Osječki odvjetnik Dražen Matijević jučer je podnio kaznenu prijavu protiv Save Štrbca, nekadašnjeg tajnika "samoproglašene vlade krajine" zbog kaznenih djela genocida, zločina protiv civilnog stanovništva i zločina protiv ratnih zarobljenika. Ovu akciju su pozdravile brojne braniteljske udruge u Hrvatskoj, koje već godinama upozoravaju kako postoje ozbiljni dokazi o ratnim zločinima Save Štrbca.

Savo Štrbac je rođen u Benkovcu 1948 godine. O njegovom predratnom životu se ne zna puno, osim da je bio pravnik i da se bavio privatnim biznisom, trgovinom voća. No, početkom srpske pobune u Hrvatskoj, Štrbac je brzo napedovao u tamošnjoj hijerarhiji. U ljeto 1991. bio je načelnik za obavještajne poslove pri "ratnom štabu teritorijalne obrane Benkovac", a kasnije je u tri mandata bio tajnik vlade tzv. Republike Srpske Krajine. Štrbac je bio aktivan i vrlo prisutan na sjednicama vlade, kroz sva tri mandata kada je obavljao tu dužnost. Tu tvrdnju dokazuju i njegovi potpisi na sedam prisutnika sjednica Vlade. Iako je Štrbac često svoju prisutnost na spomenutim sjednicama pokušavao opravdati tvrdeći da on tamo nije bio ni važan ni utjecajan, postoje dokumenti koji pokazuju kako te tvrdnje nisu istinite. Štrbac je smatran vrlo važnim članom vlade, te je sukladno tome u odgovarajućem dokumentu na ljestvici od 1 do 5 ocijenjen sa 4.7. Kao kriteriji davanja ocjene navedeni su odgovornost i važnost položaja, pa je onda jasno kako je Štrbac smatran vrlo bitnim vladinim službenikom.

Slika postaje još jasnija kada se prouči poslovnik vlade „Republike Srpske Krajine“, dokument koji definira odnose i obveze članova vlade. U članku 3. navedeno je da tajnik mora usko surađivati sa predsjednikom RSK, po članku 20. tajnik određuje vrijeme i mjesto sjednica Vlade, a po članku 33. on je zadužen za čuvanje dokumentacije sa sjednica i Vladine dokumentacije općenito, što po članku 16. uključuje i vojne tajne. Nadalje uz dozvolu predsjednika sekretar je čak imao i pravo potpisivanja zakonodavnih akata.

Štrbac je svoje ovlasti i koristio u praksi. Tako njegovi potpisi stoje na dva dokumenta koja ga teško inkriminiraju. Prvi je zahtjev za pripojenje „općine Zadar“, što su vjerovatno bila okupirana sela u zadarskom zaleđu, „Republici Srpskoj Krajini“. Njegov potpis se isto tako nalazi i na zahtjevu za „raspodjelu ratnog plijena“, hrvatskog građevinskog poduzeća Radnik iz Benkovca. Ta dva spisa dokazuju da je Štrbac izravno sudjelovao u otuđivanju hrvatskog teritorija i pljačkanju hrvatske imovine.

U jednoj od prepiski Sigurnosno informativne službe MORH-a iz 2001. također se može vidjeti zabilješka u kojoj se tvrdi da je Savo Štrbac tijekom 1994. izazvao prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao prometni policajac, 41-godišnji Gojko Gladović. Naime, 12. kolovoza 1994. u selu Žažviću pokraj Skradina Štrbac je službenim automobilom tzv. RS Krajine u večernjim satima naletio na Gladovića koji je u to vrijeme prolazio motociklom, a Štrbac je prešavši u lijevu traku izazvao sudar. Zbog svog visokog statusa Štrbac nikad nije odgovarao za tu nesreću.

Nakon Oluje Štrbac bježi u Srbiju. Uskoro je tamo osnovao udrugu Veritas, navodnu nevladinu organizaciju, koja za sebe tvrdi da je centar za dokumentaciju svjedočanstava i dokaza hrvatske agresije nad Srbima. Na njihovoj web stranici dominira karta Velike Srbije, tj. karta Hrvatske s odijeljenim područjima Republike Srpske Krajine. Na više mjesta na stranici vojno redarstvena akcija Oluja opisana je kao „ nezapamćena agresija hrvatske vojske na samostalnu i suverenu Republiku Srpsku Krajinu“.

Uskoro je, umjesto moguće optužnice, Štrbcu iz Haaga stigao poziv za suradnju. Tužiteljstvo je počelo koristiti usluge Veritas organizacije u lociranju svjedoka navodnih zločina Hrvata nad Srbima. Po Štrbčevim riječima, organizacija im je pronašla više od 350 svjedoka. Koliko su ti svjedoci vjerodostojni nikad nije utvrđeno, ali je u to teško vjerovati ako se zna kakve stavove u javnosti zastupa Štrbac. Može se pretpostaviti kako su ta svjedočanstva uvelike otežala položaj hrvatskih optuženika u Haagu.

„Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše istoriju...u tački 37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala svoju vojsku. A u tački 39. potvrđeno je da je u pet napada na RSK, teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao članica UN izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne mogućnosti. Jer, ako se u Haagu dokaže krivica komandanta najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili biti će zvanično zločinačke akcije. Rat koji čine zločinačke akcije nije „domovinski“ i obrambeni, već zločinački i agresorski. Samim tim država koja je nastala na zločinu ne može nastaviti postojati već se njeno ustrojstvo mora redefinirati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim putem izborimo za državnost Republike Srpske Krajine.“, u jednom je intervjuu naglasio Štrbac.

Iako je suradnja Štrbca s Haagom izravno ugrožavala hrvatske nacionalne interese, odgovor hrvatske strane je bio mlak, tako da nikad Sudu nije upućen čak ni zahtjev za preispitivanjem suradnje s Veritasom. A ta je suradnja bila zaista jaka. Dokaz toj tvrdnji je i pismo potpore koje je potpisao zamjenik glavne tužiteljice Graham Blewitt i koje je trebalo pomoći Veritasu u sakupljanju financijskih sredstava. Prema Tužiteljstvu, Veritas im pomaže na „profesionalan, ozbiljan i odgovoran način, tako što prikuplja informacije vezane za određene događaje u Hrvatskoj od 1990. do 1995. godine.“ Blewitt također naglašava kako bi Veritas "ukoliko bude imao sredstava mogao značajno ubrzati napredak određenih istraga“. Pismo završava sa zaključkom da „svaku pomoć Veritasu Tužiteljstvo smatra doprinosom radu Tribunala.“

Štrbac je za oružanu pobunu aboliran Zakonom iz 1995., no dosada nijedna državna institucija nije istražila brojne navode o njegovim kriminalnim djelima tijekom Domovinskog rata. Zašto do toga nikad nije došlo nije poznato, no u odrđenim se krugovima nagađalo o amnestiji koju si je Štrbac priskrbio suradnjom s haaškim tužiteljstvom. Zato je i neizvjesno hoće li inicijativa osječkog odvjetnika Matijevića uspjeti, odnosno hoće li ikad Štrbac odgovarati za svoja djela pred hrvatskim sudom.