Vedrana RudanHoćemo li ući u NATO? Kakvo je raspoloženje hrvatskih građana? Je li preko pedeset posto za? Žene manje, muškarci više? Treba li raspisati referendum? Što je NATO? Savez država? Ako je savez država, onda treba raspisati referendum, ako se ulazak Hrvatske u NATO tretira kao potpisivanje jednog u nizu međunarodnih ugovora, onda ne. Zašto treba ući u NATO? Zato, tako govoraše Sanader, jer da smo bili u NATO-u, nikad nas “oni“ ne bi napali. Doduše, tada smo u NATO mogli ući jedino kao Jugoslavija i “oni“ nas zaista ne bi napali. Ulazak u NATO stajat će nas, tako pišu novine, 13 milijuna eura godišnje. Mislim da pravu istinu nikad nećemo saznati. Ne znamo ni koliko smo platili pakt s Vatikanom. Velike odluke drže se daleko od malih koji će podnositi njihove posljedice i plaćati troškove. Ima nas četiri i nešto milijuna. Ako odbijemo dječicu i nemoćne starce, ako odbijemo robove koji rade četrnaest sati dnevno da bi preživjeli, ako odbijemo nekoliko stotina tisuća onih koji samo misle kako naći posao, ako odbijemo studente koji moraju i raditi i studirati, ako odbijemo drogirane, pijane, bolesne, invalide Domovinskog rata, ako odbijemo od tih četiri i nešto milijuna tajkune, njihovu djecu, unuke, praunuke, ako odbijemo korumpirane političare u svim hrvatskim strankama koji bi i s crnim vragom, a to jest Bush danas, potpisali ugovor da sačuvaju lovu i moć, tko će NATO-u u Hrvatskoj danas reći ne? U Njemačkoj se ovih dana protiv predstavnika najjačih svjetskih zemalja dižu mršavi, nemoćni, gladni, bijedni klinci koje tjeraju pendrecima i vodenim topovima.

Policija ide tako daleko da im dopušta da se valjaju po lokalnim cestama, ako im te ceste trenutno ne trebaju. Neka se dječica igraju borbe za ljudska prava. Čim policiji neki puteljak zatreba, klince otplavi bujica. Želim reći, Hrvatska već jest članica NATO-a, samo treba obaviti neke formalnosti. Da bi se obavile te formalnosti, ovih ćemo dana čitati kako su ispitivanja pokazala da sve više građana Hrvatske želi u NATO, više muškarci nego žene, više bebe nego majmuni, više starci nego zubari, više curice nego suncokreti. Na sve moguće zamislive i nezamislive načine Sanader i kompanija smatrat će nas budalalama i govoriti kako je baš NATO ono što nam treba. Svi znamo što nekoj zemlji znači ulazak u NATO. Prije svega to je izgradnja baza. Tako će se Zadar, ako krene kako će krenuti, pretvoriti u bordel u kojem će se odmarati ratnici koji su poslani u Irak, Iran i ostale “neprijateljske zemlje“. Jedina će nam utjeha biti da će se bez nogu, ruku i u kolicima zadarskom Kalelargom kretati i naša djeca. Kretat će se i ranjeni Srbi, ali to nam neće biti utjeha. Ni Split neće bolje proći. U Lori u kojoj su se ne tako davno masakrirali Srbi prebijat će se tamnoputi “teroristi“ u narančastim kombinezonima. Zrakom će letjeti američki avioni koje ćemo platiti mi, hrvatski kreteni, a samo najgluplji među nama mislit će da gledaju u hrvatsko nebo. Naravno, neće se u Hrvatskoj za potrebe Amera graditi samo vojni poligoni, hoteli i bordeli. Imat ćemo i bolnicu, nećemo više morati odlaziti u Aviano rezati sise i liječiti druge rakove.

Sve će nam biti vrata do. Oni koji budu imali love moći će na engleskom govoriti kako dugo ne kakaju, pokazivati otečene limfne čvorove, pitati koliko košta kemoterapija, ostati u bolnici ako prodaju kuću. Oni koji su ostali bez kuće jer im ju je otela neka od njemačkih, austrijskih ili talijanskih banaka otići će u hrvatske bolnice koje će izgledati onako kako izgledaju danas, samo malo gore. Ni jedna zemlja ne može graditi i vojne baze i bolnice. Svi znamo, naše će cure biti američke kurvice, dok budu mlade, sluškinje u kućama američkih oficira, kad budu u najboljim godinama. Naši će se sinovi i unuci raspadati na ratištima zemalja koje Ameri budu smatrali “terorističkima“, a to će biti sve one zemlje koje imaju naftu, plin, vodu... Kad uđemo u NATO, i mi ćemo poput Poljaka dobiti rakete i poput Čeha radare, pa će ih Ameri uperiti prema Putinu, a Bush će opet reći, Vladimire, nije to ono što vidiš. Na početku ljubavi između NATO-a i Hrvatske samo će dragovoljci uvaljivati američku demokraciju krivomislećima diljem svijeta. Kad se stvar zahukta, kad nam krenu dolaziti crne vreće s hrvatskim mesom, onda će na scenu stupiti regrutacija.

Koliki će od nas moći svoju dječicu ili unuke slati u Kanade i Švicarske da ih ne ulove Ameri i udave u nekom od svojih ratova? Imamo li izbor, mi građani Hrvatske? Tko je i kad odlučio da NATO mora biti naša sudbina? Sigurno se to nije dogodilo ovih dana. Kad je Galbraith nedavno bio u Zagrebu, izrekao je ključnu rečenicu: “Mi Amerikanci nismo za akciju ‘Oluja’ baš dali zeleno svjetlo, ali jesmo žuto.“ Nije rekao koje je boje bilo svjetlo koje je upalio američki ministar vanjskih poslova James Baker kad je počeo rat u Jugoslaviji. I to bi bilo to. Mi danas moramo platiti račun za struju star petnaest godina. Netko totalno neupućen pomislit će kako izbori mogu nešto promijeniti. Kad pobijedi, ako pobijedi, SDP, sve bi moglo biti drugačije. Nema šanse. Svi hrvatski političari Bushovi su vojnici. Hrvati će se uskoro dijeliti na kurve, leševe, šmrkovima istuširanu djecu i izbezumljene majke koje će gledati kako im u zemlju ubacuju sinove umotane u američku zastavu. Predlažem svakoj od tih mama da ipak prije ukopa zatraži otvaranje kovčega. Lako se može dogoditi da među daskama umjesto hrvatskog počiva neko slovensko, mađarsko, poljsko, češko ili, ne daj bože, srpsko meso. A to ne bi bilo dobro. Neka nam bar našu američku zemlju gnoje hrvatski sinovi.