PROTIV KRUTIH OKVIRA Novinari HTV-a koji su odbacili uniformirani i često dosadni program i stvorili priloge ili emisije kako misle da je najbolje U posljednje dvije godine, nakon pojave RTL Televizije, reakcije HTV-a i jačanjem Nove TV, hrvatske televizijske kuće morale su izaći iz uniformiranog i stoga često dosadnog programa te prepustiti pojedincima da kreiraju priloge ili cijele emisije onako kako misle da je najbolje. Nekoliko je televizijskih novinara voditelja pokazalo svoj talent i predočilo originalne ideje zbog kojih su nagrađeni, od visokog postotka gledanosti pa do nagrada Hrvatskog novinarskog društva. Zahvaljujući Zoranu Šprajcu i Goranu Miliću najgledanija emisija, Dnevnik, nije nimalo dosadna, zahvaljujući Mislavu Bagi političari više ne drže isprazne govore u političkim intervjuima, zahvaljujući Robertu Zuberu socijalna problematika zauzela je važan dio u tv-programu, zahvaljujući Robertu Knjazu zabavni program je doista zabavan, zahvaljujući Andriji Jarku u Hrvatskoj se iznimno cijeni kontinuirano političko izvještavanje s terena, a zahvaljujući Lamiji Alečković svjedoci smo fenomena popularnosti televizijskih voditelja koji predivno pjevaju.

“Za naše šefove sve je to novo, oni nisu ovo planirali, ništa od toga nije smišljeno. Hrvatska televizija, za razliku od ostale dvije, počiva na osobama i njihovoj individualnosti. Tamo je sve 'ispeglano' u korporativnom smislu i zna se kada tko smije što reći, dok je na HTV-u više slobode”, u tri je rečenice najnovije događaje sumirao Zoran Šprajc, voditelj Dnevnika. I doista, zahvaljujući spontanosti, od koje nitko od naših sugovornika ne bježi, naoko ozbiljna tv-lica pridonijela su drukčijoj percepciji televizije. Kako televizija ima iznimno jak politički utjecaj, tako je i Mislav Bago potkraj prošle godine svojim intervjuima s Ivom Sanaderom i Ivicom Račanom izazvao šok, natjeravši ih da se znoje i pokažu sve svoje slabosti umjesto da, kao u mnogim slučajevima do sada, voditelj klima mirno glavom na njihove odgovore. “Iskreno, nisam očekivao da će ti intervjui izazvati takvu reakciju, sve dok nakon emisije nisam uključio mobitel. Tada sam, prema porukama i pozivima, shvatio da je sve otišlo u drugom pravcu”, rekao nam je Bago i dodao “Kad sam planirao te intervjue, nisam mislio da će obilježiti moju karijeru, mislio sam samo da će biti drukčiji. I Račanu i Sanaderu sam prije početka razgovora rekao da želim da intervjui budu drukčiji, ne prigodničarski. Želio sam da emisija bude brza i dinamična a ne dosadna, ali nisam imao nikakvih aspiracija da to budu intervjui koji bi trebali obilježiti nečiju karijeru, njihovu ili moju.” Bilo kako bilo, ponajviše zbog ta dva intervjua Bago je dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva za novinara godine.

“Mene živciraju intervjui na kraju godine koji su prigodničarski, koji služe televiziji ili novinama da popune stranice. Mislio sam, hajde da napravimo nešto drukčije, ali nisam znao da će to otići u tom pravcu. Mislio sam, idemo napraviti nešto u stilu BBC-jeve emisije “Hard Talk” gdje se inzistira na odgovorima. Naše je da pitamo, pa makar sedam puta ponavljali pitanje, a njihovo je da nam odgovore. Ako nakon sedmog puta ne dobijemo odgovor, onda je naš sugovornik rekao sve o sebi. Samo sam to htio a sada svi govore da će me po tome pamtiti. Ne mislim da je samo to nešto po čemu mene treba pamtiti”, tvrdi Bago koji 11 godina izvještava iz Sabora, a to je već dovoljan razlog da ga se pamti i po mnogim drugim stvarima.
Čini se da je i Zorana Šprajca i Gorana Milića živcirao dosadašnji način vođenja Dnevnika pa su odlučili nešto promijeniti. Obojici je smetao kruti okvir po kojem se točno znalo kako mora izgledati Dnevnik. A morao je izgledati tako i nikako drukčije, dok se nisu oni pojavili. Šprajc kaže kako je njegov prvi iznenađujući Dnevnik bio onaj u kojem se poigrao s Branimirom Glavašem jer je imao dva priloga u kojima je Glavaš bio u glavnoj ulozi. “Kako je Glavaš imao puno visokih funkcija u jednom danu govorio je na dva mjesta i mi smo imali dva priloga. Da se ne bi uočilo kako imamo dva puta Glavaša u Dnevniku, bila je ideja da jedan prilog stavimo na početak a drugi dosta kasnije kako gledatelji ne bi uočili da imamo previše Glavaša u Dnevniku. Meni je to bilo suludo te sam pustio dva priloga o Glavašu jedan za drugim i povezao rečenicom ‘a svestrani Branimir Glavaš…’. Ispalo je čudno kako mogu jednog političara nazivati svestranim, odnosno kako ga mogu zezati. Nisam nikoga zezao, samo nisam želio da gledatelje pravimo ludima”, kaže Šprajc.

---

NOVINAR SA STILOM Šprajc kaže da se HTV temelji na osobama i njihovoj individualnosti; na slici sa suprugom Lidijom i sinom Darianom Slično ukalupljivanje smetalo je i Miliću kojem se nikada nisu dopadale šablonizirane agencijske vijesti, bilo da su, kao nekad dolazile od Tanjuga ili danas od Hine. “Agencijske vijesti koje dobivamo pišu ljudi od 25, 30 godina, nema starijih ljudi. Međutim, ako dulje pamtite uvijek imate priliku dopuniti vijest jer imate bezbrojnih osobnih iskustava s tim događajem ili ljudima a to konkurentske televizije neće imati. Tako šaranje između priloga nadopunjujem nekim informacijama. Ili ukazujem na apsurde. Primjerice, pet ili šest mjeseci nakon što su američke snage zauzele Bagdad agencijska vijest koju smo dobili kaže ‘u Iraku uvedeno izvanredno stanje’. Ta se vijest cijeli dan emitirala na radiju i televiziji a ja sam to ovako objavio ‘U Iraku uvedeno izvanredno stanje, kao da je do sada bilo normalno’”, objašnjava Milić primjer svojih promjena. “Ponekad namjerno preskačem neke vijesti koje sve televizije objavljuju kao što je recimo ‘25 mrtvih u Bagdadu’. To su vijesti koje se ponavljaju, samo se brojke mijenjaju, što gledatelje vodi u nihilizam, oni to prestanu pratiti. Naša istraživanja pokazala su da ispitanici nisu znali tko je predsjednik Iraka iako se njegovo ime konstantno ponavlja na televiziji”, dodaje Milić. Šprajc, uz to, ima savršenu definiciju Dnevnika. “Iznenadio sam se kako je taj Dnevnik strašno ozbiljna stvar kada na banalnostima poput slučaja s Glavašem dolazi do eksplozije. Život nije ni smrtno ozbiljan ni smrtno dosadan. Dnevnik treba biti refleksija svakodnevnog života i političkih događaja koju jesu ozbiljni i od njih ne treba praviti ni cirkus ni lakrdiju. No to ne znači da Dnevnik tu i tamo ne treba začiniti s nečim životnim.”

Reakcije na ovakve promjene bile su brze i pozitivne od kolega te spore i pozitivne od HTV-ovih šefova. Bago kaže kako su mu kolege do čijeg mišljenja drži odmah čestitali, dok iz vrha kuće isprva nije bilo reakcije. “Možda su čekali, osluškivali. Nakon dva, tri dana svi su rekli da je emisija bila OK. Stariji i iskusniji su čekali da se sve slegne, da i sami promisle, pa su na kraju rekli ‘dobro je’. Što se tiče političara i njihove reakcije, nakon intervjua s Račanom javilo mi se pola središnjeg odbora HDZ-a i čestitalo mi. Drugi dan, kada sam radio intervju sa Sanaderom, svi čelnici oporbe su me nazvali kako bi mi čestitali.”

Ono što HTV-u u ovom trenutku nedostaje jest profilirani politički izvjestitelj s terena što je trebao biti Tihomir Ladišić ali stjecajem okolnosti to nije postao. Tu rupu u tv-prostoru je iskoristio Andrija Jarak, bivši HTV-ov a sada novinar Nove TV, kojeg sada gledatelji znaju kao lutajućeg reportera. Čudno je kako u nas nema više takvih izvjestitelja, naročito ako se zna da su se najpoznatiji novinari CNN-a ili BBC-ja proslavili izvještavajući iz cijelog svijeta. Jarak tek špekulira zašto je on jedan od iznimno rijetkih izvjestitelja s terena u nas. “Mnogo je razloga za to, ali evo činjenica. Od nove godine promijenio sam 23 hotela i obišao 11 europskih zemalja, radni dan izgleda tako da dođeš ujutro, moraš snimiti 4-5 sugovornika za trominutnu reportažu, to izmontirati i poslati satelitom, nakon toga obući odijelo, stati na ‘live’ poziciju i gledateljima u par minuta objasniti što se dogodilo u Beogradu, Tirani ili Lisabonu. Problem nisu ni financije, ni nezainteresiranost, problem su odricanje, energija, stres i 15 dana odvojenosti od obitelji. Prije dva tjedna snimao sam priču o razdvojenim Srbima i Albancima u Kosovskoj Mitrovici. Tri minute prije uključenja uživo, cijeli grad je ostao bez struje. Cijeli trud, natezanja i nervoza, odjednom su se učinili uzaludnim. U tom trenutku čovjeku dođe da od muke proguta mikrofon. I nakon 10 minuta pokušaja uključenja, takav nervozan moraš stati pred kamere, biti spreman i izgledati samouvjereno, jer ti je to posao. E, to je politički tv-reporter”, kazao nam je Jarak i dodao da će većina tv-novinara reći kako je posao reportera najzanimljiviji ali on na putovanjima viđa tek dvojicu, trojicu. “To ne znači da u Hrvatskoj nema 15 ili 20 novinara koji to mogu kvalitetno raditi, tu dolazimo na malo prije spomenuto odricanje, hotele, kilometre i stres. Imao sam sreću da sam prije 11 godina kad sam počeo raditi prošao put od tržnice, stadiona, bezbrojnih vox populija, požara i ubojstava. Sve to dovelo me ovdje i tek danas vidim da mi je sve to pomoglo da bih mogao raditi ovo što radim danas. Htio sam biti reporter i danas to, na sreću, jesam. Ne bih to mijenjao ni s kojim studijem, iako je studio nerijetko lakši i jednostavniji posao, no ni on nije lišen stresa.”

Silna putovanja obilježila su novu sezonu emisija Roberta Knjaza pod nazivom “Koledžicom po svijetu”. Kao nepresušan izvor novih ideja na području zabave, prošle se godine činilo da Knjaz gubi na snazi i intenzitetu, ali “Koledžicom po svijetu” pokazao je da se to nije dogodilo. Sada je doista pitanje hoće li Knjaz ikada ostati bez ideja. “Svaki novi posao donosi niz nepoznanica, a time i stres. Najlakše je uigrati se u nekoj emisiji, dovesti ekipu do faze rutiniranosti i onda bez stresa i grča mirno proizvoditi emisiju godinama. Imaš vremena za pedikera, birtijetinu ili wrestling s frendovima. To mi nekada zvuči kao raj! Ali ja imam jedan problem, a to je da mi svaka emisija nakon nekog vremena dosadi. Kad vidiš da nešto ide prelako, nestane izazova. I tako sam često u prilici da sam sebi namećem stres i nepoznanicu što ću raditi iduće godine. Ali onda slijedi smišljanje novog koncepta, a to je već gušt i užitak. A kad vidiš da nešto što je bilo samo skup suludih ideja, postane smislena cjelina koja se sviđa većem krugu ljudi od tvoje uže rodbine i pri tome im tu i tamo uljepša večer, e to je već užitak zbog kojeg se sav stres svijeta isplati”, objasnio je Knjaz svoje viđenje proizvodnje televizijske zabave. Kada smo mu spomenuli da je autoritet na polju televizijske zabave rekao nam je, "Prije sam autoritet po pitanju štrikanja nogama na italo-disko glazbu ili po pitanju naguravanja po tramvajima. Samo pokušavam raditi emisiju na onakav način kako bih i sam kao gledatelj volio gledati na televiziji.” On je jedan od rijetkih koji se nije morao boriti za kreativnu slobodu jer je RTL znao koga dovodi i što od njega može očekivati, što je pravo čudo u hrvatskim televizijskim uvjetima. “I na HTV-u i sad na RTL-u imam potpunu kreativnu slobodu i jedini mi je uvjet, mada nimalo lagan, da imam emisiju koja se ljudima sviđa i dobru gledanost u prime timeu. Unutar toga, sve je dopušteno. Čak i žena s bradom! Ne bi bilo loše kad bi postojao dio programa na nekoj televiziji gdje bi ljudi s ulice, bez preporuke ili veze, dobili svoju šansu da pokažu nešto svoje, svježe i drukčije. Mislim da je tu još uvijek ova borba za gledanost i reklame prevelika zapreka da se malo više riskira i pusti na ekrane svježu ekipu uvjetno rečeno ‘s ulice’. Ovako se hrvatske ideje zanemaruju i radije se ide na sigurno i kupuju strane licencije umjesto da se pokušaju razviti domaći projekti i prodavati kao naš izvozni proizvod.”

I dok se sve tri televizije u Hrvatskoj bore za što bolji zabavni program, ne bi se reklo da se bore za prikazivanje socijalnih problema. Robertu Zuberu, autoru rubrike ili, kako to neki zovu, emisije “Misija” koja se u sklopu poslijepodnevne emisije “Život uživo” bavi socijalnim problemima ljudi, to nije nimalo čudno. “Komercijalna televizija ima neke druge interese i uvjeren sam da ‘Misiju’ ne bih mogao raditi ni na RTL-u ni na Novoj TV jer nama cilj nije gledanost. U ovakvim pričama moj cilj nije bio napraviti tjedni show. Kod ‘Misije’ se stvorila slika o meni kao spasitelju koji dođe i riješi problem, a to nije tako. Moj cilj je pozvati birokratski aparat jer se mnogo puta takvi problemi riješe zbog kamera a ja i dalje tvrdim, nakon 2 godine, da su se te stvari mogle riješiti i bez kamera. To je cilj emisije. Meni je cilj da osvijestim građane, to je dužnost javne televizije, a sve te priče pokazale su da su najviše građani pomagali.” Zuber je bio finalist emisije ”Zvijezde pjevaju” a zbog njegova nastupa i njegova je emisija dobila na popularnosti. “Popularnost koju mi je donijelo pjevanje je realnost u Hrvatskoj. Meni je olakotna okolnost to što ne težim popularnosti. Popularnost u Hrvatskoj ljudi krivo shvaćaju i teže popularnosti a ne shvaćaju što ona nosi.

Meni je moj privatni život jako važan. Bitno mi je da u novinarskim krugovima ljudi znaju za mene, neki me cijene više a neki manje, i poštuju me. Drago mi je da se povezalo moje pjevanje s rubrikom ‘Misija’. U posljednjih mjesec dana ‘Misije’ su bile kvalitetnije, problemi su se brže rješavali, možda je i to pjevanje ubrzalo rješavanje problema. Ipak, mislim da je ‘Misija’ više pomogla mojem pjevačkom nastupu no što je ‘Zvijezde pjevaju’ pomagala ‘Misiji’”, smatra Zuber i zaključuje “Vjerojatno sam naivan ali vjerujem da je bitno ono što ja radim a ne uspjeh u emisiji ‘Zvijezde pjevaju’.”

PJEVAČKA ZVIJEZDA U VIJESTIMA Lamija Alečković je urednica i voditeljica vijesti na HTV-u, a postala je popularna nakon pobjede u showu 'Zvijezde pjevaju' U uspjeh zbog pobjede u emisiji “Zvijezde pjevaju” ne vjeruje ni Lamija Alečković, voditeljica poslijepodnevnih vijesti. Njezin medijski status naglo se promijenio ali ona za to ne mari jer uskoro odlazi na godinu dana u Ameriku. “Ne znam hoće li biti prilike da iskoristim sve ovo, meni to nije u interesu. Osoba sam koja stalno voli raditi na sebi i zato uskoro idem na stipendiju u Ameriku pa ću tome posvetiti sljedećih godinu dana. Putujem sredinom kolovoza, idem u El Paso u Texasu, na State University, malo učiti, malo raditi na lokalnim televizijama, malo naučiti španjolski. U tih godinu dana ljudi će zaboraviti na mene, ma zaboravit će već sljedećeg tjedna, čim splasne euforija”, uvjerena je Lamija Alečković. Čak i da ostaje u Hrvatskoj, kaže da ne bi znala kako iskoristiti pjevačku pobjedu. “Jedino što se nameće, je da se bavim pjevanjem, a to mi nije u interesu. Informativni program ne nudi mogućnosti promjene. Ja ne znam koliko bi napredovanje u voditeljicu Dnevnika bilo za mene. Sve mi se prebrzo događa, naročito u posljednje tri godine, otkad mi se pružila prilika da radim kao urednica jutarnjih vijesti. Uvijek se obvezujem opravdati povjerenje i uvijek ću dati sve od sebe. Od silne predanosti poslu ne znam što bih. Mene se mora baciti u vatru, pa snađi se. Nemam dugoročne ciljeve. Nisam željela biti urednica vijesti na drugom pa, evo, jesam”, tvrdi Lamija Alečković.

Njezini kolege ne trebaju se brinuti za budućnost, oni samo moraju nastaviti raditi onako kao što su radili posljednjih godina. Vjerojatno će Mislav Bago biti prvi koji će testirati vlastiti stil vođenja političkih emisija tijekom skore predizborne kampanje. Njega to previše ne zabrinjava. “U predizbornoj kampanji uloga voditelja mora biti minorna. Političari se sučeljavaju jedni s drugima a ja samo malo moderiram. U tim trenucima nisam bitan ja, bitni su oni. Ako se sučele Sanader i Milanović, ja sam tu najmanje bitan”, mirno kaže Bago.