virtualne škole na otoku Drvenik Veli Mikula Meštrović, čija jedina kolegica ovog tjedna napušta školu, s učiteljicom Matildom Ljubicom koja se na otok doselila samo zbog tog poslaU skromnoj prostoriji Mjesne zajednice na Drveniku Velom, otočiću pokraj Trogira, svakog tjedna jedan dječak i jedna djevojčica pomoću najmodernije tehničke videoopreme prate nastavu koja se odvija u Osnovnoj školi “Majstor Radovan” u Trogiru. Njih dvoje posljednja su djeca na Drveniku. Pomoću konferencijske veze i videoprojektora na ekranu vide što se događa na nastavi, a na tzv. pametnoj ploči im se pojavljuje sve što učitelji u Trogiru na istoj takvoj napišu. Zahvaljujući takvoj informatičkoj opremi, koja uključuje i kamere, mikrofone, osobno računalo i brzu internetsku vezu koja je na otok uvedena za upravo tu svrhu, učenici te tzv. područne škole mogu ne samo pratiti nastavu, već i odgovarati na pitanja nastavnika ili ih postavljati, pisati testove te komunicirati sa školskim kolegama. S druge strane veze, u trogirskoj školi, učenici imaju isti takav ekran na kojem vide svoje udaljene kolege i njihovu mladu učiteljicu Matildu Ljubicu, koja se na Drvenik iz Trogira doselila samo zbog tog posla. Suvremena oprema koja omogućava takvu nastavu donacija je Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, koje je virtualnu školu na Drveniku 2005. odabralo za svoj pilot projekt umrežavanja slabo naseljenih otoka na kojima nema osnovnih škola. Riječ je o projektu e-Otoci, u koji je Vlada odlučila uložiti 16,6 milijuna kuna, kako bi do iduće jeseni povezala 20-ak škola na slabo naseljenim otocima s matičnim školama na kopnu. Time bi se, govori pomoćnik ministra znanosti za informacijsko društvo Dragan Schwarz, ne samo zadržalo stanovništvo otoka, već bi se i privuklo novo:

Najmoderniju tehničku videoopremu školi je doniralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa“Danas uz pomoć tehnologije ljudi rade s bilo kojeg mjesta i u zapadnim zemljama sve više napuštaju gradove. Omogućiti ovakvo školovanje u slabije naseljenim dijelovima moglo bi baš tamo privući ljude koji svoje poslove mogu obavljati putem interneta. Tome u prilog ide i eContent, projekt koji teži tome da i učenicima i nastavnicima na internetu bude dostupan cjelokupan sadržaj srednjih i osnovnih škola. Ministarstvo je još prije imalo u planu kako što napraviti kada su u pitanju otoci, ali za tako velike projekte potrebno je mnogo vremena. Kada smo počeli razmišljati o tome, cijene opreme bile su trostruko veće, a u budućnosti će se sve više smanjivati. Drugim riječima, omogućavanje takvog tipa školovanja u slabo naseljenim dijelovima bit će sve jednostavnije i jeftinije.”

Međutim iako virtualna drvenička škola funkcionira od 2005., a u tehnološki skromnijim uvjetima još od 2002., nije u potpunosti riješila problem obrazovanja tamošnje djece. Mikula Meštrović, koji ide u sedmi razred, i Julija Vulas koja pohađa osmi, tu školu pohađaju po sljedećem principu: jedan tjedan su u školi na Drveniku, drugi u Trogiru - a kako su različiti turnusi, u školi nikad nisu zajedno. Tako su njihovi roditelji ipak morali osigurati smještaj u Trogiru, gdje tih tjedana borave s bakama. Virtualno školovanje kod kuće omogućava im, međutim, da barem svaki drugi tjedan provedu s roditeljima ali im je, govore, i u školi i na otoku tih dana dosadno. Mikula Meštrović o tome kaže:

“Nedostaju mi prijatelji koji su u Trogiru, ovdje nemam što raditi ni pod odmorom, a ni poslije škole. Na otoku mi je super ljeti, jer bude ljudi a ne bude škole. Ovo ne bih nikome preporučio, ne vjerujem ni da ću sljedeću godinu ostati tu. Šanse su 80 posto da neću.”

