28.06.2007. / 00:00

Autor: Boris Beck

KNJIŽEVNE BRIGADE

Dragutin Tadijanović: zadnji od legendarnih pjesnika

Znate odakle Ivanu Kovačiću ono "Goran"? Jednog lijepog proljetnog dana tisuću devetsto trideset i neke šetao se uz Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku po Marulićevom trgu s Dragutinom Tadijanovićem i pitao ga je li bolje "Goranin" ili "Goran", a on mu je savjetovao kraći oblik. Odakle to znam? Jer mi je to ispričao upravo Tadijanović, s tim da je on znao i točan dan i sat šetnje, što sam ja, dakako, zaboravio. Kada netko doživi toliku dob, i pamti ljude koji su za nas daleka povijest, mora ući u legendu. Prije Tadijanovića to se dogodilo u šesnaestom stoljeću dubrovačkom pjesniku Mavru Vetranoviću koji je doživio skoro sto godina i kome su se divili i Marin Držić i Petar Hektorović. Tadijanović je, osim toga, pripadao dobu kada su pjesnici imali neki nimbus oko glave: Goran, Ujević, Cesarić - on je pisao kad i oni, a to je bilo doba dok su se još stihovi učili napamet i prepisivali u bilježnice. No još je nešto čudno: dok su se njima možda čitatelji i divili, kolege ih pjesnici nisu nasljedovali. Kada čitate stihove Danijela Dragojevića, Tatjane Gromače, Ivice Prtenjače ili Marije Andrijašević u njima nema Ujevićevih svemirskih uzdisaja, Goranovih ritmova i rima, Cesarićevih šapata i šuškanja. Ali ima mnogo običnih riječi, jednostavnih pokreta i običnog života, pa čak i dokumentarnosti, svega onoga po čemu su poznati Tadijanovićevi stihovi. Tadijanović je, kao pripadnik davnog naraštaja pjesnika, čuvao memoriju na doba u kojem su pjesnici bili napola posvećeni, na doba na koje sada još podsjeća samo Vesna Parun. Po svojim je stihovima, pak, stekao daleko više nasljednika od mnogih svojih kolega čiji su stihovi hitovi dječjih spomenara.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika