Životna priča: Mirjana Lučić

Extrina novinarka Jelena Badovinac razgovarala je s nekad jednom od najperspektivnijih tenisačica svijeta, Mirjanom Lučić, koja se nakon devet godina iz Amerike, kamo je pobjegla od oca zlostavljača, vratila u Hrvatsku

Nakon što je prije devet godina pobjegla od oca koji ju je zlostavljao, Mirjana Lučić vratila se u Hrvatsku. Na poziv hvarskog gradonačelnika Pjerina Bebića, ta nekad jedna od najperspektivnijih tenisačica svijeta preselila se ovih dana na Hvar gdje će joj biti omogućeni uvjeti za daljnje treniranje. Stigla je u pratnji dvije sestre, Ane i Ivane, a svojom seksepilnim izgledom, smirenošću, odlučnošću i životnim optimizmom jasno je dala do znanja da je preplašena 16-godišnjakinja, koliko je imala kad je s obitelji pobjegla u Ameriku nakon što ju je otac premlatio jer je te 1998. godine izgubila u polufinalnom susretu Wimbledona protiv Steffi Graf, zauvijek zaboravljena.

EXTRA: Jonuz Aliti, direktor Ladies Opena, teniskog turnira koji je ovog vikenda započeo u Zagrebu, jako se naljutio na vas jer ste otkazali sudjelovanje u posljednji čas. Niste ni došli u Hrvatsku, a već ste napravili skandal.

- Otkazala sam u četvrtak jer zbog premorenosti nisam bila spremna igrati turnir i dati svoj maksimum. Nisam željela razočarati svoju publiku, samog direktora i sebe jer bih igrala s 30 posto kapaciteta. Jako mi je žao što su gospodin Aliti i gledatelji razočarani, ali ja sam ipak više razočarana od njih jer sam nastup pred hrvatskom publikom čekala devet godina.

EXTRA: Zašto se niste prije vratili?

- Zapravo se već godinama pokušavam vratiti, no tek sad su ostvareni uvjeti za to. Prije jednostavno nije bilo vrijeme. Bilo me i strah, a ovaj se put sve poklopilo. Presretna sam od trenutka kad sam shvatila da se vraćam. Sa mnom su došle i sestre Ana i Ivana i tek kad smo sletjele u Zagreb, počele smo vjerovati da smo stvarno ovdje. Devet godina izbivanja bilo je zaista previše.

EXTRA: Je li vas bilo strah vratiti se?

- Ne. Bila sam uzbuđena zbog povratka, ali više me nije strah. U Americi smo se osjećali kao izbjeglice. Ne mogu se buniti, imali smo odličan život, ali uvijek ću se sjećati situacija kad smo sjedili kod kuće, slušali hrvatsku glazbu, a svatko od nas gledao je na svoju stranu i razmišljao kako bi bilo lijepo da smo u Hrvatskoj.

EXTRA: Kako ste podnosili sve što vam se dogodilo?

- Pa mislim da bi 98 posto ljudi na mom mjestu vjerojatno završilo na psihijatriji, jer kad vas netko petnaest godina sustavno maltretira, to ne može biti normalno. No, uspjela sam se nekako izvući, prije svega zahvaljujući majci Anđelki koja je nevjerojatno jaka žena. Ona je mene, moje sestre i braću održala na okupu. Nikada ne bih izdržala sve sama. Sve to napravilo me jakom, čvrstom i stabilnom ženom. Nisam nikada zaboravila, jer se to ne može zaboraviti, ali sam se pomirila da je to jednostavno bilo tako.

EXTRA: Je li vam se otac ikada javio svih ovih godina? - Kontaktirao je s nama prije nekoliko godina, pokušao je nešto, no nismo se više čuli. Uopće ne znam gdje je, pretpostavljam u Makarskoj. On u našim životima ne egzistira. Godinama sam se mučila sa svim osjećajima koji su mi ostali. Najgore od svega jest što njemu ni dan-danas nije žao. On je još uvijek uvjeren da su njegova monstruozna djela bila u redu. Da me moli za oprost, oprostila bih mu, ali to bi bio kraj svakog daljnjeg razgovora među nama. EXTRA: Kako ćete održavati ljubavnu vezu s dečkom koji je ostao u Americi? - Ne znam. Možda uspijemo, možda ne. Nisam sigurna da je to neka fatalna ljubav. Vrijeme će pokazati što će od toga biti. Tenis mi je sad jedini prioritet u životu.