To potvrđuje i njihova nastavnica Matilda Ljubica: “Došla sam prije godinu dana na otok, na već uhodan projekt, i moram priznati da odlično funkcionira. Međutim, da je barem više djece u školi - svoju djecu, koja su ostala u Trogiru sa suprugom i koje viđam samo vikendom, ne bih osudila na ovakvu samoću ako bih imala izbora. Njima je ovdje dosadno, pogotovo u slobodno vrijeme, a kako su u školi ili jedan ili drugi ne mogu se ni međusobno družiti. Mikuli je najgore znalo biti za vrijeme odmora, često bi rekao kako su svi njegovi prijatelji sada zajedno a on je ovdje sam.”

Njezina uloga u školi je, kaže, čuvanje učenika, kojima su nastavnici svih predmeta u Trogiru, uključujući i imenik s njihovim ocjenama. To znači da im protumači ukoliko im nešto nije jasno te osigurava da na testovima ne prepisuju ili da ne isključe, na primjer, videovezu.

JULIJA VULAS upravo u drveničkoj i trogirskoj školi završava osmi razred i odlazi na daljnje školovanje u Split“Na Drveniku često nestane struje pa moja prisutnost onemogućava da, recimo, nekome padne na pamet reći da se upravo to dogodilo”, kaže.

No bez obzira na nedostatke ovakvog školovanja smatra da bi ono definitivno moglo zadržati djecu na otoku - ukoliko ih ima. Poslati ih u srednju školu u Trogir je, kaže, sasvim drukčije jer su s 14 godina ipak samostalniji, a dotad razviju i odnos prema otoku pa i rastu šanse da se jednog dana vrate. Da nerado boravi na otoku kaže i Julija Vulas, koja otočku školu pohađa od petog razreda. Prije joj je, kaže, tamo bilo dobro, pogotovo jer je u školi bila s godinu dana starijom sestrom Nanom, ali su joj u sedmom razredu počeli nedostajati prijatelji.

“Na Drveniku poslije škole gledam televiziju ili sam na kompjutoru, a u Trogiru iziđem s prijateljima ili odemo skupa na kupanje. Dok je moja sestra još išla u osnovnu, u razred je išla s djevojčicom Nadom pa sam se imala s kim družiti. Sada jedva čekam da završi škola i da krenem u srednju u Splitu. Istina je da je bolje bilo biti nasamo s učiteljicom, ali mi je postalo teško stalno se rastajati od prijatelja i putovati amo-tamo. Da sam na Drveniku u školi imala još par prijatelja, bilo bi mi bolje nego u Trogiru. Ipak je ljepše živjeti doma.”

Virtualno školovanje na Drveniku inicirala je, kako kaže, bivša učiteljica u toj školi Dunja Žuro. Ona danas radi u trogirskoj školi “Majstor Radovan”, a o počecima virtualne nastave na Drveniku kaže:

TROGIRSKA OSNOVNA ŠKOLA 'Majstor Radovan' prva je škola u Hrvatskoj koja je dobila virtualni razred“Kad sam se 2001. tamo zaposlila imala sam četiri učenika iz drugog, trećeg i četvrtog razreda. Tada je bila takva praksa da učenici nakon četvrtog razreda moraju preseliti u Trogir zbog daljnjeg školovanja, zbog čega su otok napuštale čitave obitelji. Tu bi odlazili u podstanarstvo, tražili posao i više se ne bi vraćali. Godine kad sam došla dvije učenice je čekala ista sudbina i počela sam razmišljati kako bismo ih mogli zadržati na otoku te sam počela eksperimentirati s videokonferencijom putem interneta. Tada na otoku nije bilo ni ISDN internetske veze i trebalo je senzibilizirati HT da nam omogući priključak koji bi podržao nešto bržu vezu. To su nam omogućili, uz besplatan internet, a dobili smo i donaciju, dva računala, dvije videokamere i dva bežična mikrofona, pomoću čega smo ostvarili vezu s trogirskom školom. U to vrijeme mnogi nastavnici u Trogiru nisu bili informatički pismeni i bilo je jako teško to organizirati. Međutim, nastava se odvijala i učenici su imali jednak uspjeh kao i njihovi kolege u Trogiru. Trebalo je vremena i truda da se djeci objasni da slova na ekranu ispisuje živa osoba te da su djeca koju vide na ekranu njihovi kolege iz razreda. I roditeljima je trebalo objasniti da će njihova djeca ići u specifičan razred, što je zahtijevalo mnogo psihološkog rada. Bilo je skeptičnih, ali su na kraju svi dobro reagirali i potrudili se da to uspije. S početnom opremom nije bilo jednostavno raditi, videokonferencijski sustavi su tada još bili vrlo skupi. No prije godinu i pol dana ministarstvo nam je u suradnji s Carnetom izašlo u susret i ostvarila se idealna oprema za videokonferenciju o kakvoj smo u početku samo sanjali. Najvažnije je što smo dokazali da se može, a oprema je mobilna i lako ju je prebaciti na neki drugi otok ako ovom više ne bude potrebna.”

Najvažnije je, kaže, što su svi nastavnici pristali na dodatan rad, iako za to nisu dobili nikakvu stimulaciju. Da bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa o tome trebalo razmisliti smatra i ravnatelj trogirske škole “Majstor Radovan” Krešimir Petrović, koji ističe da se radi o velikom trudu koji bi trebao biti nagrađen, što bi nastavnicima bila i dodatna motivacija. Međutim, na Drveniku nisu svi oduševljeni situacijom. Jadranka Meštrović, majka 13-godišnjeg Mikule, o potezu ministarstva kaže:

“Ovo je zaboravljeni otok kojeg se ministarstvo sjetilo tek kad su shvatili da bi im to moglo donijeti poene. Istina je da su opremili učionicu boljom opremom, ali škola je i do tada funkcionirala pomoću videotelefona. I ministarstvo i Carnet su u toj priči uočili dobar posao, profit i vlastitu promociju te se sad slikaju za novine ne spominjući ljude koji su to sve pokrenuli. Došli su na kraj priče i pobrali vrhnje.”

Obitelj Meštrović sa sinom Mikulom, posljednjim djetetom na otokuOna je, kaže, sa suprugom i sinom doselila na Drvenik 2000. i također se osjeća zaslužnom za osnivanje virtualne škole. Te su godine, govori, Mikulu upisali u prvi osnovne i počeli razmišljati o tome kako da mu omoguće školovanje na otoku i nakon četvrtog razreda kada se nastava više ne može održavati s jednom nastavnicom. Njihov dolazak na otok zanimljiva je priča. Zahvaljujući tome što je njezin suprug Luka dugi niz godina radio u jugoslavenskoj diplomaciji, živjeli su u desetak zemalja: u Kini u Pekingu za vrijeme Mao Zedonga, u Čileu za Pinocheta, zatim u Kartumu, Buenos Airesu, Brasiliji i Caracasu te na kraju i na Novom Zelandu. Po povratku s Novog Zelanda nakon raspada Jugoslavije zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova, ali je smjenom vlasti 2000. godine, priča Jadranka Meštrović, ostao bez posla. Kako je rođen na Drveniku, odlučili su se tamo odseliti s najmlađim sinom Mikulom, 37-godišnji sin Osib otišao je živjeti u Tokio, a 34-godišnja kći Ivanica u Split. Mikula je 2001. krenuo u prvi razred i oni su počeli razmišljati o tome kako zahvaljujući modernoj tehnologiji poboljšati nastavu.

