Vedrana RudanI opet hrvatski smrad, zlato i tamjan na ekranima i naslovnim stranicama. Seoski pop Ljubičić drapao je dječicu na otoku Rabu. Volio se s golim dječacim kupati na osamljenoj plaži, skidati im i navlačiti bijele haljine i tako tko zna koliko godina. Roditelji su se, navodno, žalili čak i kardinalu Bozaniću. Uzalud. Ono što je za hrvatske katolike Bozanić to je za nas nevjernike nekoć bio Tito. Još se sjećamo kako su prolazili oni koji bi se žalili “Maršalatu“. Smiju li se izjednačavati Komunistička partija i Katolička crkva? Možda ima neke razlike? Komunjare ipak ne hvataju dječicu za bezdlaka spolovila toliko često i strasno kao katolički svećenici? Ili samo ne postoje podaci? Je li Katolička crkva institucija koja zbog svojih specifičnih pravila privlači tolike perverznjake ili njeni kruti zakoni od normalnih ljudi čine bolesnike? Pedofilija je bolest. Ne možeš oboljeti samo zato što si katolički svećenik. To u sebi ili imaš ili nemaš. Vjerojatno bolesnici ulaze u Katoličku crkvu jer znaju da će ona stati iza njihovih nedjela. Najveća će im kazna biti odlazak u mirovinu ili selidba u drugu župu. Svećenici pedofili vrlo dobro znaju da ni roditelji malih katolika nisu divljaci koji će im slomiti vrat. Boje se Boga. A kad ipak pukne bruka, jer se selidbom pedofilija ne liječi, uvijek se na nekom otoku ili u zagorskom selu skupe majke sa sisama punim mlijeka i bebama u naručju pa se slikaju za novine i hvale seoskog župnika ljubitelja dječjih međunožja. Mame su ogorčene, sve je laž, pop je žrtva medijske mafije i ostalih komunista.

Pa ipak, ipak, nešto se događa s Crkvom u Hrvata. Prvi put otkako je znamo ne sikće na novinare, obećava punu suradnju s državom, otvorit će svoje “arhive“, ma što to značilo, moli za oprost “možebitne žrtve“, suspendira svećenika, ostavlja otvorenu mogućnost da se nešto možda ipak dogodilo. Zašto se crkva tako smekšala? Još pamti afere Caritas i Čuček? Ne vjerujem. Caritas i Čuček nisu načeli Crkvu. Dogodio se... Ne, nikako pop Ljubičić. Dogodio se kanonik Vladimir Zagorac koji je napisao knjižuljak “Memoari“, tiskao ga u 200 primjeraka*, na svoj račun, i obračunao se s kolegama u haljama koji imaju ljubavnice i dječicu o kojoj se brine Crkva. Sve to i ne bi bila senzacija, ne postoji pop koji nešto ne baca pod svoja katolička jaja, da se kanonik Zagorac nije usudio nasrnuti na samog kardinala Bozanića. Optužio ga je da je od kanonika koji su od hrvatske vlasti za svoje nekretnine dobili deset milijuna kuna uzeo taj novac na posudbu, nikad lovu nije vratio, o kamatama da se ne govori. Kanonik Zagorac Bozanića naziva “bodulom“ da mu ne bi rekao da je lopov. I ova bi frka prošla u tišini da o knjizi u Jatarnjem listu nije pisao novinar Darko Pavičić. Sigurna sam da je upravo taj tekst uzdrmao temelje hrvatske Katoličke crkve. Jedno je kad o crkvi govore i pišu napaljeni nevjernici, nešto je sasvim drugo kad progovori svećenik pa se to objavi u desecima tisuća primjeraka. Ovih je dana jedan pravovjerni kolumnist sirotog kanonika proglasio Che Gevarom kome ne treba vjerovati jer se za revoluciju odlučio u poznim godinama i s jednom nogom u grobu.

Kako to da novinar koji je vjerojatno vjernik nije pomislio da su Zagorčevi “Memoari“ možda samo ispovijest čovjeka koji pred licem Smrti želi sa sebe zbaciti teret života u laži i licemjerju? Ja sam njegovu knjigu tako shvatila, doduše, ja sam nevjernica. Raduje li me ovaj nenabrijani ton katoličkih svećenika koji ovih dana dobrohotno razgovaraju s hrvatskim novinarima? Da budem iskrena, ne vjerujem im previše. Dovedeni su do zida, ne mogu natrag, možda postoje čvrsti dokazi... Međutim, čin puštanja rapskog svećenika iz pritvora još je jednom pokazao da hrvatske sudove ne smijemo podcijeniti. Znamo da je svećeniku Čučeku, kojem je dokazano da je bio pedofil, dakle učinio je kažnjivo djelo, kazna zatvora preinačena u uvjetnu. Nikoga neće začuditi ako se i osumnjičenom Ljubičiću nađe niz olakotnih okolnosti. Naši će vjernici šutke popušiti i tu priču. U svijetu se katolici ne ponašaju tako. Od Argentine do Britanije prosvjeduju, traže kaznu za zločince i novac za žrtve. Krenulo je od Amerike, od Bostona. Tisuće i tisuće roditelja zauvijek unesrećene dječice dobile su milijune dolara. Neke su župe bankrotirale, mnoge su crkve prodane da bi se platile odštete.

Mi Hrvati možemo biti mirni. Bozanić neće Zagrebačku katedralu staviti na bubanj da bi platio duševne boli silovane djece. “Bodul“ ne vraća ni onih deset milijuna kuna. A ni hrvatski zakoni nisu na strani žrtava. Najveći iznos koji se u Hrvatskoj može dobiti, ako ti netko ubije najdraže biće, je trideset tisuća eura. Škakljanje majušnih, dječjih jaja popovskim prstima ovdje još nema svoju cijenu. Ako je istina ono što se piše o velečasnome Ljubičiću, preciznije rečeno, ako hrvatski sud presudi da je istina, Rabljani će moći naplatiti svoje duševne boli. Zagorci, roditelji žrtava Čučićevih prstiju, nisu tražili novac ni dizali frku oko sramotne presude. Zapanjuje me bešćutnost roditelja jadne djece, tih gadova koji svoje dijete predaju na milost i nemilost bolesnicima iako znaju da su bolesni. I pišu anonimna pisma i šute, šute, šute... Bijedne kukavice. Trebalo bi im oduzeti djecu. Država bi morala zaštititi male sirotane i od opake Crkve i od gadnih roditelja. Država? Koja država? Ova Hrvatska? A Partija i Crkva u Hrvata već su sedamnaest godina jedno tijelo i jedna duša?! Nema ovdje nade za siročiće male. Oče naš koji jesi na nebesi, vidiš li ti ovo?