Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, ostati će zapamćen u povijesti jugoistočne Europe. I to, za razliku od velike većine balkanskih političara, koji su duboko kompromitirali ovu djelatnost, on se definitivno profilirao kao pozitivac. Premda je potpisnik ovog teksta nerijetko vrlo skeptičan prema gestama političara iz Srbije, Tadićeva isprika hrvatskim građanima zbog zločina koje su u razdoblju 1991-95. počinili njegovi sunarodnjaci, predstavlja prelazak preko političkog Rubikona na Balkanu.

Hrvatska javnost čekala je 15 godina ispriku iz Beograda, i ona je napokon stigla. Istina, prije nekoliko godina slično je postupio i Svetozar Marović, tadašnji formalni čelnik Srbije i Crne Gore, ali radilo se o osobi bez većeg političkog kredibiliteta. Osim toga, Marović je Crnogorac koji se, poput rukovodstva iz Podgorice zalagao za secesiju od Srbije, kao i približavanje Hrvatskoj. Makar se radilo o lijepoj gesti, to ipak nije bilo ono što se u Hrvatskoj očekivalo. Glavni agresor na Hrvatsku, kao i BiH i Kosovo, bila je Srbija, i službeno isprika je morala doći odatle.

Bez lažnog optimizma, ali sada kada se i to desilo, stvoreni su svi glavni uvjeti za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, a time i stabilnog europskog jugoistoka. Nakon što je pobijedila u ratu i izborila samostalnost, Hrvatska je sada dobila i moralnu satisfakciju. Isprika je došla od predsjednika Republike Srbije, a u političkom smislu, to je najviši položaj s kojeg se može uputiti ovakva gesta. Upravo zato su apsurdne pojedine reakcije koje omalovažavaju Tadićev postupak. Radi se o onom dijelu hrvatske politike koji je smisao vlastitog postojanja nalazio u sukobima sa Srbima. Takvi stalno ističu kako u Beogradu moraju priznati da su krivi, a kada se to napokon desi, e, ni tada ne valja.

To je pogrešno rezoniranje. Koliko god će odnosi između Hrvatske i Srbije još dugo biti opterećeni realnim ratnim traumama, jedan od temeljnih političkih ciljeva i Zagreba i Beograda, mora biti stvaranje normalnih susjedskih odnosa koji uključuju gospodarsku razmjenu, protok ljudi i kapitala, ali i kulturnu suradnju. Hrvatskoj je strahovito važno da u Srbiji pobijede proeuropske snage, koje u ovom razdoblju predvodi Tadić. Tko misli suprotno neka se vrati dva mjeseca unatrag, kada je za predsjednika Skupštine Srbije izabran radikal Tomislav Nikolić. U manje od 24 sata zabilježen je dramatičan pad vrijednosti ovdašnjih investicijskih fondova, budući većina posluje i u Srbiji. Možda malen, ali poučan primjer međusobne ovisnosti. Kako god zvali ovaj prostor – Balkan ili jugoistočna Europa – on nam je zajednički, i događaji u susjedstvu imaju reperkusije na sve ostale.

Upravo zato, Hrvatska treba pomagati svim demokratskim strukturama i pojedincima u okolnim zemljama. A istovremeno se punom snagom približavati svojim glavnim ciljevima - Europskoj uniji i NATO-u.