Život je, valjda, skup koincidencija i okolnosti, koje bismo, da možemo, najčešće izbjegli. Tako nekako sam doživio i vijest o tome da je umor Boris Maruna, jedan od onih frajera koje sam doista cijenio.

Upravo sam se vraćao iz Radniča, male obiteljske restoracije smještene među potleušicama iza Lisinskog. Mobitel je zvonio i zvonio, i kada sam se napokon odlučio javiti, s druge sam strane čuo Frenkijev glas «Imam nešto tužno, baš su javili da je umro Maruna».

OK, neću sada bacati patetiku, jer niti ju volim, a sumnjam da bi i Maruni bilo drago slušati takve rastanke. Ali vraćam se na koincidenciju - jer posljednji put smo se vidjeli prije tri i pol godine, i to upravo u Radniču. Maruna je bio ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, i upravo se spremao na put u Čile. Pozvao je Jasnu i mene na ručak, i predložio tu krčmu. Oproštaj kao oproštaj, trajao je nekoliko sati, onda smo napravili intervju, i da ne ispadne kako se družimo samo zbog posla, idući dan još jednom otišli u Radnič.

Maruna je pričao kako je prao leševe u Londonu, o nekom časniku NDH koji mu je u emigraciji opisivao ruske juriše u Staljingradu, o ujaku franjevcu zahvaljujući kojem je bezbrižno studirao književnost u Kaliforniji, o Buenos Airesu i Barceloni, o artritisu, o kćerki koja radi na NBC-u i ne želi se udati, a on bi htio unuke…a mi smo ga nagovarali da napiše memoare. Odbio nas je i otišao u Čile.

Znao sam da se ovog ljeta trebao vratiti u Zagreb, i već smo isplanirali sastanak u Radniču. Jasna i ja bismo ga opet nagovarali na pisanje knjige, on bi nas još jednom odbio, i sve bi bilo po starom.

Ovako se sve svodi na dvadeset sekundi u vijestima i karticu teksta u novinama. Boris Maruna bio je puno više, on je odličan pisac i veliki frajer. Imao je zajeban život, ali i ono što se zove ponos. Tuđman mu je nudio sve, i da je htio mogao je postati dvorski pisac. Ali frajeri koji su se družili s Bukowskim, pijančevali uzduž Južne i Sjeverne Amerike i predavali u djevojačkim internatima, e, takvi frajeri se nisu prodavali ražalovanim partizanskim generalima.

Takvog frajera pozdravljam, onako kako je i on mene:

Adios amigo.

MISLIM DA SE SMIJEŠIM

Došao sam na plažu da provedem
Vrijeme ručka; izuo sam cipele i
Sada sjedim na pijesku
U mekom proljetnom suncu
Pušim i gledam u valove
Kako spokojno umiru

Malo sam začuđen
Da navršavam četrdesetu

Rubom vode i pijeska prolaze
Lijepe mlade žene
Sa zavrnutim nogavicama
Vidim ih u času kad uđu
U moj pogled na valove
Znam da je zakon vjerojatnosti
Na mojoj strani, da je
Među njima barem jedna koju
Bih mogao nagovoriti bez
Većeg napora
Bez znatnijih tehničkih poteškoća
Ali ne slijedim ih pogledom
Gledam pravo u valove
Kako spokojno umiru na pijesku

Ne zanimaju me igrači odbojke
Iza mojih leđa
Ne zanimaju me djeca
Ni roditelji ni malobrojni kupači
Ni daske ni gumena odijela
Ne zanimaju me galebovi ni psi.

Sjedim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Pušim i od vremena na vrijeme
Pročistim grlo i pljucnem
Između koljena u pijesak

Mislim da se smiješim
U mekom proljetnom suncu
Lagano, neodređeno
Kao čovjek, koji ima osjećaj
Da je pobijedio u nečemu
Ali mu nije jasno koliko mu je stalo
I je li mu uopće stalo

Godine će dolaziti i prolaziti
Mogu mi podmetati nogu
Ali mi ne mogu donijeti ništa
Što već nisam živio

Ništa što već nisam umro

Boris Maruna (1940.-2007.)