Objavljeno u Nacionalu br. 606, 2007-06-26

Autor: Damir Radić

FILM

Hitchcock za tinejdžere

'PARANOJA' je laka zabava za najbrojnije kino-posjetitelje u kojoj je 'posuđena' radnja klasika

'PARANOJA' tinejdžersku publiku tretira kao praznoglavce'PARANOJA' tinejdžersku publiku tretira kao praznoglavceKad je 1995., povodom obilježavanja stogodišnjice filma, Alfred Hitchcock proglašen režiserom stoljeća, bilo je podosta nezadovoljnika. Kako onih iz modernističkog tabora, koji su smatrali da bi takva počast morala pripasti Antonioniju, Felliniju ili Bergmanu, tako i onih iz klasičnonarativnog koji bi tu titulu radije dali Fordu ili Hawksu. No ako je glamurozan naslov režisera stoljeća nekoga već morao zapasti, onda je upravo Hitchcock bio kao stvoren da ga ponese. Najslavniji režiser u povijesti filma i jedan od ekstremno rijetkih koje puk prepoznaje jednako lako kao najveće glumačke zvijezde, već je samim takvim statusom u prednosti pred ostalima, no puno važnije - Hitchcock je na samom filmotvornom planu bio i ostao jedinstvena pojava. Riječ je o autoru koji je spojio klasičnu žanrovsku naraciju sa stilskim i narativnim modernističkim iskoracima i eksperimentima, povezao mainstream zabavu i visoku umjetničku ambiciju obraćajući se istovremeno tzv. običnim i tzv. upućenim gledateljima, suvereno zadovoljavajući jedne i druge, anticipirajući postmodernizam daleko prije nego što je taj termin uopće stvoren, a kamoli teorijski elaboriran. Hitchcock je nizom ostvarenja najavio i strukturalistički film, a psihološka intrigantnost i modernost velike većine njegovih uradaka ne prestaje privlačiti pozornost do danas, ostajući omiljenom temom psihoanalitičke kritike. Kad se u današnjem Hollywoodu pojave potentniji autori kakvi su David Fincher ili Bryan Singer, kritičari ih oduševljeno prihvaćaju, no realno govoreći, dometi tih autora u ovom vremenu ne mogu se nositi s onim što je Hitchcock radio u svoje doba.

Novi daroviti dečki marljivo rezbare na uredno pripremljenim stablima, a za razliku od njih Hitchcock je sam rušio drveće, krčio nove puteve. Od onih koji su došli nakon njega i ugledali se u nj, jedino je Brian De Palma imao viziju kojom je starom majstoru mogao stati uz bok. No Hitchcocka su se laćali i filmaši posve ograničenih dometa, a najnoviji takav primjer jest “Disturbia“, ili u hrvatskoj distributerskoj verziji “Paranoja“.

Steven Spielberg, slavni filmaš i jedan od čelnika kompanije DreamWorks, nazvao je D.J. Carusa - režisera mlađe srednje generacije, potpisnika slabašnog trilera “U tuđoj koži“ s Angelinom Jolie i Ethanom Hawkeom te patetične moralizatorske drame “Sve za lovu“ s Matthewom McConaugheyjem i Al Pacinom - i rekao mu da ima “izvrstan scenarij baš za njega“. Oduševljeni Caruso odmah je prihvatio ponudu, a “izvrstan scenarij“ o kojem je riječ zapravo je prepravak jednog od Hitchockovih najslavnijih filmova “Prozor u dvorište“. U oba filma u središtu je protagonist čije je kretanje ograničeno na vlastiti dom, pa počinje voajerski promatrati susjede, njihove životne navike i svakidašnje postupke, a jednog od promatranih izdvaja kao potencijalnog ubojicu. Zanimljivo je, međutim, kako je kompletan autorsko-marketinški tim filma nazvanog “Disturbia“ (igra riječi u kojoj se povezuju glagol disturb - uznemiriti, poremetiti i imenica suburbia - predgrađe i njegovi stanovnici) izbjegavao i jednom riječju spomenuti Hitchcocka. Upravo suprotno, dovodeći stvari do karikature, potpisnik priče “Disturbije“ i njezin koscenarist, Christopher Landon (debitirao 1997. najkonvencionalnijim filmom Larryja Clarka “Još jedan dan u raju“), mrtav-hladan ispričao je kako je “ideju (za film) dobio posjetivši sestru koja živi u predgrađu losanđeleskog San Fernando Valleyja, gdje su ugledni domovi okruženi održavanim travnjacima idealno skrovište za serijskog ubojicu“.

ISHIA LE BOUF i Carrie Ann Moss u prizoru iz filmaSHIA LE BOUF i Carrie Ann Moss u prizoru iz filmaspada da je bitna razlika između “Prozora u dvorište“ i “Disturbije“ to što se Hitchockov film događa u ambijentu velegradskih stambenih zgrada, a Carusov u predgrađu, među obiteljskim kućama s uredno podšišanim travnjacima. No doista bitna razlika leži u dobi protagonista - Hitchcockovi su mlađi sredovječni muškarac (James Stewart) i mlada žena (Grace Kelly), Carusovi su tinedježeri. I tu dolazimo do ključne točke. Dok je Hitchcock svoj film radio za zrelu publiku, Caruso, njegovi scenaristi i producenti, te njihov poslodavac Spielberg, ciljanu publiku vide u dominantnoj skupini kino posjetitelja - tinejdžerima. Tu se pak skupinu tretira kao više ili manje praznoglavu, uglavnom zainteresiranu samo za laku zabavu, pa joj se onda i nude takvi sadržaji. Doista, čemu u takvom kontekstu uopće spominjati Hitchcocka? Tko bi ionako ozbiljno shvatio studijskog plaćenika D.J. Carusa kao filmaša koji ulazi u složen intertekstualni odnos s izvanredno slojevitim Hitchcockovim klasikom? Stoga je “posuđivanje“ bolje prešutjeti. Najveći dio tinejdžerske populacije kojoj se “Disturbia“ primarno obraća vjerojatno je čuo za Hitchcocka, ali za “Prozor u dvorište“ najvjerojatnije nikada, pa zašto ju onda opterećivati dodatnim gradivom? Uglavnom, strategija proizvodno-marketinškog tima filma zasniva se na široko raširenoj tezi o spoznajnoj nedoraslosti tinejdžera i njihovoj općoj nezrelosti, što je dio šireg problema podcjenjivanja te populacijske skupine, a praksa sustavnog “prilagođavanja“ navodnoj nedoraslosti naposljetku dakako i dovodi do stvaranja populacije koju dominantno čine vječita djeca.

Stanje je to tako karakteristično za Ameriku, ali ne samo za nju. Kad se iz te perspektive sagledaju filmovi o tinejdžerima jednog Larryja Clarka, još je jasnija njegova unikatna pozicija u filmskom svijetu i vrijednost te unikatnosti, jednako kao što je jasnija vrijednost clarkovskog filma Nicka Cassavetesa “Alpha Dog“ što je donedavno bio na našem kino repertoaru. Ali vratimo se “Disturbiji“.

Ideja prevođenja motiva “Prozora u dvorište“ u tinejdžerski kontekst nije nimalo apsurdna, štoviše, vrlo je poticajna. Samo, trebali su joj jači autori od režisera Carusa i scenarističkog para Christopher Landon - Carl Ellsworth (potonji je, vrlo znakovito, radio na TV serijama “Buffy - ubojica vampira“ i “Xena - princeza ratnica“, ali potpisao je i scenarij vrlo dobrog filma Wesa Cravena “Noćni let“). Landon, s obzirom na iskustvo rada s Larryjem Clarkom, i Ellsworth, s obzirom na suradnju s Cravenom, ne bi trebali biti totalni bezveznjaci, ali ni Caruso, koji je u oba svoja ranije spomenuta filma pokazao određene redateljske vrline (osjećaj za ambijentaciju i opću atmosferu). I u “Disturbiji“ ova trojka ima svojih trenutaka. Prolog filma koji 17-godišnjeg Kalea dovodi do dešperatnog stanja što će u konačnici uzrokovati njegovu prisilnu fizičku vezanost za vlastiti dom dobro je napisan i vrlo dobro režiran. Ideja da fizičku hendikepiranost protagonista, kakva je bila na djelu u “Prozoru u dvorište“, zamijeni njegova zakonska “insuficijentnost“, odlična je. Nije neinteresantan ni potez kojim junakov ljubavni interes, novopridošla djevojka Ashley, od objekta voajerističkog promatranja postaje njegovim sudionikom, za razliku od lika koji je u “izvorniku“ tumačila Grace Kelly, koji od sudionika promatranja na samom kraju postaje onaj koji biva promatran. Ali tu uglavnom i prestaju intrigantnije intervencije. Psihološko profiliranje likova ne izlazi iz okvira konvencionalne karakterizacije teen filmova, suodnos Kalea i Ashley nakon uvodnog erotskog nadraživanja ostaje lišen svake zanimljivosti, a naviještena Ashleyna erotska emancipiranost kao znak opće emancipacije njena bića biva iznevjerena - za razliku od Grace Kelly kod Hitchcocka, teen pandan neće smjelo krenuti u opasnu pustolovinu istraživanja susjedova doma, nego će ta funkcija pripasti ni po čemu, osim po fizionomiji, zanimljivom junakovu prijatelju.

Ideja pak junakove mame koja se zagleda u sumnjiva susjeda ostaje u povojima, pa i naviješteni pseudoedipovski kompleks razočaravajuće nestaje. Tu je doduše zanimljiv motiv pretpubertetskih klinaca koji skrivećki gledaju porniće, no krajnje neuvjerljiva završnica filmu definitivno presuđuje, iako ga Carusova režija što zadržava neki okus, boju i miris ostavlja u granicama gledljivog. I tako, propuštena je dobra prilika da se o prirodi muško-ženskih odnosa, što je bila prava tema “Prozora u dvorište“, kao i velike većine ostalih Hitchcockovih filmova, intrigantno progovori u novim uvjetima.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika