Predsjednik SDP-a bio je dobar diplomat: da se nije odlučio za politiku, mogao je ostvariti značajnu karijeru, smatraju neki diplomati u Zagrebu“Zoran Milanović je bio dobar diplomat i da se nije odlučio za politiku, mogao je ostvariti značajnu karijeru“, sukus je razmišljanja nekoliko poznatih diplomata o novom predsjedniku Socijaldemokratske partije Hrvatske. Na taj su način demantirali prošlotjednu izjavu Ive Sanadera o svom glavnom političkom konkurentu. Premijer je o šefu socijaldemokrata rekao dvije rečenice, ali dovoljno snažne da se vidi kako omalovažava njegovu karijeru.

“Ne mogu o njemu ništa više reći jer, za razliku od drugih koji su postali ministri, veleposlanici i saborski zastupnici, on se u Ministarstvu vanjskih poslova nije dokazao. Sad je dobio novu šansu da se dokaže”, izjavio je Sanader. Milanović nije ostao dužan i odgovorio je kako je Sanader bio politički komesar u diplomaciji, koga je Ministarstvo poslalo šest mjeseci u London da nauči pristojno govoriti engleski.

MILANOVIĆEVI ŠEFOVI 90-ih, ministar Mate Granić i njegov pomoćnik Ivo Sanader, danas o Milanoviću imaju oprečna mišljenja; na slici s Wolfgangom SchüsselomPosebno je zanimljivo da je Sanader početkom 1993. držao pozdravne govore novim diplomatima, koji su netom primljeni u Ministarstvo vanjskih poslova. Među njima je bio i Zoran Milanović. Premda su idućih godina obojica obavljali diplomatske kontakte, relativno su se rijetko susretali. Sve do 2000. Sanader je kao dio HDZ-ova establishmenta bio u dominantom položaju, a onda se sve promijenilo. Vlast je preuzela koalicijska vlada i s vremenom je Milanović postao pomoćnik ministra. Kad je 2003. Sanader postao premijer, Milanović je dao otkaz i postao jedan od najbližih suradnika Ivice Račana, a prije deset dana i predsjednik SDP-a. U tom kontekstu postoji velik interes za rekapitulaciju njegove diplomatske karijere koja je trajala preko 10 godina. Milanović je diplomatsku karijeru započeo početkom 1993. u Odjelu za međunarodne pravne poslove, gdje mu je prvi šef bio Stanko Nick, kasniji ravnatelj Diplomatske akademije. Osim Nicka, nadređeni su mu i Jakša Muljačić i Ljerka Alajbeg. Bio je zadužen za pitanja međunarodne sigurnosti i kontrole naoružanja. U najkraćim crtama, riječ je o pisanju ekspertiza i mišljenja i Milanović je radio na dokumentima poput Ugovora o zabrani nuklearnog i kemijskog oružja. U to vrijeme počeo je puno putovati i u relativno kratkom roku sudjelovao je na sastancima u New Yorku, Haagu i Ženevi. Nastavio se profesionalno educirati i u Ženevi je završio UN-ovu akademiju međunarodne sigurnosti i kontrole naoružanja.

Upravo tijekom jednog sastanka u Ženevi 1994. dobio je obavijest da u sklopu misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) hitno mora otputovati u Nagorno Karabah, separatističku pokrajinu u Azerbejdžanu s armenskom većinom. Prva stanica na putu bila je austrijska vojarna Stockerau, poznato vojno vježbalište nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Ondje je prespavao na slamarici, a idući dan samoinicijativno otputovao u Zagreb kako bi na licu mjesta doznao kakvi su mu zadaci. Upute je dobio od generala Antuna Tusa, i onda je ponovno preko Austrije krenuo u ratnu regiju. U međuvremenu je upoznao i svoje nove kolege, brigadnog generala iz Austrije i brigadira iz Turske, a kao najgori dio avanture pamti let rasklimanim avionom zaostalim iz SSSR-a kojim je upravljao azerski pilot.

Nagorno Karabah je enklava u Azerbejdžanu koju su osvojili Armenci i protjerali tamošnje Azere. Hrvat, Austrijanac i Turčin susreli su se s tamošnjim političarima, a onda 45 dana obilazili ratno područje i prikupljali informacije o situaciji na terenu. "Sjećam se kako smo jednom zabunom ušli u minsko polje ili druženja sa seljacima koji su nas ponudili lokalnim specijalitetom, mješavinom mlijeka i vode u kojoj je prije toga skuhana ovčetina", priča Milanović.

Iz Nagorno Karabaha vra­tio se u Zagreb. Potom je prešao u Upravu za multilateralu koju je vodio Ivan Šimonović, koji ga je i doveo u Ministarstvo vanjskih poslova.

IVAN ŠIMONOVIĆ doveo je Milanovića u MVPŠimonović je vjerojatno krucijalna osoba u Milanovićevoj diplomatskoj karijeri. S položaja profesora na zagrebačkom Pravnom fakultetu došao je na mjesto pomoćnika tadašnjeg šefa diplomacije Zdenka Škrabala. Ministarstvo vanjskih poslova tek se stvaralo i oskudijevako je kadrovima, posebno u pravnim pitanjima. Zato je Šimonović odlučio zatražiti pomoć na Sveučilištu i na Pravnom fakultetu dobio podatke o studentima koji su diplomirali s najboljim prosjekom ocjena. Svima im je u pisanom obliku čestitao i pozvao ih na testiranje za rad u diplomatskoj službi. Na popisu najboljih bio je i Zoran Milanović, kojega Škrabalov pomoćnik dotad nije poznavao. “Nakon obavljenog testiranja s kandidatima sam obavio stručni dio razgovora, dok je završnio dio u kojem su formalno obaviješteni kako su primljeni bio u ingerenciji Ive Sanadera. Milanović se već tada u pozitivnom smislu pokazao kao vrlo nadobudan i sjećam se da je govorio kako će raditi važne stvari u diplomaciji. Uskoro se vidjelo da je optimizam bio osnovan jer se pokazao jednim od naših najboljih diplomata, o čemu mogu svjedočiti jer sam mu bio šef. Bio je multilateralni diplomat, a posebno su ga zanimali NATO i razoružanje“, opisuje sastanak i kasnije događaje Ivan Šimonović.

Suradnja je nastavljena i nakon 3. siječnja 2000., kad je na vlast došla vlada Ivice Račana. Šimonović se vratio iz New Yorka, gdje je bio predstavnik pri UN-u, a u Zagrebu ga je dočekao Milanović, koji je 2002. imenovan pomoćnikom Tonina Picule. Bio je zadužen za sigurnosna pitanja, međunarodne integracije i NATO. “To je elitna uprava u diplomaciji i on ju je također dobro vodio“, smatra Šimonović.

Prošle su tri i pol godine otkako se Milanović zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova i onda je potkraj siječnja 1996. dobio poziv od Janka Vranyczanyja-Dobrinovića da se priključi misiji pri NATO-u. U Bruxellesu je počeo raditi 15. rujna 1996. Najprije je bio prvi tajnik, a poslije je prošao dodatna testiranja, nakon čega je promoviran u status savjetnika. Milanović odlazak u Belgiju ocjenjuje kao jedan od najvažnijih trenutaka u karijeri. “Uvjeti i ambijent u kojima sam se našao bili su odlični. Osim toga, financijska potpora flamanske vlade omogućila mi je dodatno usavršavanje u struci i upisao sam postdiplomski studij europskog korporativnog prava. Ujutro sam studirao, a onda odlazio na posao, ali stekao sam odličnu naobrazbu jer su moji predavači bili članovi Europske komisije, suci Međunarodnog suda i profesori vrhunskih zapadnoeuropskih sveučilišta“, rekapitulirao je Milanović taj dio svoje karijere. Ali u profesionalnom smislu, ustvrdio je za Nacional, tri godine provedene u Bruxellesu nisu bile pretjerano ugodne. Tuđmanova politika, koja je de facto bila usmjerena na podjelu Bosne i Hercegovine dovela je Hrvatsku u poluizolaciju. U takvim okolnostima djelovanje diplomacije bilo je vrlo ograničeno. Osjetio je to i Milanović koji je prilikom susreta sa stranim diplomatima redovito morao braniti politiku koju svi na Zapadu osuđuju. On u to vrijeme nije vodio susrete na visokoj razini nego se najčešće radilo o kontaktima sa službenicima ambasada i veleposlanicima.

