobre kopije filma, nadmoćne onima prikazivanima na državnoj televiziji, koja iznova potvrđuje kako Wilder nije bio samo ‘najbolji redatelj među scenaristima’, kako mu je tepano kada ga se htjelo pristojno omalovažiti, već uistinu odličan redatelj, čija kreativnost nipošto nije bila ograničena samo na pisanje i rad s glumcima. Čak i da jest, Wilder bi svejedno spadao među najveće filmske umjetnike. Riječi su sastavni dio estetike igranog filma, ponekad ništa manje važan u odnosu na sliku, a nitko ni prije ni poslije nije gradio karaktere i priče putem dijaloga i unutarnjih monologa bolje od Wildera. Ipak, Wilder je bio i vrhunski redatelj. ‘Apartman’ osvaja već osnovnim odabirom tehnike u kojoj je realiziran. Vječitu dilemu između razornog izrugivanja svim građanskim institucijama, usvojenog u međuratnoj Europi, i ljubavi prema popularnoj američkoj kulturi, naslijeđene od majke opsjednute Amerikom, davno prije no što će stići u Hollywood, Wilder je transcendentirao u filmski jezik odabravši crno-bijelu tehniku i widescreen, pri čemu široki format slike cinično sugerira zabavni karakter filma a crno-bijela tehnika produbljuje junakov moralni ponor i usamljenost. Dramaturgiju ‘Apartmana’ uistinu bitno određuju sjajni dijalozi, no Wilder je film nakrcao nebrojenim važnim kadrovima čije majstorske kompozicije govore o užasu korporacijskog poslovanja i urbane usamljenosti više od bilo kakvih riječi. Totali golemog poduzeća u kojem Jack Lemmon radi usmjeravaju priču barem koliko i njegov antologijski uvodni unutarnji monolog, a kadrovi poput onoga u kojem vožnja kamere otkrije Lemmona kako se smrzava u kutu, dok jedan od njegovih šefova razgovara s ljubavnicom, koju je doveo u nesretnikov stan, zaslužuju biti prozvani antologijskima.

Wilder, koji je režirati učio od Ernsta Lubitscha i Howarda Hawska, gledajući kako potonji prema njegovu predlošku režira remek-djelo ‘Vatrene lopte’, jedan je od najistaknutijih predstavnika tzv. nevidljivog stila, nenametljivog no majstorskog načina izlaganja priče koji je bio i ostao nevidljiv samo površnim kritičarima koji ga nisu željeli vidjeti. Što tek reći za priču o činovniku koji se uspinje u korporacijskoj hijerarhiji posuđujući oženjenim šefovima ključ svoga samačkog stana, u koji oni potom dovode ljubavnice? Od svih klasika, američkih i neameričkih, danas je nekako najlakše uživjeti se u Billyja Wildera i njegov autorski svijet, toliko bogat i slojevit da u svakom vremenu jednostavno mora djelovati moderno. ‘Romantični cinik’ Wilder, kako ga je kasnije definirao njegov dugogodišnji koscenarist I. A. L. Diamond, nakrcao je svoje urnebesno zabavne filmove toliko bogatim značenjskim kontekstima da svaka generacija u njima može pronalaziti nova i intrigantna tumačenja. Takav je slučaj i s ‘Apartmanom’, neviđeno subverzivnom i ciničnom hollywoodskom dramom čiji tobože sretan kraj provocira fundamentalna pitanja muško-ženskih odnosa dublje od bilo kakvog monotonog art-filma. Židov u Galiciji, ratni izbjeglica u Beču, Austrijanac u Berlinu, Nijemac u Francuskoj i na kraju Europljanin u Hollywoodu, Wilder je bio prisiljen razviti majstorsku sklonost maskiranju i obmanjivanju, toliko često isticanu kao ključni motiv njegova opusa. Najveću od svih obmana priredio je Hollywoodu, maskirajući svoje razorne prikaze ponora ljudske egzistencije u neke od najboljih ikada snimljenih komedija i drama.

Zapravo, vrijeme prave revalorizacije Wilderova opusa tek dolazi. Gledajući s povijesne distance, njegovim ‘promašajima’ iz 60-ih ‘Jedan, dva, tri’ i ‘Poljubi me, budalo’ malo nedostaje da budu remek-djela, a filmovi koje je hollywoodski klasik snimio 70-ih godina, ponajprije ‘Fedora’ i ‘Naslovna stranica’, superiorni su većini tada pomodnih novohollywoodskih produkcija.

Zaleđe(Discovery)

Realiziran oskudnim sredstvima u gotovo ilegalnim uvjetima, film ‘Zaleđe’ uglednog iranskog redatelja Jafara Panahija podijelio je nagradu žirija Berlinskog filmskog festivala, izgubivši Zlatnog medvjeda od ‘Grbavice’. Panahijeva humorna drama o mladim Irankama koje se očajnički pokušavaju probiti na nogometni stadion i uživo vidjeti odlučujuću utakmicu kvalifikacija za svjetsko nogometno prvenstvo između Irana i Bahreina, imponira prirodnim glumačkim izvedbama i dokumentarističkim redateljskim prosedeom, no teško se oteti dojmu da je njezin najveći adut ipak zabrana u domovini. Snimljen negdje na zapadu i nezabranjivan, Panahijev film interesirao bi kritiku otprilike koliko i žene nogomet, u zemljama u kojima ga smiju, a ne žele gledati.

Izgubljeni grad(Blitz)

Izvrsni američki glumac kubanskog podrijetla Andy Garcia nije se baš proslavio cjelovečernjim redateljskim prvijencem ‘Izgubljeni grad’, o neprilikama vlasnika jednog havanskog restorana i njegove braće u doba burnih revolucionarnih zbivanja na prijelazu iz 50-ih u 60-e godine prošloga stoljeća. Zanesen objašnjavanjima političkih prilika i neprilika u svojoj domovini, Garcia je izgubio redateljsku nit pa je ‘Izgubljeni grad’ krcat banalno prezentiranim porukama, nemotiviranim postupcima likova i slabo režiranim prizorima, poput napada ilegalaca na Batistinu predsjedničku palaču. Trom, didaktičan, predug i estetikom zakopan u televizijske drame, ‘Izgubljeni grad’ se doima kao američko-kubanska inačica Vrdoljakove ‘Duge mračne noći’.

Nepoznato (Discovery)

'Nepoznato’ je relativno nepoznat no vrlo pristojan film kojem bi usmena predaja mogla dobro popraviti izglede u videotekama. Niskobudžetni triler debitanta Simona Branda, o grupici muškaraca koji se pogođeni amnezijom probude u izoliranom skladištu, utemeljen je na sličnoj polaznoj situaciji kao i horor ‘Slagalica strave’, a mnogo duguje kultnom Singerovu krimiću ‘Privedite osumnjičene’ i Nolanovu ‘Mementu’, no većini videofila od originalnosti će biti zanimljiviji podatak da je priča pregledna, likovi zanimljivi a preokret dovoljno maštovito izveden da će ga malo tko ranije naslutiti. Udarni adut ‘Nepoznatog’ su vrsni karakterni glumci poput Gregga Kineara, Petera Stormarea i Joea Pantoliana, a nije loš ni Gibsonov Isus Krist Jim Caviezel.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika