Objavljeno u Nacionalu br. 605, 2007-06-19

Autor: Damir Radić

FILM

Heroji ruskog Vijetnama

'9. SATNIJA' je rusko-ukrajinsko-finski ratni film o sovjetskoj vojnoj intervenciji u Afganistanu

RUSKI VOJNICI u filmu međusobno dijele prostitutkeRUSKI VOJNICI u filmu međusobno dijele prostitutkeDok je Amerikancima bila dostatna tek koja godina nakon završetka rata u Vijetnamu da poluče prve gorke filmove koji su se na ovaj ili onaj način osvrnuli na tu poraznu vojnu iz koje se nisu vraćali heroji nego očajnici, Rusima i Ukrajincima, kao nosećim nacijama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, bilo je potrebno punih 16 godina kako bi realizirali film o “sovjetskom Vijetnamu”. Sovjetska intervencija u Afganistanu trajala je od 1979. do 1989., podjednako dugo kao američka u Vijetnamu, a nastanku rusko-ukrajinsko-finske koprodukcije “9. satnija” sredinom prvog desetljeća novog stoljeća zacijelo su bitno pridonjela aktualna ratna zbivanja u Afganistanu, gdje umjesto Sovjeta među surim gudurama s islamistima na kraj sada pokušavaju izaći Amerikanci i njihovi saveznici.

Rusko-ukrajinsko sagledavanje vlastite nedavne prošlosti, u podtekstu znakovito upućeno i nekadašnjem arhineprijatelju koji danas bere neugodne plodove onog što je upravo u to doba posijao (intenzivna potpora mudžahedinima iz kojih će niknuti još radikalniji talibani), debitantski je cjelovečernji rad režisera, producenta i glumca Fjodora Bondarčuka, najmlađeg sina slavnog sovjetskog sineasta Sergeja Bondarčuka. Bondarčuk mlađi u svom filmu ne samo da namiguje Amerikancima, pomalo s patosom, a pomalo šeretski poručujući “mi smo sve to već prošli”, on marljivo skida ikonografiju američkih odnosno zapadnjačkih vojnika (nikad sovjetski vojnici nisu izgledali ovako cool) te motive i stilske postupke američkih ratnih filmova u rasponu od onih vijetnamskih poput “Hamburger Hilla” i “Full Metal Jacketa” do onih iračkih poput “Guštera” i somalijskih poput “Pada Crnog jastreba”. Tu su obuka mladih vojnika koju kao nemilosrdan dril provodi psihotični narednik, suodnos “guštera” i “džombi”, međusobno drugarstvo mladih vojnika, seksualno dijeljenje ženskog bića, umjetnički nastrojen vojnik koji se odlično prilagođava ratnim uvjetima, odlučna krvava bitka za kobno brdo. Sam Bondarčuk je kao uzor priznao “Pad Crnog jastreba”; doista, očita je posudba Scottova vizualnog stila, kako u onom fotografsko-montažnom aspektu (vrlo dinamična montaža s mnogo kratkih kadrova i izmjena kutova snimanja te mjestimičnim ubrzavanjem pokreta likova u sukobu, iako treba reći da je Bondarčuk, kao i Scott, započeo kao režiser muzičkih spotova i reklama pa im je takav stil zajednička poputbina), tako i u pogledu teksture slike i tretmanu boja (krupnozrnata fotografija zagasitog, promonokromnog kolorita koji, kao specifičan Bondarčukov doprinos, u efektnom kontrastu ističe svijetle plave pruge na mornarskim majicama sovjetskih vojnika). Također, srodna je i situacija mladih vojnika koji se nađu usred ratnog kaosa upućeni samo jedni na druge, pri čemu Bondarčuk, jednako kao i Scott, slavi upravo to bratstvo po oružju u najtežim, rubnim situacijama na tankoj liniji koja razdvaja život od smrti, trudeći se ostaviti političke implikacije u (dubokoj) pozadini. Ipak, one su u “9. satniji” prisutne i podosta zanimljive.

