HRVATSKA LIKOVNA ELITA Kipar Slavomir Drinković smatra da su iz Akademije izašli skoro svi umjetnici koji su oblikovali hrvatsku umjetnost 20. stoljeća“Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu je povijest hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća. Od 1907. do danas dala je bitan pečat i neupitno je bila pokretač likovne umjetnosti u nas. Vjerujem da će to biti i ubuduće.

Većina umjetnika 20. stoljeća djeca su ove kuće”, kazao je Slavomir Drinković, hrvatski kipar ujedno i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za čijeg je mandata ova najstarija hrvatska likovna institucija ostvarila dugogodišnju želju za pripojenjem zgrade “Slave Raškaj”, u čijem je dvorištu u zagrebačkoj Ilici 85 Akademija i osnovana. Iako je, kako i sam priznaje, prije godinu dana posve neočekivano došao na čelo ove institucije, kipar hvarskih korijena najavljuje kako će Akademijin stoljetni jubilej, koji upravo slavi, ujedno značiti i njezin iskorak u bolju budućnost i inzistiranje na još značajnijoj kvaliteti obrazovanja budućih likovnih umjetnika u Hrvatskoj. Slavomir Drinković spada među naše najhvaljenije suvremene kipare, no šira ga javnost ponajviše zna kao autora spomenika za grobnicu obitelji Tuđman, koji je od njega naručio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao i zbog takozvane Golubice - spomenika kojim se obilježavaju sve masovne grobnice ubijenih u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Kreator preko 60 skulptura u javnim prostorima i dobitnik brojnih nagrada, koji je u proteklih deset godina izlagao na deset samostalnih i oko 130 kolektivnih izložbi, u razgovoru za Nacional govori o značaju Akademije likovnih umjetnosti, planovima za njezinu budućnost, studentskim danima, te o svome radu, skulpturama i druženju s prvim hrvatskim predsjednikom.

NACIONAL: Akademija kojoj ste na čelu upravo slavi svoj stoljetni jubilej. Kakvu je ulogu u tih sto godina odigrala Akademija u razvoju i afirmaciji hrvatske likovne umjetnosti i njenih umjetnika?
- Velikim slavljem stogodišnjice postojanja, koje se dogodilo prošlog ponedjeljka, simbolički smo obilježili Akademijin korak u 21. stoljeće za koje bismo željeli da bude pozdrav budućnosti i svojevrstan oproštaj od prošlosti. U dvorištu Akademije susrelo se 2000 ljudi koji su sudbinski vezani za ovu kuću. U vijećnici ALU potpisan je dokument kojim će Vlada zbrinuti Centar za odgoj i obrazovanje “Slava Raškaj”, a ALU će se proširiti na tu lokaciju. Sada je moguće ostvariti ideju kampusa preddiplomskog i diplomskog studija ALU Sveučilišta u Zagrebu u Ilici 83 i 85. Zamislite na jednom mjestu 400 mladih ljudi posvećenih umjetnosti, množinu ideja koju je tu moguće ostvariti. Slavlje stogodišnjice i laboratorij umjetnosti koji će u obliku raznih događanja trajati godinu dana, naš je poklon i zahvala hrvatskim građanima, Zagrebu, Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do toga da postanete čelni čovjek ove kuće, je li to bilo nešto što ste jako željeli?
- Dužnost dekana nije poželjna. Ne mogu reći da sam to želio ili planirao. Dogodilo se. Kada zbog nečega ne možete noćima spavati, onda morate nešto učiniti. Prije odabira novog dekana razmišljao sam o budućnosti Akademije i u jednom trenutku pomislio sam da je došao red na mene i da to moram učiniti. Javio sam se i u nekoliko neprospavanih noći napisao program koji je prihvaćen. Na posao dekana gledam kao na ogromnu dužnost i odgovornost. Za realizaciju zamišljenog programa potrebno je organizirati petstotinjak ljudi. Bitan dio mog posla je omogućiti i podržati timski rad, stvoriti organizacijsku kulturu koja će uvažavati jake osobnosti umjetnika, ali i ostvarivati zajedničke ciljeve i interese. Akademiju i umjetnost vidim u stvarnosti, u kojoj uz umjetnost i za umjetnost postoji novac, proizvodnja, politika, strategija. Mislim da se umjetnost u stvarnosti našeg društva treba pozicionirati na drukčiji način. Prostor stvarnosti uključuje povezivanje s društvenom zajednicom, poduzetništvom, ekonomijom.

NACIONAL: Priznajete da dekanski posao nije lak, jeste li zbog njega zapustili svoj umjetnički, kiparski rad?
- Akademija je moj atelje, moja radionica. Tu sam od osam ujutro do osam navečer, a nekada i više. Sigurno da je to utjecalo na moje kiparstvo. Međutim, ne odustajem od umjetnosti. Ona je za mene način djelovanja. Ako ja misao o umjetnosti prenesem studentu, to je jednako vrijedno, možda i vrijednije od konkretnog rada na umjetničkom djelu. Rekao bih da se umjetnost rađa na svim razinama, pa ako postoji 400 studenata koji dobro razmišljaju, a ja im pomognem da nađu poziciju djelovanja i dam im mogućnost da daju sve od sebe, napravio sam više od skulpture.