“Tada su sva tamošnja djeca školskog uzrasta, bez obzira na to koji su razred, sjedila u istoj učionici i svatko je radio svoje. Na otoku je bilo stotinjak djece, zbog čega je ta škola 1998. i otvorena nakon 30-ak godina. Mikula je bio u razredu s još petero učenika i suprug i ja smo došli na ideju da se napravi nešto kako djeca ne bi trebala više ići u Trogir nakon četvrtog razreda. Željela sam da dijete ostane s nama, umjesto da ga šaljem u Trogir. Od prijatelja smo dobili prve donacije, kupili kamere i uveli internet. Bivši ravnatelj trogirske škole pristao je na suradnju i pokrenuli smo virtualnu školu. No u međuvremenu su se djeca razbježala i ostala su samo dva razreda. Danas mi je drago što smo to postigli, iako taj sistem ima mnogo mana: Mikula nema ni likovni ni tjelesni, a ni trogirska učiteljica iz kemije ne želi održavati nastavu u virtualnom kabinetu. Doduše to donekle nadoknadi kad je u Trogiru, gdje tih tjedana živi s mojom majkom.”

DRAGAN SCHWARZ, pomoćnik ministra znanosti za informacijsko društvo; grafički prikaz virtualnih škola koje će biti povezane s onima na kopnuJadranka Meštrović, Beograđanka koja je supruga s 18 godina upoznala u odmaralištu u Segetu kraj Trogira, kaže da ne vjeruje u budućnost škole, a ogorčena je na ministarstvo što je tako kasno reagiralo, kad je na otoku ostalo samo dvoje djece koja su pritom na kraju školovanja. Ni mještani, kaže, nisu zadovoljni sa školom, jer su u toj prostoriji prije kartali. Sigurna je da će se isto dogoditi i na drugim otocima. Njezin suprug to objašnjava na sljedeći način:

“Na otocima zaista nema posla, stariji piju a mlađi se drogiraju. Za Jugoslavije, kada su se gradile tvornice i trebalo je radnika na kopnu, otočanima su se tamo dijelili stanovi i otoci su opustjeli. Za vraćanje kasnije ljudi nisu imali razloga. Osim toga Drvenik je, prema podacima Šumarskog fakulteta u Zagrebu, s obzirom na malo padalina najsiromašniji otok na Jadranu i na njemu gotovo nema obradive zemlje. Iako je na otoku registrirano 200-injak stanovnika, jer su se vikendaši prijavili kako bi jeftinije plaćali vodu, ovdje živi pedesetak ljudi. Da ne govorim o tome da liječnik na otok dolazi jednom tjedno - i to samo ako nije ružno vrijeme.”

No najveći problem drveničke škole je u tome što je Julija Vulas, kao osmašica, učenica drveničke škole još samo do kraja tjedna, a Mikula Meštrović još godinu dana. Pritom je njegova želja da stalno ode u Trogir sve veća i njegovi roditelji tvrde da ga neće prisiljavati da ostane na otoku.

“Bilo bi nam zaista žao da ode od nas te da se škola ugasi, ali to će biti njegova odluka. Nećemo ga ni na što prisiljavati”, kažu.

Ne vjeruju da će u skoroj budućnosti na Drvenik doseliti obitelj s djecom jer, kažu, tamo nema nikakvog posla. Po jednog zaposlenog u pošti, trgovini i prodavaonici karata za trajekt već imaju, a pekar koji se sa svoje šestero djece trebao doseliti na otok odustao je jer je procijenio da mu se to ne bi isplatilo. Međutim, svi se slažu da se radi o pozitivnoj inicijativi koja bi u budućnosti mogla zaista promijeniti život na hrvatskim otocima te ostalim slabo naseljenim mjestima.