DIPLOMAC Zoran Milanović s današnjom suprugom Sanjom nakon promocije na Pravnom fakultetu 1992.; nekoliko mjeseci kasnije pozvan je u MVP Ipak je i u tim situacijma uspio upoznati pojedine kadrove, koji su danas važne osobe američke administracije. U razgovoru za Nacional kao najdojmljivije istaknuo je susrete s Victorijom Nuland, današnjom veleposlanicom SAD-a pri NATO-u, te Kurtom Valkerom, svojim vršnjakom koji je u Bushovoj administraciji član Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Jedan drugi diplomat prisjeća se tog razdoblja i kaže da su hrvatski predstavnici nailazili na zid. Susreti bi redovito počinjali izjavama kako Hrvatska poštuje ljudska prava i suverenitet susjeda, i kako zaslužuje poziv u Partnerstvo za mir. Odgovori zapadnih diplomata i predstavnika NATO-a redovito su glasili: “Nažalost, dok se u Hrvatskoj ne promijene političke prilike, to neće biti moguće.“ Čak je i na službenim sastancima visoke diplomatske razine bilo neugodnih situacija, poput susreta službenog hrvatskog izaslanstva i Javiera Solane, tadašnjeg glavnog tajnika NATO-a. Hrvatski dužnosnici pokušavali su braniti Tuđmanovu politiku prema BiH, na što ih je Solana prekinuo usred rečenice i viknuo: “Lažete!“ Nitko mu se nije usprotivio. Milanović kaže da mu je bilo teško balansirati između osobnih stajališta i obveze branjenja državne politike, a u neku ruku spasio ga je završetak mandata i povratak u Zagreb.

U travnju 1999. dogovorio se s Vladimirom Drobnjakom kako će nakon isteka mandata u Bruxellesu u Ministarstvu vanjskih poslova postati novi načelnik Odjela za međunarodnu sigurnost i NATO. U Zagreb se vratio u prosincu, a prvi radni dan na novoj funkciji u sjedištu diplomacije na Zrinjevcu bio mu je 4. siječnja 2000. Prethodne večeri objavljeni su prvi rezultati parlamentarnih izbora na kojima je HDZ hametice poražen i na vlast je došla višestranačka koalicija predvođena Ivicom Račanom. Nekoliko dana prije, dok je bio na godišnjem odmoru, Milanović je ušao u gradsko sjedište socijaldemokrata i pristupio SDP-u. Sada je na vlasti bila njegova stranka, a novi ministar vanjskih poslova postao je Tonino Picula.
Milanović je ubrzo postao i koordinator za NATO i danas kao veliki doseg tadašnje vlade ističe podatak da je Hrvatska već u svibnju 2000. postala članica Partnerstva za mir. Predsjednik SDP-a tvrdi da nije napredovao zahvaljujući članstvu u Račanovoj stranci, a kao argument navodi kako je zadržao “isti rang i plaću“. Godine 2003. promoviran je u pomoćnika ministra vanjskih poslova i na toj funkciji ostao je do primopredaje vlasti. Pritom treba reći kako s Piculom nikada nije bio jako blizak, uglavnom su njihovi odnosi bili korektni i to je sve. Ali za razliku od nekih drugih dužnosnika i veleposlanika koji su nakon dolaska HDZ-a kuloarski često ogovarali Tonina Piculu, Milanović to doista nije činio. Jedna od negovih glavnih osobina upravo je suzdržanst od takvog oblika neformalne komunikacije, inače redovitog među hrvatskim političarima.
O Milanoviću je za Nacional izjavu dao i Mate Granić, koji je bio sedam godina ministar vanjskih poslova i u tom razdoblju ga je dobro upoznao. Sjeća se kako je zaslužio nekoliko profesionalnih unapređenja, a premda su njih dvojica rijetko kontaktirali, ocjene o Milanoviću koje je davao Zoran Pičuljan bile su vrlo dobre. Upravo na Pičuljanov prijedlog tadašnji ministar potpisao je odluku kojom je sadašnjeg šefa najjače opozicijske stranke poslao u misiju pri NATO-u u Bruxellesu. Granićevo mišljenje o Milanoviću također je povoljno: “Bio je dobar profesionalni diplomat i s obzirom na životnu dob ostvario vrlo pristojnu karijeru. Kad govorimo o njegovim političkim stajalištima, bilo je očito da je distanciran prema politici HDZ-a, ali tadašnje Ministarstvo vanjskih poslova djelovalo je poprilično samostalno.“

Ali Granić se ne slaže s Milanovićevom kritikom Sanadera. “Ivo Sanader bio je utjecajni zamjenik ministra vanjskih poslova, čak utjecajniji nego mnogi tadašnji ministri, ali se apsolutno ne može reći da je bio komesar. Ključne političke i kadrovske odluke sam donosio ja, nakon konzultacija s najbližim suradnicima, među kojima je svakako bio i Sanader.“