Zoran FerićOperacija Maestro, kako se čini, sve više postaje operacija Bumerang. Tako bi se barem moglo suditi po odjecima koje je ova tiho i dugo pripremana akcija sa spektakularnim hapšenjima osmero ljudi, od kojih su trojica potpredsjednici HFP-a, doživjela u hrvatskoj javnosti i političkom životu. Ono što je vjerojatno bilo blagoslovljeno kao predizborni knock-out vladajuće stranke, odmah se u promptnoj opozicijskoj reakciji vratilo premijeru Sanaderu poput bumeranga, koji je čudesno, ali može biti i vrlo nezgodno oružje. Pogotovo ako se njime gađa divovsku hobotnicu, a neki od krakova su pri tome lovcu u gaćama. Tada mu vlastito oružje može slomiti nos, a ona hobotnica prignječiti muda. I stvarno, ako se bolje pogleda, sve je tu u znaku bumeranga i svaka je od najvećih političkih opcija zapravo u opasnosti da bude dobrano pogođena u nos. Prvo je spektakularno hapšenje djelovalo na javnost poput hladnoga tuša u ovim neizdrživim tropskim vrućinama. Bio je to šok, a onda i ugodan dodir s vodom. Jer voda, osim što hladi, čisti i ispire, a akcija Maestro programirana je da ispere sav onaj loš okus u ustima što ga izaziva riječ pretvorba kad god se spomene. To je gotovo postalo sinonim za lopovluk, a ako već ne sam lopovluk, a ono za jednu od brojnih mutnih radnji koje su se poduzimale u pretvaranja vlasništva sviju ili većine u vlasništvo jednoga ili nekolicine, te osobito u pretvaranju spomenute većine u pauperiziranu radnu masu koja ima plaću 2000 kuna, a i na Dan antifašističke borbe radi kao da je u konclogoru.

Jer od samoga početka stvari oko privatizacije smrde. Čak ako su se i provodile u okviru zakona, bile su u najmanju ruku moralno upitne, a čitav proces nije ništa drugo nego niz golemih pljački od kojih se ova država neće oporaviti desetljećima. U prvome redu neće se oporaviti ekonomski, a onda ni duševno, jer ljudi pamte, sjećaju se i osjećaju i to pričaju vlastitoj djeci, pa i ona pamte. Istina je da se štošta u tome pamćenju izgubi ili iskrivi, ali glavno ostaje i to glavno ozbiljno će ugrožavati naš duševni mir. A to je da smo temeljito i bezobrazno popljačkani. Spektakularno hapšenje Sanader je odmah pokušao kapitalizirati. “Pogledajte kako radi HDZ-ova vlada! Uhvatili smo se u koštac s najizraženijim problemom ovoga društva, korupcijom.“ Ali to mu se ubrzo vratilo kao bumerang i tresnulo ga po nosu. Politička oporba i analitičari u medijima zamjerili su mu što je akciju Maestro instrumentalizirao u političke svrhe i pretvorio je u dio predizborne kampanje, i drugo, što je ministre vlastite stranke unaprijed abolirao od odgovornosti iako istraga još traje. Te dvije stvari tresnule su Sanadera te mu se vjerojatno malo zamutilo. Jer, ruku na srce, značaj akcije Maestro je takav da bi premijer s pravom mogao očekivati da se kompletna opozicija odmah nađe na podu i da počne sudbonosno odbrojavanje… Umjesto toga, udarac njemu samome. Stvar je išla čak do zahtjeva za nepovjerenjem Vladi. Situaciju su pokušali iskoristiti u SDP-u kao priliku da se upravo na pitanju njegovih ministara, u posljednje vrijeme jako vrućem pitanju, zada razoran udarac premijeru. Tako se javio i Slavko Linić, koji se u ovoj stranci nikako nije smio javljati kad je privatizacija u pitanju.

Ne samo da Linić ima putra na glavi u konkretnim slučajevima, kako smo mogli pročitati u prošlom broju Nacionala, slučajevima privatizacije Večernjaka i hotela Excelsior, nego je glasačka većina koja je donijela pobjedu koaliciji 3. siječnja očekivala upravo reviziju pretvorbe. To razočaranje glasači SDP-u teško mogu oprostiti. Upravo korupcija i pretvorbeni kriminal guše ovo društvo, a politička snaga koja se hrabro i djelotvorno počne obračunavati s tom hobotnicom, što je u sebe uvukla velik broj političara, privrednika i činovnika, bit će nesumnjivo opcija kojoj će većina dati svoj glas. Korupcija otežava čak i svakodnevno življenje građana ove zemlje. Ne samo što golem državni novac, koji bi mogao biti upotrijebljen za, recimo, zdravstvo ili socijalu, odlazi ne zna se kamo, nego sve što čovjek pokuša odjednom postaje nevjerojatno teško i komplicirano. Korupcija na visokim razinama generira korupciju na sve nižima, pa je sve što čovjeku treba, a o tome odlučuje netko drugi, u ovoj zemlji podložno potplaćivanju.

Ako treba invalidska mirovina, nije važna dijagnoza nego lova, a tarifa se zna, zna se i tarifa za operacije, znala se i za upise na pojedine fakultete, ako hoćeš otvoriti firmu, ako ti treba nekakva dozvola, sve se to nerijetko ljudima namjerno otežava kako bi se fehtala lova. Živjeti u korumpiranoj državi zapravo je strašno teško i kad imate novaca. Kad nemate, to postaje neizdržljivo, jer za siromašne nema ni pravde, ni prava, ni zdravstvene njege, ni lijekova, ni poštovanja, ni socijale. I što u svemu tome pokazuju događanja oko operacije Maestro? U ovakvoj situaciji, u kojoj se glavnim akterima političke scene u Hrvatskoj vraćaju njihove vlastite riječi i postupci kao bumerang, svakom građaninu postaje jasno kako tragično malo poštenih ljudi egzistira u politici i upravi. I oporba i oni koji kritiziraju oporbu u pravu su. Većina onih koji su ovdje i na trenutak primirisali vlast, ili su se pak enormno obogatili, imaju putra na glavi. Pa kao što je teško živjeti u korumpiranoj državi, još je teže u njoj izići na izbore bez upitnika u glavi i grča u želucu. Jer i nama se naši vlastiti glasovi stalno vraćaju kao bumerang.