NACIONAL: Iako ste dekan, još uvijek predajete studentima, vodite radionice i s njima radite na raznim projektima.
- Nisam odustao od studenata. S njima sam u svakodnevnom kontaktu, radim s njima kroz radionice koje vodim. Upravo sutra putujemo na Hvar u Jelsu gdje ćemo raditi na sjajnom projektu Otok-kamen-voda. Projekt želi podsjetiti na 1936. kada je na otoku otvoren prvi komunalni vodovod i voda je prvi put besplatno dana ljudima. Od prvotno dvadesetak fontana koje su pitkom vodom bile svima na raspolaganju, ostala je samo jedna. Umjetničkom intervencijom voda će se vratiti na mjesta nestalih česmi u obliku niza malih fontana gdje će opet biti na raspolaganju prolazniku. To je i primjer uključenosti Akademije u društvenu zajednicu.

Od 2005. do danas, kroz dva projekta - kiparske radionice postavili smo jedanaest skulptura na otoku. Nedavno smo studenti i ja u Bjelovaru završili projekt Svijetle pruge 2007. Princip uključenosti i povezanosti Akademije i lokalne zajednice je isti. U nekoliko godina napravili smo veliku i vrijednu kolekciju skulptura za Bjelovar. Za prošlogodišnju radionicu, moji studenti su dobili Rektorovu nagradu.

HVARSKI KIPAR uz svoju granitnu skulpturu 'Vrata XX. stoljeća' iz 1997.NACIONAL: Čega se vi rado sjećate iz studentskih dana, koliko je Akademija utjecala na vaš umjetnički rad?
- Akademija je početak sviju nas koji smo odlučili biti umjetnici. Ona nam je bila utočište, sklonište u kojem smo nekoliko godina bili slobodni i posvećeni onome što je odredilo naš život. Ovdje smo u društvu istomišljenika uživali u svojim snovima o velikoj umjetnosti. Akademija nam je dala prve životne i umjetničke lekcije, otvorila nam prva vrata, kao što danas studentima otvara vrata u svijet i daje mogućnost da, recimo, odu u Ameriku na studij, vide velike gradove svijeta i njihove muzeje. Akademija je zapravo naše umjetničko rodilište i mislim da nije slučajno da je njezina zgrada niknula baš u dvorištu zagrebačkog Zemaljskog rodilišta. Ne vidim neki drugi prostor koji bi zaštitio mladog čovjeka-umjetnika i dao mu znanja i uvod u život. Za sve nas Akademija je bila druga obitelj.

NACIONAL: Je li istina da ste u studentsko doba bili mangup sklon sitnim nepodopštinama?
- Svi smo tada bili pomalo mangupi i buntovnici. To je karakteristika moje generacije i tog vremena. Sedamdesete godine obilježili su politički nemiri i velika želja za promjenom. Bunt ili bolje reći protest kao racionalizacija bunta i kao potreba da se stvarnost mijenja na bolje je pozitivno stanje. U tom smislu se nisam puno promijenio od mojih studentskih dana.

NACIONAL: U samo godinu dana na prijelomu 1996. i 1997. napravili ste čak pet skulptura. Kako ste uspijevali sve to stići?
- U to vrijeme dogodio mi se veliki broj javnih skulptura i uvijek sam nalazio vremena i volje da im se do kraja posvetim. Živim svoj posao. On je dio mene. Svi u obitelji smo takvi. Supruga Gordana se bavi produkt dizajnom i slikarstvom, a sin Vitar je apsolvent na kiparstvu. Svatko od nas je jaka osobnost. To se kod nas poštuje i u svakodnevnom životu i u procesu stvaranja. Iskusili smo zajedno i svatko na svoj način stvaralačke i egzistencijalne muke i radosti. Među nama postoji razumijevanje i podrška, umjetnost i sloboda traže sve, bez ostatka. Nitko od nas ne odvaja posao od života.

NACIONAL: Autor ste spomen-obilježja masovnih grobnica i uvijek ističete da to djelo za vas ima veliku emotivnu važnost. Jeste li na vukovarskoj Ovčari pogledali novi spomen-dom?
- Spomen-dom nisam vidio. Na Ovčari sam bio nekoliko puta nakon postavljanja spomen-obilježja. Možda je spomenik mogao biti značajnijih dimenzija, ali tada se tražio znak koji će na jedinstven način obilježiti sva mjesta masovnih grobnica iz Domovinskog rata. Danas mislim da je to dobro. Svaka masovna grobnica je jednaka tragedija. Do sada je u Hrvatskoj postavljeno 49 spomen-obilježja. Strašna mjesta, strašne sudbine. Najstrašnije u domovinskom ratu događalo se upravo na tim mjestima. To je ono što me vezuje uz najteži dio naše egzistencije na ovim prostorima. Bit tog spomenika je ideja praznine, nedostatka, onih kojih nema, kao i znak koji čine svijetlost i zrak, duša, nešto što ne možete dotaknuti.

SLAVOMIR DRINKOVIĆ s maketom spomenika za masovne grobnice Domovinskog rataNACIONAL: Šira javnost vas zna kao autora obiteljske grobnice Tuđmanovih i činjenice da je pokojni predsjednik bio jedan od vaših prvih naručitelja. Kako su izgledala vaša druženja s njim?
- Na obiteljskoj grobnici Tuđmanovih radio sam oko godinu dana. U to vrijeme često sam se sretao s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Bio je izuzetna osoba i čovjek goleme energije. Mene je kao autora znaka križa, načinjenog od lomljenog kamenog bloka, impresioniralo njegovo razumijevanje i prihvaćanje mog rješenja. U njegovom i mom obiteljskom krugu, osobito kod njega doma razgovaralo se o umjetničkoj slobodi, ali i o budućnosti Hrvatske. On je time bio opsjednut prepoznavajući tada ozbiljnost vremena koje dolazi.

NACIONAL: Kada je postao predsjednik, više ga niste sretali. Je li vam danas krivo zbog toga?
- Sreli smo se jednom prilikom u Lisinskom. Kratko i srdačno.

NACIONAL: A što mislite o nadgrobnom spomeniku pod kojim je na koncu pokopan, sviđa li vam se?
- To nije pitanje sviđanja. To je projekt grobnice državnika i ima sasvim drugo značenje, smisao i drukčiji pogled na pokojnika od onog kojeg smo zajednički promišljali za skromnu obiteljsku grobnicu Tuđmanovih.

NACIONAL: Koncem 80-ih bavili ste se dizajnom i uređivanjem interijera te scenografijom. Što vas je privuklo tim poslovima?
- Kao i danas, u to vrijeme razmišljao sam gdje naći prostor za umjetnost, gdje realizirati njezinu i vlastitu egzistenciju. Taj prostor otvorio se u obliku scenografija za tv-intervjue g. Silobrčića, u sudjelovanju u scenografiji baletne predstave Amadeus Monumentum, dizajnu interijera Ban Cafea za koji sam dobio nagradu B. Bernardi, dizajnu interijera nekih crkava itd. Bilo je projekata i mogu reći da su bili uspješni.

NACIONAL: U doba vašeg bavljenja dizajnom i interijerima dobivali ste puno ponuda za uređenje interijera. Biste li i danas prihvatili takvu ponudu?
- Tada sam se time bavio jer sam za to imao vremena i interesa. U to doba tim se poslom bavilo malo ljudi. Gordana i ja zajedno smo promišljali stvari za ateljerskim stolom, zajedno smo pokušali ljepotu življenja ugraditi u životni prostor. Tako je započela priča o total dizajnu. Bavili smo se svime: podovima, svodovima, namještajem, svijetlom i svjetiljkama, staklom, kvakama. Radili smo niz lokala, jedan od uspješnijih je bio Japa bar u Čakovcu, Salon BBK, lokali u Importanne centru, nekoliko obiteljskih kuća itd. Iskustva timskog rada primjenjujem i danas u svom radu. Trenutno nemam vremena za bavljenje dizajnom, ali nisam od njega odustao. Gordana se nastavila baviti produkt dizajnom, naročito staklom - tu radi čuda!

NACIONAL: Za unikatne kvake koje ste dizajnirali rekli ste da imaju erotsku notu. Igrate li često u svojim djelima na erotsku komponentu pa makar i prikriveno?
- Eros i tantos jesu pokretači, dva osnovna motiva egzistencije, a svatko vidi ono što želi vidjeti.

NACIONAL: Rođeni ste Hvaranin i uvijek ističete kako ste iznimno vezani za svoj otok. Kada ste otišli s njega i kakva su bila vaša prva iskustva u Zagrebu?
- Gusti crni dim parobroda i lupetanje zvona još za jutarnjeg mraka označili su moj odlazak s otoka. Bilo je to sredinom šezdesetih. Dvanaest sati u vlaku s drvenim klupama do Zagreba, doček, miris kravljeg mlijeka pomiješan s mirisom ugljena, cijuk kockastih plavih tramvaja u zavoju glavnog kolodvora i konj na ulazu u grad. Samoća i volja da se dozna nešto o ljepoti. Samoća me vezala uz otok tako da ga zaista nikad nisam napustio. Otok se napušta jedino ako potone u duši. Samoća je i prvi uvjet da potražite umjetnost.