Dva su bitna pitanja koja izviru iz filma Fjodora Bondarčuka - odnos prema Sovjetskom Savezu i odnos prema muslimanima. Čuvajući se eksplicitne propagande, Bondarčuk šalje male signale u kojima otkriva svoj afirmativan pogled na nekadašnju sovjetsku državu i žal nad sadašnjim stanjem stvari. Među sovjetskim “gušterima” tako je i jedan Čečen iz Groznog, a među “džombama” Tatar iz Uzbekistana. Čečen i Tatar, muslimani dakle, bore se rame uz rame s kršćanskim Rusima, Ukrajincima i ostalima protiv zajedničkog neprijatelja - islamskih fundamentalista. Sovjetski Savez bio je država i društvo u kojem se, na tekovinama prosvjetiteljstva (doduše u njegovoj marksističkoj verziji, ali o tome, kao ni o komunističkoj ideologiji i vlasti, nigdje u filmu nema ni spomena), afirmirao internacionalizam i bratstvo među ljudima naspram nacionalističkog i vjerskog jednoumlja - implicitno, ali dovoljno jasno poručuje Bondarčuk. Neprijateljske muslimane pak sagledava na isti način na koji je, ili se tako barem voli reći, John Ford sagledavao Indijance - kao prirodnu nepogodu. Oni su u funkciji opreke u čijem će se svladavanju junaci suočiti s vlastitim mogućnostima, limitima, dubokom prirodom svog individualnog bića. Doduše, pouka jednog od sovjetskih časnika kako su afganistanski muslimani krasni domaćini, ali da te isto tako, kad više nisi njihov gost, mogu ubiti s leđa, svodi pripadnike čitave jedne re(li)gije na monolitnu i posve nepredvidljivu masu koja je suštinski uvijek neprijateljski raspoložena prema nemuslimanima, jer pripadnicima te mase ubijanje nevjernika osigurava raj sa svim njegovim blagodatima; no opet, s druge strane, činjenica je da su takve vrste pouka u vojsci sasvim uobičajene, i vjerojatno slične danas primaju i američki vojnici. Zanimljivo je, međutim, da u filmu nema gotovo ni riječi o američkoj potpori mudžahedinima; jedini verbalni iskaz u tom smjeru naivna je propagandna lajna jednog od vojnika koji zbori o internacionalnoj sovjetskoj pomoći Afganistanu protiv “imperijalističkih osvajača” - iskaz spram kojeg je Bondarčuk, reklo bi se, istovremeno oporo ironičan i sjetan. Međutim, na drugom mjestu opet daje signal kojim upozorava o čemu se zapravo radi.

Naime, u završnoj bitci mudžahedinske napade predvodi mlađi muškarac moderne frizure, s reybanicama i coolerski zabačenom tradicionalno-modernom maramom oko vrata; on se jedini ističe u istovrsnoj masi tradicionalno odjevenih ljudi, kamera ga u nekoliko navrata apostrofira, skrećući pozornost na ovog “dandyja” kao na zapadnjačkog plaćenika i/ili saudijskog bogataša, kakvi će se samo desetak godina kasnije žestoko okrenuti protiv svojih podupiratelja. Bondarčuk kao da ispod glasa kaže Amerima - mi smo se borili protiv tog fundamentalističkog, antiprosvjetiteljskog, antimodernističkog zla, a vi ste nam zabijali nož u leđa; sad i sami vidite s kim imate posla i koliko je pogubna bila logika “neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj”. A onaj isti sovjetski časnik koji je opisivao muslimane kao sjajne domaćine i potencijalne mučke ubojice, poručio je svojim vojnicima i sljedeće: “nitko nikad nije osvojio Afganistan”. Podosta čudno obraćanje oficira vojnicima u zemlji u koju su došli svladati pobunjenike; umjesto ohrabrenja, fatalističko upozorenje. Jasno, ovakav iskaz u filmu našao se samo iz jednog razloga, kao poruka Amerikancima - nećete uspjeti kao što ni mi nismo uspjeli.

Nemilosrdnu obuku mladih vojnika vodi psihotični narednikNemilosrdnu obuku mladih vojnika vodi psihotični narednik“9. satnija” je film koji se simetrično dijeli na jednosatnu prvu polovicu posvećenu obuci vojnika u Uzbekistanu i jednosatnu drugu radnje smještenu u Afganistanu, s krvavom kulminacijom u bitci koja se stvarno dogodila (samo što je u zbilji poginulo šest sovjetskih vojnika, a u filmu, sukladno njegovom promitskom karakteru, svi osim jednog). Film posvećen slavljenju muškog prijateljstva iskovanog u ratu i pripremama za nj može se, strogo načelno govoreći, svojom maskulinošću usporediti s filmom “300 - Bitka kod Termopila” Zacka Snydera, no Bondarčukova maskulinost lišena je zanimljive predimenzioniranosti Snyderove; uz to, Bondarčuk se u afirmaciji razuma prosvjetiteljstva kontra iracionalnosti religije, za razliku od Snydera, nije obračunao i s vlastitom, a ne samo s tuđom religijom; dakako, Snyderova mačističko-fašistoidna subverzija nije mu bila na kraj pameti.

On je želio izraziti duboko poštovanje prema vojnicima u smrtonosnoj borbi, afirmirati unutarnju psihološku pobjedu nasuprot izvanjskom porazu (po čemu je njegov uradak u suprotnosti s klasicima američkog vijetnamskog filma, ali je srodan Snyderovom), a na kraju, možda u spomen na oca i njegov film “Oni su se borili za domovinu” o herojima Staljingrada, decentno, ali razvidno odati počast posljednjim junacima Sovjetskog Saveza. Motivski i situacijski prepuna stereotipa, nedovoljno elaboriranih likova, ali “svjetski” dizajnirana i s jednom doista krasnom scenom, kad se vojnici kao Venerini podanici skupe pod nogama mlade i posve obnažene Irine Rahmanove, lijepe kao slike i slatke kao med, “9. satnija” korektan je rad koji međutim ne obećava da će Fjodor Bondarčuk uspjeti doseći umjetničke domete oca Sergeja.

9. SATNIJA9 rota, rus.-ukr.-fin. rat. film, 2005.
R: Fjodor Bondarčuk GL: Aleksej Čadov, Artur Smoljaninov, Konstantin Kriukov, Mihail Porečnikov, Fjodor Bondarčuk

ocjena: 3 (tri) zvjezdice

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika