Ulazak ruskih kompanija u Inu odredit će energetsku budućnost Hrvatske; stoga se čeka politički dogovor koji bi trebao biti sklopljen prilikom susreta ruskog predsjednika Putina s hrvatskim državnim vrhom 24. lipnja Prema neslužbenim informacijama hrvatska vlada i mađarska naftna tvrtka MOL ozbiljno pregovaraju o prodaji MOL-ova 25-postotnog udjela u Ini ruskoj državnoj kompaniji, vjerojatno Gazpromneftu, naftnom dijelu energetskog diva Gazproma. Otkad je u javnost procurila informacija da je MOL s haaškim optuženikom Ivanom Čemarkom sklopio predugovor o preuzimanju lanca benzinskih crpki Tifon, vrijedan 150 milijuna eura, u naftnim krugovima sve se češće čuje da će se Mađari povući iz Ine i svoj udio prodati Rusima. Kako se radi o potezu koji će u mnogočemu odrediti energetsku budućnost Hrvatske, čeka se političi dogovor, a on bi trebao biti postignut za vrijeme boravka ruskog predsjednika Vladimira Putina u Zagrebu, u nedjelju, 24. lipnja, na energetskom summitu jugoistočne Europe.

Ugovor između MOL-a i Čermaka drži se u tajnosti i još nije realiziran. MOL ne može bez suglasnosti Vlade RH kupovati konkurentske kompanije na tržištima na kojima je prisutna Ina. Kako doznaje Nacional, hrvatska je strana Mađarima prije četiri mjeseca dala zeleno svjetlo za pregovore s Ivanom Čermakom o preuzimanju Tifona. Glavni je uvjet bio da se MOL obveže da će Tifon početi od Ine kupovati gorivo kad se moderniziraju njene rafinerije. Riječ je o 250 tisuća tona naftnih derivata godišnje, koje je Tifon dosad nabavljao u inozemstvu.

Unatoč tom odobrenju, u MOL-u ozbiljno razmišljaju o povlačenju iz Ine. Visokopozicionirani izvor u Ini za Nacional je izjavio da je takav razvoj događaja vrlo izvjestan jer je MOL vrlo nezadovoljan odnosom Vlade prema Ini. Prvenstveno se to odnosi na Vladin pritisak da se cijene energenata drže na niskoj razini kako bi se na štetu profita kupovao socijalni mir. Vladina računica tu je sasvim jasna, ali u MOL-u su, sasvim logično, nezadovoljni takvom poslovnom politikom. S obzirom na vlasnički udio, primjerice, na svakih 100 milijuna kuna smanjene dobiti, 25 milijuna izgubio je MOL. U MOL-u znaju da bez većinskog vlasništva nad Inom ne mogu ništa napraviti. O povlačenju iz Ine počeli su razmišljati kad su shvatili da neće tako lako doći do većinskog vlasništva nad hrvatskom kompanijom. Dugoročno, udio od 25 posto ih ne zanima.

Stoga su počeli tražiti novu priliku a našli su je u Tifonu. Tifon drži 8 posto hrvatskog maloprodajnog tržišta naftnim derivatima, ima vrlo dobro locirane 33 benzinske postaje i jedini u Hrvatskoj prodaje goriva Euro V kvalitete čija se upotreba u zemljama EU propisuje tek 2009. Osim toga, Tifon je u raznim fazama realizacije gradnje 25 novih benzinskih postaja. S ukupno 58 benzinskih postaja Tifon će postati jači igrač u Hrvatskoj od austrijskog OMV-a, koji drži drugu tržišnu poziciju. Tifon je u prošloj godini ostvario 1,4 milijarde kuna prihoda, što je 26 posto više nego godinu prije.

Na prodaji 25 posto dionica Ine MOL će zaraditi velik novac koji će mu poslužiti za otplatu dobrog dijela kreditnih zaduženja kojima je financirao snažnu ekspanziju proteklih godina. Četvrtinu dionica Ine MOL je prije četiri godine platio 505 milijuna dolara. Danas, prema trenutačnoj cijeni na Zagrebačkoj burzi, taj udio vrijedi 1,3 milajardi dolara.

Vagit Alekperov i Aleksej Miller, šefovi Lukoila i Gazproma, dogovorili su osnivanje zajedničke tvrtkePretpostavlja se da bi politička platforma oko ulaska Rusa u Inu mogla biti dogovorena za vrijeme boravka ruskog predsjednika Putina u Hrvatskoj. Time bi se nastavio snažan prodor ruskih naftnih kompanija na Balkan, što će korjenito promijeniti raspored snaga u naftnom biznisu u regiji. Zasad Ruse u regiji predvodi Lukoil, koji je sa slovenskim Petrolom krenuo u osnivanje zajedničke regionalne kompanije. Ako se ostvari suradnja Lukoila i Petrola, to će se znanto odraziti na poziciju slovenske trvrtke u Hrvatskoj, ali i na ostalim tržištima na području nekadašnje Jugoslavije. Lukoil je već prije u Srbiji kupio nekadašnju Ininu imovinu, veliki je dobavljač sirove nafte MOL-u, naročito nakon propasti Yukosa, a u posljednje dvije godine najveći je pojedinačni isporučitelj naftnih derivata u ovom dijelu Mediterana iz svojih rafinerija u Bugarskoj i Rumunjskoj.

U naftni biznis na Balkanu prije šest mjeseci upleo se Gazprom, najveći proizvođač plina na svijetu, najjače Putinovo oružje za pritisak u političkim igrama. Gazprom je sa srbijanskom vladom potpisao pismo namjere o budućoj suradnji a osim realizacije velikih plinovodnih projekata, meta Gazproma je i Naftna industrija Srbije (NIS), koja će se uskoro privatizirati. Naravno, NIS je strateški Gazpromu manje zanimljiv. Osnovni motiv Rusa je realizacija plinovoda Blue Stream, koji bi trebao zamijeniti plinovodni projekt Europske unije nazvan Nabucco. Zastoj u pregovorima oko tog projekta iskoristili su Rusi koji lobiraju u zemljama Balkana da se priključe plinovodu Blue Stream čiji je dio već sagrađen na dnu Crnog mora i trebao bi ruski plin dovoditi do zapadne Europe preko Turske, Bugarske, Srbije i - ovisno o varijantama - Hrvatske ili Mađarske. Gazprom je u Srbiji kupio kompaniju Jugoros gas te su potpisali memorandum u kojem stoji da će Srbija graditi plinovod do Bugarske, kao i daljnje plinovode prema EU, ili preko Mađarske ili preko Hrvatske.

U takvim okolnostima ne začuđuje interes ruskih kompanija za Inu. To je nedavno potvrdio i opunomoćeni predstavnik ruskog predsjednika za Središnji federalni okrug Georgij Poltavčenko. On se za nedavna boravka u Zagrebu dotaknuo i privatizacije Ine. Komentirao je da je bilo riječi i o mogućnosti sudjelovanja ruskih tvrtki Lukoil i Gazpromneft u privatizaciji te da to “više nije samo želja nego se razgovaralo i o opsegu sudjelovanja”.

TOMISLAV DRAGIČEVIĆ, predsjednik uprave Ine, s Mađarima odlično surađujeRuski interes za Inu poznat je još iz prve faze privatizacije hrvatske naftne kompanije 2003. kad je Rosneft, također kompanija pod kontrolom ruske vlade, konkurirao na natječaju MOL-u i asustrijskom OMV-u. Tada su iz Rosnefta poručivali da im je glavni interes Inin terminal za izvoz nafte na Jadranu, preko kojeg bi Rosneft isporučivao naftu SAD-u. Omišaljski terminal trebao je pomoći Rosneftovu sporazumu s američkom naftnom skupinom Marathon o početku izravnih ruskih isporuka u SAD. “Omišalj se savršeno uklapa u naš sporazum. Ina ima dvije rafinerije, dok Rosneftu nedostaju kapaciteti za preradu”, poručivali su tada iz Rosnefta.

Postoji i mogućnost da Lukoil i Gazpromneft zajedno uđu u Inu. Te su dvije kompanije prije tri tjedna krenule u osnivanje zajedničke tvrtke za istraživanje i eksploataciju naftnih poslja. Ovim sporazumom Lukoil, u kojem država ima samo 15 posto vlasništva, dok je 20 posto kapitala pod kontrolom Amerikanaca, zapravo pomaže Gazpromu, vodećem svjetskom proizvođaču plina, da jače razvije svoj naftni biznis. Gazprom je u to područje jače iskoračio 2005. godine kupnjom Sibnefta, pete najveće ruske naftne kompanije, od milijardera Romana Abramoviča za 13,1 milijardu dolara, nakon čega ga je preimenovao u Gazpromneft.

MOL je u posljednje vrijeme pojačao suradnju s Gazpromom, a spominjalo se i spajanje dviju kompanija. Zsolt Hernádi, izvršni direktor mađarskog Mola, sastao se u Sankt Peterburgu u lipnju sa zamjenikom izvršnog direktora Gazproma Aleksandrom Medvedevom kako bi razgovarali o međunarodnom projektu plinovoda. Analitičari s kojima je razgovarao Nacional predviđaju da će u sljedećih nekoliko godina Rusi preuzeti potpunu kontrolu nad MOL-om.

Gazprom, o čijem plinu ovisi opskrba Europe, prošle je godine imao više od 37 milijardi dolara prihoda. Ulaskom ruskih kompanija u svoje vlasništvo Ina bi osigurala povoljniju nabavu prijeko potrebne naftne sirovine. Vjerojatno će se bez većih problema realizirali veliki infrastrukturni projekti, koji su dosad bili opstruirani, poput naftovoda DružbAdria. Međutim, s druge strane, Hrvatska bi došla u nezavidnu situaciju potpune ovisnosti o Rusiji, kad je riječ o nabavi energenata. Europa, koja ovisi o ruskom plinu, već godinama razvija projekte gradnje novih dobavnih pravaca kako bi smanjila tu ovisnost, koja se nekoliko puta pokazala opasnom. Jedan od tih projekata je gradnja LNG terminala, putem kojih bi se brodovima dobavljao prirodni ukapljeni plin iz drugih izvora. U takvoj situaciji bit će zanimljivo vidjeti kako će se eventualni ruski suvlasnici Ine odnositi prema projektu LNG terminala na Jadranu.